Dan uoči prvog avgusta kada mu je počinjao mandat, Christian Schmidt, novi Visoki predstavnik u BiH došao je u Sarajevo, elegantno ne hajući što se Dodik sa time već histerično nije slagao. Dok profiterski ne prevrne ćurak, po običaju. I zato dobije aplauze olakšanja Evrope. Neposredno prije dolaska Nijemac je dao intervju za Deutsche Welle. Kazao je tada nešto što je mnoge ovdje obradovalo a mnoge baš i ne: “…Ako želimo povesti Bosnu i Hercegovinu u Evropsku uniju i transformirati je u demokratsku zemlju, ne smijemo imati čisto etničku orijentaciju…” Kazao je tada i nešto drugo što je većinu zbunilo, nakon svih eksplozivnih najava o novom ritmu u vremenima sa njim i nama: “…Samo opušteno ! “. Potom je stupio na dužnost. Na prijemu u bašti Zemaljskog muzeja (ne)pozvani su medijski pažljivo prebrojani i – nastupio je mjesec i kusur potpune “opuštenosti”.
Državni udar iz udžbenika
Dodik je u opuštenom avgustu mislio skroz drugačije i izveo je nešto što se svugdje u svijetu, prema ozbiljnim pravnim udžbenicima naziva – državnim udarom: Ne priznaje državne institucije, većinu od naših 13 ustava, od države do kantona, podjednako tako i more različitih zakona istim povodima, potom nadložnost države na “njegovoj” polovini zemlje minus jedan posto, naročito Zakone i uredbe rađene sa strancima, a ni u snu odluke OHR-a i konačno, ni spram mrtve glave Zakon o negiranju genocida kojeg je prije odlaska objavio Inzko. Službenici iz RS-a gdje je on neupitni faraon, po njemu nemaju više šta da rade u “političkom Sarajevu…” Plate teku i dalje, naravno.
Odgovor javnosti, nakon prvog šoka, bio je po preporukama Schmidta – opušten. De facto. De iure u BiH odavno ne igra. Visoki predstavnik striktno se držao vlastitih preporuka datih DW-u. Naravno, u međuvremenu je opuštenost širila prostor zatezanju struna među mnogima različito konstitutivnim. Ispod površine je kuhalo. Još je samo četiri mjeseca do Nove godine kada stupa na snagu embargo na sve iole značajnije promjene u cjelokupnom izbornom sistemu, zakonima i uredbama u vezi sa glasanjem i glasačkim tijelom. Spominju se, doduše neke “aktivnosti” u kratkim pauzama unutar raznih strateških, parlamentarnih blokada. Imenuju se neke komisije za imenovanje komisija itd.itd. Šuška se o naputku po kojem će na tragu “modela Mostar” gazde dvije najveće političke stranke, B.Izetbegović (SDA) i D.Čović (HDZ) – sve češće unaprijeđivani mimo Ustava BiH u “lidere dva naroda” – utvrditi okvirni prijedlog novg Izbornog zakona za glasanje dogodine. A kada se oni dogovore, zovnut će i ostale predsjednike stranaka da ih nešto o tome pitaju. Ako bi se kojim slučajem sve ovo posložilo, onda ide zakonska, duga parlamentarna procedura za izmjenu do sada važećeg zakona. Tako nekako.
U postojećoj situaciji, sa postojećim “liderima” i njihovim ciljevima, sa do sada poznatim stavovima o ovome, sa eventualnim “slaganjem” ostalih, pa Dodikom koji je odavno izvan svega što je “država” osim u blokadama, pa zakonima i procedurama, pa opuštenim visokim predstavnikom – sve skupa bi, kao, trebalo stvoriti “platformu” za buduće rješenje. Ako naknadno neko ciljano i interno dogovorno, a kao slučajno ne povuče ručnu. Pa sve iznova, demokratski. I tako do idućih izbora 2026. godine. Iz EU bi u međuvremenu, vjerovatno, pohvalili “proces”. Samo nek’ se ne puca !
Ovo nije ništa novo. Mnogi su se pomirili i rezonuju, zato Visoki predstavnik EU i jeste ovdje. Da obeća kako će nakon opuštanja krenuti akcija. I još uz pomoć Amerikanaca. Eno i Biden riješio stvar prijateljski sa Talibanima na iznenađenje svojih, Evrope i Avganistana, samo ne i na iznenađenje Talibana. Pa sa njima je još Trump sve dogovorio i potpisao u Dohi prije godinu ipo. Da svijet ništa nije pitao. To je danas međunarodna politika.
