O nestancima i ubojstvima Srba u Vukovaru u ljeto 1991. ništa se ne može pronaći u povijesnim udžbenicima, tih priča nema ni u medijima, ni na prosvjedima, poput onog održanog u Vukovaru. Vukovarski dogradonačelnik Srđan Milaković nedavno je spomenuo 42 žrtve, a spisak je po nekim podacima i duži
ada nek’ pribilježi osobu koja je sumnjivog karaktera, a našla se ovdje. Samo ga pribilježi, imenom i prezimenom i predat ćete nama. I on ide s nama, nema nikakvih problema.’ Ovu rečenicu, pred okupljenim pripadnicima novoformiranog odreda ljudi koji su trebali braniti Vukovar od eventualnog srpskog napada u ljeto 1991. godine, izgovorio je Tomislav Merčep, tadašnji čelnik Sekretarijata narodne obrane. Snimka objavljena u dokumentarnom filmu ‘Vukovar – posljednji rez’ iz 2006. godine, autora Janka Baljka i Drage Hedla, dovoljno govori o atmosferi koja je u to vrijeme vladala u gradu. Bilo je to vrijeme, nakon otvorenih sukoba u Borovu Selu, kada su se obrisi rata već posve jasno vidjeli. Već su dovršena masovna otpuštanja Srba, pogotovo s rukovodećih položaja, barikade su nicale na obje strane, noću su odjekivale eksplozije. U zrak su letjeli kiosci Borbe i Politike, ugostiteljski objekti u vlasništvu građana srpske nacionalnosti, a počeli su i prvi nestanci ljudi.
U dokumentarnom filmu ‘Vukovar – posljednji rez’ tadašnji saborski zastupnik SDP-a Petar Bošnjaković opisuje kako su građani stajali u redovima pred Merčepovim uredom, čekajući da im ‘Vukovarski Napoleon’, kako su mu tada tepali novinari, odobri ili odbije izdati propusnicu za izlazak iz grada: ‘Čovjek je otišao, stao u red za propusnicu i nema ga kući. I tako to kreće… Plač, suze, zapomaganje, nije joj se vratio muž, nije joj se vratio sin… I na taj način dođete do informacije da ima onoga i najcrnjeg i najgoreg što se dešava.’ Naravno, oni koji bi otišli po propusnicu pa se ne bi vratili kući bili su vukovarski Srbi, o čijim se nestancima šuti sve ove godine. U istom filmu Ferdinand Jukić, SZUP-ovac i trgovac oružjem, i sam se prisjeća tipične scene. ‘Jednog sam dana došao, pa sam vidio u čekaoni je načelnik Policijske stanice Vukovar stajao u redu i čekao. Tad sam preskočio sve i rekao: ‘Tomice, pa jel te nije sramota, pa prvi čovjek policije stoji vani sat vremena i čeka na razgovor?’ Kaže on: ‘Nek čeka, stara komunjara”, ispričao je Jukić. Kakvo je to bilo vrijeme, ovdje potpisanom novinaru opisao je i jedan od pripadnika tadašnjih hrvatskih snaga, koji je poželio ostati anoniman: ‘U to vrijeme su letjeli kafići u zrak, pa je došao na red kafić mog prijatelja, koji je u njemu boravio i noću, čuvajući ga. Došao sam mu reći da je bolje da se makne jer ćemo ga te noći dignuti u zrak. Poslušao me i otišao iz Vukovara. Te noći smo mu zaista minirali kafić.’
O tim događajima ništa se ne može pronaći u povijesnim udžbenicima, ovakvih priča nema ni u štampi, ni na prosvjedima, poput nedavnog u Vukovaru, na kojem se opravdano zahtijevalo procesuiranje zločina srpske strane, ali se hrvatski zločini nad Srbima nisu ni spomenuli, a Srba je, prema tvrdnjama koje je nedavno iznio i vukovarski dogradonačelnik SrđanMilaković, ubijeno 42. Spisak žrtava je, kao što su Novosti već ranije pisale, prema podacima nekih nevladinih organizacija još i veći. To, naravno, ne umanjuje tragediju koju su doživjeli vukovarski Hrvati, ali i o ovim žrtvama treba govoriti, tim više što ti zločini nisu istraženi niti su odgovorni procesuirani.
