Balkan je danas daleko čak i od onog stanja nade nakon krvi, prije dvadeset i kusur godina.
Neko reče ovih dana kako nas je korona odvojila od svijeta, od svega čime smo se bavili u sebi i sa sobom, a opet, rutinski i nesvjesno mimo sebe. Kao normalna svakodnevnica. Među onim pričama kojima smo se prestali baviti – sve što predugo traje bez pomaka pokopa indiferentnost – bila je i nekada velika priča o tome kako će cijeli takozvani Zapadni Balkan za naših života postati Evropa. Ovako ili onako, neko prije neko kasnije, neko zahvaljujući tome što se stvarno primakao ispunjenju briselskih uslova, neko zato što to treba velikima u kojekakvim geostrategijama, zapravo, interesu za ono što imaju mali, a pojeftino je i njima važno.
Za ovu veliku priču Evrope na Balkanu zakačilo se od minulih balkanskih raspada i ratova bezbroj politika i političara, eksperata, stručnjaka, EU funkcionera i kloniranih birokrata, paralelnih ambasada i predstavništava EU, da se o međunarodnim organizacijama, bankama i nevladinim organizacijama i ne govori. Valjali su se samiti, konferencije, okrugli stolovi, stotine hiljada stranica zaključaka, rezolucija, analiza, knjige su napisane, a o “radnim materijalima” da se i ne govori. I, eto, da se samo važni skupovi Unije na ovu temu spomenu: U minulih 21 godinu, priča je otvorena 1999. god., kada je Evropska komisija inicirala stvaranje Procesa stabilizacije i pridruživanja, pa preko poziva pridruženju iz Zagreba 2000. godine, potom Soluna 2003. i neupitne budućnosti regiona u EU (tada se projekat odnosio na pet država, Albaniju, BiH, Hrvatsku, Makedoniju i Srbiju i Crnu Goru) do Zagrebačkog samita video linkom minulog šestog maja.
U završnom dokumentu evropskih “čelnika” u Zagrebu, uz pozvane predstavnike sada šest zemalja Zapadnog Balkana (Hrvatska je unutra, Srbija i Crna Gora su se razvele, a uz veliku protokolarnu gimnastiku “samitu” je priključeno i Kosovo), cijelom ovom “procesu” koji traje, evo, duže od dvije decenije, posvećena je doslovno jedna jedina rečenica. Ona glasi: “EU ponovo potvrđuje svoju nespornu podršku evropskoj perspektivi Zapadnog Balkana”! Pojmovi poput proširenja, integracije, zemlje kandidata, pregovora itd. nigdje se ne spominju. Na početku treće decenije od obznanjivanja projekta stabilizacije i pridruživanja, čelnici Evropske unije “potvrđuju podršku…” A ogromna većina građana pomenutih država na koje se priča odnosi, da o građanima zemalja Evropske unije ne govorimo, ni ovu, ni bilo koju drugu odluku ili podršku pristiglu iz Zagreba nisu ni primijetili, ne samo zbog korone.
Hrvatski dužnosnici, evo već šest mjeseci, ushićeni su izuzetnim priznanjem “predsjedavanja Evropom”, dodijeljenog rutinskom rotacijom među članicama EU. Minule tri sedmice utrkivali su se u egzaltiranim izjavama kako je “samit veliki uspjeh hrvatskog predsjedavanja” (nasuprot uočljivim pristojnim, ali decidnim, drugačijim izjavama iz krugova u EU). Ministar vanjskih poslova Grlić-Radman potpuno je prihvatio sofisticiranost EU izričaja, pa je kazao golemu mudrost, ohrabrujuću za države na koje se priča odnosi: “Potpora europskoj perspektivi je na neki način proširenje…!” Premijer Plenković izjavio je kako je “održavanje Zagrebačkog samita samo po sebi snažna poruka…” Izvještači sa skupa gdje je uslov za prikazivanje šefova delegacija bio da iza sebe nemaju zastavu države iz koje su, da uz ime nemaju funkciju, da ne postoji nikakav identifikacioni znak uobičajen u svakom protokolu – sve to kako bi došli na link i oni koji ne priznaju Kosovo – objavili su mnoge pikanterije koje doista od cijele priče čine popriličnu grotesku. Ne toliko zbog Zagreba kao domaćina, koliko zbog cijelog konteksta do kojeg je, evo, dobacila nekada tako optimistična ideja o “Balkanu u Evropi”.