Mi se ovdje od najave dolaska konačno energičnog Nijemca satrasmo analitičarski nagađajući šta se iza leđa važno dogovara. I koje su to akcije EU i Amerikanci smislili jer smo im jako važni. Znalo se jedino da će akcija biti prava, konačna, neupitna, radikalna itd. i – obećano je u onom intervjuu za DW – da “to ne može sve etnički…” I da treba biti opušten…
Onda dođe CSU bavarsko-stranački sastanak na temu: “Evroatlanske perspektive Bosne i Hercegovine”. Prije toga bio i onaj regionalni Forum na Bledu o “Budućnosti Evrope”. Tamo je “non paper” Janša, domaćin zemlje koja uz to i predsjedava Vijećem EU, odredio Bosni status, diplomatski neupitno: delegaciju BiH nije ni pozdravio kao učesnika Foruma. Nije se složio Dodik, a on je za mnoge naše direktne i indirektne susjede i komšije orjentir. Oni znaju zašto. Valjda im nizak nivo delegacije bio, “samo” predsjedavajući Predsjedništva BiH Komšić, član Predsjedništva BiH Džaferović i Visoki predstavnik EU u BiH Schmidt! No Bled po ostalim dešavanjima i nije posebno uznemirio javnost u BiH. Standardno, uz pokoju iskricu, ‘nako.
Odjeci iz Njemačke, naravno uz medijski ciljano šminkanje u ovisnosti od izvora priče, bili su bitno drugačiji. A važni za razumijevanje suštine. Kada se sve razgrne, osnovno je da se beskrajno, organizovano, politički hinjsko i pomalo već sadističko mrcvarenje povodom toga šta je to, gdje je to, čija je to Bosna i Hercegovina – nastavlja tamo gdje je sve što je trebalo biti konkretno učinjeno, zaustavljeno uz brojne primopredaje na liniji Dayton – Evropa – visoki predstavnici sve do Schmidta. Ali, podzemno sado-mazohističko ključanje se nastavlja. Te ko je na čijoj strani, ko je za entitete a ko nije, ko priznaje građansku a ko ne, ko konstitutivnost a ko ne, ko poštuje Den Haag a ko ne, je li bilo genocida ili nije, ko je koga napao a ko se branio, je li građanski rat ili agresija, smije li BiH išta bez Beograda i Zagreba, po Daytonu ili ne, ide li prvo sapun pa puder ili obratno… I tako evo bezmalo trideset godina. U što se uklopila i “unutarnjemačka rasprava” neki dan, u mjestu Neustadt an der Aisch.
Autentična verzija toga kaže da se Schmidt bavio nanovo dilemom država ili Bošnjaci, Srbi i Hrvati, a sada “i Rusija i Turska mogu biti dio rješenja…”. Predsjednik Bundestaga Wolfang Schauble se disidentski za EU sjetio da jačaju “centrifugalne snage koje uz utjecaj iz susjednih država prijete cijepanjem fragilne državne konstrukcije”. Time je ponovo otvorio vrata za nove rasprave tim vanjskim, centrifugalnim, o njihovim neupitnim “daytonskim pravima” (sic!) spram BiH. Sve dok je ne urede baš onako kako oni to žele u njihovu korist. Do raspada. Posebno pragmatična i usmjerena na filozofska rješenja za izlazak iz daytonske kome bila je istoričarka Marie-Janine Calic svojim dubioznim lamentiranjima o genocidu, Srebrenici, pomirenju koje je problem jer “majke Srebrenice to ne žele…”. Pri svemu ovome, čovjek stvarno ne može zaboraviti usputnu činjenicu da je u ratu istoričarka bila savjetnica posebnog izaslanika UN-a za bivšu Jugoslaviju Yasushija Akashija, direktno krivog što krvavi teror nad Bosnom i posebno Sarajevom od ’92. do kraja ’95. nije trajao bar “troduplo” kraće nego što jeste.
Ko će promijeniti Dayton?