Prvi Srbin u Vukovaru je ubijen 29. lipnja, mjesec i pol prije napada JNA na grad. O načinu na koji je skončao nesretni Jovan Jakovljević Novosti su već pisale. Kuću poslovođe trgovine ‘Sport’, koja se nalazila u blizini Vodotornja, okružila je grupa vojnika, pozvavši Jovana da izađe van. Svjedok događaja, njegov sin Slobodan, ispričao je 2010. za Novosti što se dalje zbilo: ‘Otac im je odgovorio da mogu doći sutra, da je kasno i da ne želi izići. Tada su odgovorili da će u protivnom dići kuću u zrak. Vidio je da nema kud i krenuo van. Upalio je svjetlo u hodniku i prišao vratima. Oni koji su bili vani, vidjeli su siluetu mog oca i zapucali. Pao je glavom prema podrumu, na mjestu je ubijen.’
Kada se govori o srpskim zločinima u Vukovaru, mnogi vole reći da ubojice i silovatelji slobodno šetaju gradom. Ne znamo je li tako, ali znamo da su nam neke od srpskih porodica također rekle da znaju tko im je ubio neke od članova obitelji. Međutim, ta informacija nikada nikoga u policiji i pravosuđu nije interesirala. Slobodan Jakovljević ispričao nam je kako to u stvarnosti izgleda, tvrdeći da je cijeli grad odmah znao tko mu je ubio oca: ‘Danas imaju penzije, voze se u džipovima, jedan je turistički vodič. Viđam ih u gradu i ne mogu ništa.’
Svoju nam je priču prije osam godina ispričala i Radojka Mrkić, čiji je suprug Mladen Mrkić nestao u ljeto 1991. Mladen je bio inženjer u Vupiku i brinuo se o situaciji u kombinatu. ‘Bio je jako vezan za radnike Vupika, mislio je da će sve propasti ako ode. A bilo je vrijeme žetve, znate, počela je 15. srpnja, a moj je Mladen na kraju podnosio izvještaj radničkom savjetu. Bio je jako zabrinut, jer srpska sela, koja su bila okupirana, nisu dovezla žito, pa je u silosu bio manjak prinosa’, ispričala je Radojka Mrkić. Njen zabrinuti suprug Mladen Mrkić nikada nije podnio taj izvještaj. Nakon izlaska iz samoposluge u blizini zgrade u kojoj je živio sa suprugom dočekala su ga dva vojnika u maskirnim hlačama i crnim majicama. Natjerali su ga u automobil i odveli u zgradu Sekretarijata za narodnu obranu. Iza njega su ostali samo kruh i mlijeko koje je, prilikom ulaska u automobil, ostavio na pločniku. Njegova supruga nekim je čudom dobila i samog predsjednika Franju Tuđmana na telefon i upitala ga može li napraviti nešto da joj se suprug vrati. Tuđman je slušalicu predao ministru unutarnjih poslova Ivanu Vekiću, koji je nesretnoj ženi obećao da će joj se suprug vratiti istog dana. Nije se vratio nikada.
Jedan od dokumenata koji opisuje događaje u Vukovaru iz ljeta 1991. i kasnije je izvještaj koji je 1993., po nalogu Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, sastavila Vlada Savezne Republike Jugoslavije. Spominju se brojni slučajevi ubojstava vukovarskih Srba pa bi taj, kao i drugi slični dostupni dokumenti, mogli biti korisni kada bi se hrvatsko pravosuđe htjelo posvetiti procesuiranju tih zločina.
Tako se opisuje događaj od 30. lipnja 1991. u Borovu Naselju, gdje su tri zarobljenika ubijena i bačena u Dunav. O tome je ubica, koja je bila pripadnica ZNG-a, vodila uredne dnevničke zapise, koji su joj nakon zarobljavanja oduzeti i pročitani na Vojnom sudu u Beogradu. Za dan 30. lipnja stoji da su suborci i ona ‘u 4,00 poslije ponoći išli na Dunav kod klaonice, pucali u tri zarobljenika i gurnuli ih u Dunav’. O smaknuću trojice zarobljenika govorio je i jedan svjedok na suđenju. Navodna počiniteljica ovog zločina razmijenjena je 14. kolovoza 1992. U Hrvatskoj joj nije suđeno, a danas bi trebala imati 51 godinu.
Nakon početka otvorenih ratnih sukoba deseci Srba su ubijeni na različite načine. Civili su odvoženi iz podruma, a ubijani su i zarobljeni vojnici. U izvještaju Vlade SRJ opisuje se događaj iz sredine listopada 1991., kada su ‘na punkt kod Doma tehnike privedena tri starija lica srpske nacionalnosti s Trpinjske ceste i to jedan penzioner, drugi mesar, i treći rukovodilac u kombinatu Borovo’. Tamo ih je zapovjednik punkta navodno odveo i s još dvojicom gardista strijeljao. Kasnije se podčinjenima pohvalio da ti ljudi ‘plove niz Dunav’. U spisima Vojnog suda u Beogradu postoje iskazi dvojice svjedoka koji opisuju ovaj događaj.
