fbpx

Zlatko Jelisavac: Kad vladaju banalna čudovišta

Ali zaista, kad su ljudska bića pretvorena u potrošnu robu, kakvi njihovi razgovori i mogu biti nego trivijalni? Kad bi roba u samoposluzi mogla govoriti, zar ne bi pričala o kupcima, o trgovačkom osoblju, o vlastitim nadama da će biti prodana po visokoj ceni i razočarenju kad postane jasno da se uopće neće prodati?
(Erih From, Izbegavajte društvo trivijalnih ljudi)

trivijalno

Kako da, okruženi trivijalnošću i mržnjom, ne postanemo ono protiv čega se borimo

Gledao sam opet pozorišnu predstavu Čudovište (B. Ilić, P. Štrbac) u izvođenju zrenjaninskog pozorišta Toša Jovanović. Onda sam se setio ovog teksta Eriha Froma o trivijalnim ljudima koji bi mogao biti jedna objektivna psihološka analiza same pozorišne predstave Čudovište, bez obzira što „tematski“ nema dodira sa njom. Čudovište je predstava, ako niste gledali, o ljudima koji jesu ili postaju čudovišta, ali ne iz razloga što su zli po prirodi ili što ih na zloću navode neke strašne životne okolnosti i opasnosti – oni postaju čudovišta jer odrastaju, žive i umiru okruženi i ispunjeni trivijalnostima koja im ne dozvoljavaju da postanu nešto što su mogli biti.

U predstavi glavni protagonista koji je još od dečačkog doba želeo postati astronaut, na kraju pristaje na to da postane „normalan“ čovek koji će da završi ekonomski fakultet i zaposli se u firmi u kojoj mu je i otac radio; ostaviće svoju prvu ljubav i najboljeg prijatelja, zaboraviće na svoje snove kako bi postao punopravni član malograđanke sredine utopljene u trivijalna malopalanačka pravila. Roditelji su uspeli da slome njegov mladićki otpor tako što su nagovorili grupu loklanih geliptera da pod pretnjom nateraju njegovog najboljeg prijatelja i njegovu devojku da vode ljubav dok ih oni snimaju kamerom. Negde u pozadini se vide roditelji i rođaci koji su pravi vinovnici ovog zla. Tako su rasturili jednu iskrenu ljubavnu vezu i prijateljstvo kako bi svog sina odvojili od „loših“ uticaja (bili su ubeđeni da mu prijatelj i devojka pune glavu „astronomskim“ glupostima) i stvorili čudovište poput njih samih.

Da li je ovde problem doista ekonomske prirode, zato što smo bića „pretvorena u potrošnu robu“ – kako From piše ili ima nešto i drugo što nas čini čudovištima trivijalnosti? Pa recimo da ovo Fromovo određenje izvora svekolike trivijalnosti predstavlja ekonomsko-materijalnu bazu (marksistički govoreći), a da bi to „drugo“ mogla da bude tzv. duhovna nadogradnja. No, u ovo drugo spada toliko mnogo karakteristika trivijalnog bića da stvarno ne znam odakle da počnem. Dosta je o trivijalnosti rekla i Hana Arent pišući obanalnosti zla nacističkih službenika (tipa Ajhman), malih i ne toliko važnih šrafova nacističke mašine zla, ali bez ovih štafića mašina ne bi mogla da radi; pisao je o trivijalnosti i Radomir Konstantinović u svojoj Filosofiji palankegde se palanački duh (ironično nazvan filozofijom) analizira kroz mnoštvo fenomena trivijalnosti preko kojih malograđani „razumevaju“ svet i ljude oko sebe; pisao je o uprosečenom tubiću i Martin Hajdeger, uviđajući da obična egzistencija čoveka postaje drugačija tek onda kada biva izbačena iz sopstvene prosečnosti i dovedena u situaciju u kojoj mu trivijlani mehanizmi više ne mogu pomoći; i Ničeov nadčovek je u dobroj meri onaj čovek koji prevazilazi sopstvenu trivijalnost i postaje „zvezda koja igra“. Pa zar nije i umetnost, u mnogim svojim aspektima, upravo usmerena na razbijanje trivijalnih klišea koji od nas prave jednolične, prosečne, dosadne ljude koji, opet, ne trpe bilo kakvo ispadanje iz kolotečine – možda može u mladosti neko da luduje i sanja, ali zna se da sa sazrevanjem dolazimo do svesti o tome da se ne živi od snova, maštanja i fantazija i da moramo da mislimo na ono „od čega ćemo da živimo“. Bože, koliko je talentovanih ljudi uništeno ovim idiotsko-trivijalnim frazama o ozbiljnosti i surovosti života gde se nema vremena za „romantisanje“ i izvođenje besnih glista.