Dokumenat “pozdravlja snažnu posvećenost partnera sa Zapadnog Balkana davanju prvenstva demokratiji i vladavini prava, posebno borbi protiv korupcije i organiziranog kriminala…” A uvažavani “Freedom House” iz SAD-a objavljuje baš tih dana izvještaj u kojemu su Srbija i Crna Gora skinute sa liste “demokracija” i smještene pod “hibridne režime”. Podjednako tako, naspram “posvećenosti borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala…” u BiH je, recimo (i ne samo u BiH), u samo tri mjeseca naprosto eksplodirao korona-kriminal, do čudovišnih razmjera. Kod nas su kriminalna zahvatanja u fondove države, pljačke budžeta, lopovske raspodjele donacija, sprdanja sa zakonom o javnim nabavkama itd. poprimila neslućene razmjere. A temeljna podloga za ovo je u mizeriji do koje je dovedeno stanje sa “posvećenošću demokraciji i vladavini prava”. Uz objeručke prihvaćenu strast kojom su iz sistema potpuno, u ime pandemije, isključene institucije, parlamenti, stručnjaci čija su mjesta uglavnom zauzeli na svaki način potkapacitirani pojedinci. Naravno, kao produžene ruke partijskih moćnika iz sjene koji su državu strpali u vlastiti džep. Uz sve to, na Zagrebačkom samitu, predsjednik Evropskog vijeća izjavljuje “kako je važno da zemlje Zapadnog Balkana nastave s reformama…”
Ko je iole pratio dvije decenije unazad odnos vrha EU birokratije spram dramatičnog otklizavanja “Balkana” nizbrdo, sjetiće se, recimo, ne tako davno davanih izjava Mogerini i Hana po Sarajevu kako “BiH na reformskom putu prema EU postiže impresivne rezultate…” Ovakvim povodima, Bodo Veber, pedantni i predani njemački analitičar bh. stvarnosti svojevremeno je napisao: “Kako EU kao svoje partnere na Zapadnom Balkanu prihvata korumpirane političke elite, ona se time stavila na stranu protivnika reformi i od procesa integracija stvorila ad absurdum…” U čemu je problem među tom nebrojenom armijom dobrohotnih Evropejaca koji djeluju i ugodno žive na jaslama projekta navodno nesporne podrške evropskoj perspektivi Zapadnog Balkana? U naivnosti, ignoranciji, aroganciji ili pukoj nezainteresovanosti… Ili, da se ne lažemo, pomenutim “geostrategijama” koje se savijaju isključivo na interesu eksploatacije slabijih.