Kako su te 1991. prošli brojni Srbi govori i priča koju je u listu ‘Izvor’ Zajedničkog veća opština objavio novinar Slavko Bubalo, zapisavši slučaj Vukovarca Željka Paića. U ljeto 1991. Paić je radio kao konobar u bifeu na Autobusnom kolodvoru u Vukovaru. Imao je 31 godinu, suprugu Jelicu i dvije kćeri. Prema riječima njegove supruge Jelice, Željko je tog 10. kolovoza izišao iz bifea i otišao uplatiti novac u banku. Kući nije došao. Jelica ga je tražila, ali njemu nije bilo ni traga ni glasa. Prošlo je 13 godina bez ikakvog saznanja o Željkovoj sudbini, a onda je zazvonio telefon. Jelicu su nazvali iz Srbije, gdje su identificirali ostatke jedne od žrtava, izvađene iz Dunava nekoliko dana nakon Željkovog nestanka. Potvrđeno joj je da je riječ o ostacima njenog supruga. Obdukcija je bila napravljena još 1991. godine. Željko je bio najprije isprebijan, a onda su mu na obali Dunava ispalili dva hica u glavu. Jelica je tužila Republiku Hrvatsku zbog odgovornosti za ubistvo supruga, ali je spor izgubila, kao i mnogi drugi. Trebalo je podmiriti sudske troškove od 31.000 kuna, a kako je bila nezaposlena, blokiran je račun njenim i Željkovim kćerima. Tako su kćeri, koje su tatu izgubile dok su bile djevojčice, morale još platiti i sudske troškove.
Sličan je slučaj i Ljubana Vučinića koji je novinaru Slavku Bubalu ispričao žrtvin sin Đorđe Vučinić. Ljuban je bio vozač kamiona u Borovo transportu. Živio je s porodicom u Borovu Naselju u Hercegovačkoj ulici. Đorđe je ispričao da su po njegovog oca, prema svjedočenjima komšija, došle četiri osobe obučene u hrvatske uniforme i odvele ga automobilom u vlasništvu Vodovoda. Pozivi u Merčepov štab nisu urodili plodom, jer im je on poručio kako nema namjeru tražiti nestale Srbe. Tijelo nesretnog Ljubana Vučinića pronašli su dunavski alasi pet dana nakon nestanka, kod Sremske Kamenice. Obdukcija je pokazala da je nesretni vozač stravično zlostavljan i izubijan po cijelom tijelu te da mu je u potiljak i leđa ispaljeno pet metaka.
Tadašnji povjerenik Vlade za Vukovar Marin Vidić Bili 18. kolovoza 1991. uputio je pismo predsjedniku Franji Tuđmanu i opozicijskim prvacima Ivici Račanu, Draženu Budiši, Marku Veselici i Savki Dabčević Kučar u kojem se žalio na Merčepa. ‘Okružen je sumnjivim tipovima i kriminalcima koji bespravno upadaju u privatne stanove, pljačkaju ih, nasilno privode građane na saslušanje, pa čak vrše i egzekuciju. Merčep je stvorio u Vukovaru opću psihozu straha među hrvatskim i srpskim pučanstvom, što je rezultiralo općim bijegom iz grada (…) Budući da smatramo da nismo u stanju da s lokalnim snagama raščistimo situaciju, molimo vas da nam hitno uputite kompetentne ljude koji će legalnim institucijama vlasti pomoći da se stanje što prije normalizira’, stajalo je u tom čuvenom pismu.
‘Kompetentni ljudi’ koje je Tuđman uputio da riješe problem bili su SZUP-ovci koji su Merčepa uhapsili tog kolovoza 1991., prislonili mu pištolj na glavu i priveli ga u podrum, ali su ga nakon tri sata pustili. Dan kasnije, Merčep je s obitelji napustio Vukovar. Iako je nedavno osuđen za ubojstva u Zagrebu i Pakračkoj Poljani, za događaje u Vukovaru nije ni procesuiran. Tamo je koncem kolovoza 1991. počeo rat, nakon što je komandant blokirane vukovarske kasarne poslao svoj panični izvještaj u Beograd. General Veljko Kadijević, nakon što je neuspješno tražio od Tuđmana da se kasarna deblokira, započeo je ‘vojnu vežbu’ koja je odnijela hiljade života. Čijih života? Naših, hrvatskih i srpskih…