Svi ti razgovori nemaju kraja, niti će ga imati ovako vođeni u organizaciji OHR-a i ljudi koji se uporno mandatno smjenjuju dok karavane prolaze. Pri tome, nikome od zabrinutih svjetskih lidera nije padalo na pamet da Dayton mogu mijenjati jedino oni koji su ga donijeli, a evo ne pokazuju da hoće, i eventualno nekad probuđeni narod Bosne i Hercegovine. Ako mu ikada dođe iz guzice u glavu o čemu se ovdje radi, ko to radi i zašto to radi. A posao sa onima koji su krivi, na način koji bi probudio puno eutanaziranih, zaslijepljenih i ucijenjih kobajagi “nacija”, OHR i EU sa Amerikancima, mogli bi da obave – ako bi htjeli – konkretno, jednostavno i brzo, kada bi se bavili svojim utvrđenim ovlaštenjima i kapacitetom. Ne produžavajući agonije raspravama, teoretiziranjima, filozofiranjima uz nepoznavanje ovoga svijeta. Za to postoje nadležne institucije, obrazovne, akademske, političke itd. Široko im polje. Ovi prvi, pomenuti, treba da se okrenu za početak, u dramatično sazreloj situaciji za to isključivo i jedino, ključnoj tački na EU listi od 14 zahtjeva nama, na putu prema Evropi: Vladavini prava i reformi pravosudnih institucija. Dakle, klasičnom sudskom sankcioniranju rodoslovnika zla u Bosni i Hercegovini. Istinskim kartelima i mafijama u društvu i institucijama.
Nedavno mi je prijatelj, profesor prava nekada u nas a sada u ozbiljnom svijetu, svjestan poteškoća sa idejom o kojoj mi ozbiljno-hipotetički govori, rekao: Sve priče o ustavnim i drugim reformama treba zaboraviti, opet bi ciljano trajale godinama. Treba zatražiti od Amerikanaca (naravno ako je u njihovom interesu), da pošalju “daytonski” jaku ekipu FBI ovamo, daju im sve kriminalne dosijee mafija koje “vode” državu i puste ih da urade svoj posao profesionalno, ništa više… Za godinu dana bilo bi uočljivo pometeno društvo, ali i otvorena vrata optimizmu i povjerenju u državu, šansama za struku, mlade, entuzijazam i patriotizam, za konkretan aktivizam…Korak po korak. Ali, ko to može i hoće.
Mafija i država
Sjetio sam se tada istinite priče iz života Italije prije trideset godina. Na tragu one poznate o državama koje imaju mafiju, i mafiji koja u Italiji ima državu. Došlo je dogrla i dovedeni su jaki i nepotkupivi u sudstvo i policiju, na položaje sa kojih se moglo uraditi ono što se moralo. Gradonačelnik Palerma tada, Leoluca Orlando kazao je povodom stanja u zemlji: “Mafija je protiv države, ali je ona istovremeno u samoj državi. Protiv banaka i radi u bankama. Protiv crkve i unutar crkve, protiv društva i unutar društva…” Bitku protiv njih, uz ne malo poštenih i jakih ali sa ovlaštenjima za čišćenje, poveli su heroji iz samih vrhova sistema, sudstva i policije, poput Giovania Falconea i Paola Borsellina… Stotine kriminalaca i mafijaša završilo je u zatvorima. Falcone i Borsellino jesu ubijeni u atentatima na njih jer je gradonačelnik Palerma bio u pravu: Mafija je bila svuda i sve je znala. Ali, zločin je probudio Italiju.
Možda je upoređenje nesuvislo, a možda i nije. Mafija je svuda oko nas, a mi teoretiziramo o mamcima na udicama koje su bacili oni, u politici i društvu – država ili nacija, entiteti, građani ili konstitutivnost, istorija i korjeni… I tako sve dok se i posljednji pametni, školovani sa ispravnom diplomom, pošteni a poniženi, mladi i željni normalnog života – ne otjeraju što dalje. A preostali opet, i nakon Schmidta, za koju godinu nastave sa svađom treba li OHR i šta mu je posao. Dok mafija raste, i protiv države a u državi, protiv banaka i u bankama, protiv “crkve” i unutar njih, protiv društva i unutar njega.
Sve dok se svi opušteni ne napuste i ne presele u njihov džep.
Izvor: Interview.ba