Rezultat ispod crte podvučene pod Zapadni Balkan, kojeg EU očito odguruje od sebe, jer ih Balkan de facto više ne interesuje, baveći se sobom, a ne znaju kako bi, zajedno sa Vašingtonom, stvar pustili niz vodu da izgleda kako kobajagi nisu, dosta slikovito, precizno i mora se priznati znalački sažeo je nedavno Thomas Brey, akademac i uz ostalo dugogodišnji dopisnik njemačke agencije DPA na Balkanu. Napisao je pojednostavljeno, ali znakovito: …Bosna i Hercegovina je propala država u kojoj se ne nazire kraja mizeriji. U svađi među Srbijom i Kosovom nema rješenja na vidiku. Crna Gora i Srbija klize u autoritarne forme vladavine. Albaniju, zbog problema sa politikom droge, smatraju “Kolumbijom Evrope”. Sjeverna Makedonija je postala igračka u geopolitičkom razračunavanju između SAD i Rusije. A Briselu ne uspijeva da smiri čak ni pogranične zađevice na sjeveru Jadrana između Hrvatske i Slovenije, dvije EU države…
Nijemac ovdje, naravno, ne pominje ni ulogu svoje zemlje u proizvodnji nove EU “pandemija klaustrofobije”, ili Sarkozija koji je prošle jeseni uslove Balkancima za nastavak puta prema EU digao na kvadrat. Ko se sjeća zna da tako nije bilo ni približno kada su Evropi i Americi zatrebali svojevremeno u proširenju Bugarska, Rumunija, Mađarska, Poljska, Češka, Baltičke zemlje… svi koji su stvarali “energetsko-vojno-demokratski” prsten oko Rusije. Naravno, druga vremena, drugačiji ciljevi i druga priča. Danas su Briselu partneri među političarima na Zapadnom Balkanu oni koji su lukavim i lažnim obećanjima hiljadama EU diplomata nudili obećanje da je sve ok u održanju stanja u kojem nema pucanja, što je vrhunac sreće generacija kloniranih birokrata, od kojih većina naprosto ne shvata Balkan, čak i kad dobrohotno razmišljaju. Drugačije im vaspitanje.
Balkan je danas, naprosto, daleko čak i od onog stanja nade nakon krvi, prije dvadeset i kusur godina. Evo, i minulih dana, iz Sarajeva se zakotrljalo ono za što je teren polako, a efikasno čišćen od tada do danas. Kao da je bilo sasvim dovoljno da se sa kakvog-takvog zajedničkog puta u složenoj državi dođe do raskršća na kojem isplivava mržnja – ne ko će kojim putem, već kako urušiti put drugome. Smisao politike u ime partikularnog interesa kojeg usmjeravaju tri političke oligarhije kartelskog tipa jeste poraziti drugog, a ne potražiti više zajednički put. Pri tome se već sve crpi na genetici “matica”, a zatečene manjine na mikro-prostorima su na muci. Oni što razmišjaju još uvijek u kategorijama “zajedništva” sve se glasnije etiketiraju pristalicama bivšeg “zločinačkog režima”. Ova realnost postaje vidljiva i vrapcima na grani, a odgovor Brisela – uz zaključke o “posvećenosti partnera (sa Zapadnog Balkana ) demokraciji” naprosto je u gromoglasnoj šutnji ili izrečenim nesuvislostima. Tako uz završetak Zagrebačkog samita održanog na daljinu, bez zastava i identiteta učesnika, poletna pripadnica iz ekipe domaćina samita, upozori u novinama kako “imamo situaciju da se ljudi iz regije okreću ‘sirenskim’ ozivima drugih, trećih aktera koje ne želimo vidjeti u Evropi…”
Ne shvata ambiciozna protivnica “drugih u Evropi” da uvijek i svugdje u politici prazan prostor ostavljen u neznanju, gluposti i sebičnosti od strane jednog, postaje meta i cilj nekom drugom, trećem… “Sirenski” pozivi na Balkanu će doći i već dolaze od onih koji se osjećaju ostavljenima, nezadovoljnima i prevarenima. Tako se ne osjećaju lideri ovdašnjih naroda, “jaki momci” koji garantuju Evropi balkanski “status quo”. U Briselu su se opredijelili za slatkorječive političko-mafijaške bosove kao za svoje partnere, a ne za njihove žrtve poticane dodatno na podjele, nacionalizme i nove raskole.
Takvoj politici koju vode u Briselu, njihovim birokratama i svakom narednom “samitu” održanom na istim talasnim dužinama poput ovog posljednjeg, neko će odavde otpjevati staru divnu pjesmu Prljavog kazališta – Uzalud vam trud svirači…
Ima tu i onaj stih dalje: “… Za drugog su dunje žute…” Ali džaba, to svakako neće shvatiti.
Autor: Buka