Nikoga nećete više uvrediti nego osobu kojoj ste rekli da je trivijalna… Sve će uraditi da vas ubedi u suprotno, a bogami će i posegnuti za agresijom ukoliko ne uspe da vas verbalnim putem uveri u svoju „originalnost“ i „autentičnost“, ali znate kako to ide: život ne pita, popusti tamo, popusti ovamo, kompromisi na koje si morao da pristaneš i tome slično – i za kratko vreme ti slome kičmu i ucene: ili sa nama ili protiv nas! I šta tu čovek može da uradi? Morao sam da se izborim za svoje mesto pod suncem itd. i vama onda postaje jasno da je bolje i da ne kopate dalje po trivijalnim osnovama te osobe jer njen šok od svesti o sopstvenoj trivijalnosti može da je odvede u ludilo, kriminal, zločin, a sve opet u želji da „promeni nešto“ i ne ostane bezlična lutka i čovek bez svojstava; ili može da postane političar i da svoje trivijalne komplekse iživljava na onima nad kojima ima moć i sopstvenu plitkost i nemoć nadomešta karijerizmom i takmičenjem u borbi sa političkim protivnicima – ništa ne daje toliki osećaj moći i značajnosti kao bavljenje politikom, a naročito je opasno kada mali i banalni ljudi postanu „neko i nešto“ jer se tada svete svima onima za koje smatraju da su im „zagorčavali život“, a to mogu postati i građanke&građani cele države ukoliko se takav jedan trivijalan tip popne do najviše moći.

Trivijalni tipovi mrze, ali tu svoju mržnju potiskuju kako bi bili društveno prihvatljivi. Vremenom se ova mržnja pretvara u agresiju prema svakome ko ima hrabrosti da im se odupire i pretvara sve neistomišljenike u protivnike koji se, na ovaj ili onaj način, moraju eliminisati. Ovako se postaje autoritarna ličnost, a još kada ovakva ličnost ima političku moć, onda je to izuzetno opasna kombinacija koja može doneti samo nesreću. Koliko je morao biti banalno-trivijalan današnji nam predesednik Tomislav Nikolič kada je neposredno pred ubistvo Zorana Đinđića rekao da je i Tito pred smrt imao problema sa nogom; koliko je morao biti trivijalno zao „bard“ našeg novinarstva –Aleksandar Tijanić kada je napisao da ako Đinđić preživi Srbija neće; koliko je trivijalnog užasa u rečima sadašnjeg nam premijera kada je onomad u skupštini javno rekao da će za svakog ubijenog Srbina biti ubijeno stotinu Muslimana; koliko je bio trivijalno banalan ispad bivšeg ministra vojnog Bratislava Gašića koji je izjavio da voli novinarke koje kleče; koliko je trivijalnosti u slučajevima kao što je „Helikopter“ gde niko nije potegao političku odgovornost; koliko je bilo banalno i trivijalno gledati kako Aleksandar Vučić glumi heroja nacije vadeći decu iz nabujale reke ili snežne mećave; koliko je trivijalan slučaj Savamale, gde su, kako je sam premijer rekao, poznati idioti iz vrha gradske vlasti izveli jezivo nasilje; koliko je trivijalno obraćanje javnosti ministra policijskog Nebojše Stefanovića povodom „mešanja“ OEBS-a, a ticalo se upravo slučaja Savamala, gde je dotični ministar bio zgrožen kako neko sme da se meša u istragu, a kao da je zaboravio da je premijer, par meseci pre toga, prozvao „vinovnike“ i još ih i nazvao idiotima – ali to nije mešanje u istragu. Mogao bih ja ovako do sutra…

Kako se izboriti sa trivijalnošću? Prepoznajte je i u ogledalu. Kako izaći na kraj sa trivijalnim ljudima? Pa borite se, ako to ima smisla, a ako nema, naprosto ih izbegavajte – kako to i From preporučuje. I ne plašite se, jer ćete uskoro shvatiti da se oni boje vas, ali ih to, naravno, ne čini bezopasnim – naprotiv. Ali samo hrabro. Strpljivo. Korak po korak. Osetićeš kako vam se uspravlja kičma i diže srednji prst na ruci kada vam neki trivijalni tip počne prodavati banalnosti, ali to nije ništa loše već je znak ozdravljenja i uspeha. Nemojte ići protiv evolucije, uspravite se i postanite ljudi u inat banalnim beskičmenjacima.

Autonomija