Kada je Christian Schmidt minulog jula, dan prije dolaska u Sarajevo, intervjuom za Deutche Welle poslao onu čudovišnu poruku, “samo opušteno”, otvorilo se pitanje – o čemu se tu radi ? Zar je doista moguć takav i toliki optimizam povodom zemlje koja se napada i iznutra i izvana, a dolazi se sa zadatkom da se bar smire one ažbahe koje evo dvije ipo decenije grickaju i glođu ono što je tako optimistično dizajnirano u Daytonu, pa potpisano malo kasnije u Parizu.
Pitanje ovim povodom bilo je: Znači li da je u pozadini tog dolaska, tamo-gdje-treba, konočno osmišljeno, jasno i precizno, sve što nas se tiče u ovdašnjim životima. Naivni pozitivci, mada već prilično umorni ali tada još u većini, vjerovali su u čudo konačnog stvaranja “prave države”. I kod negativaca, a poznavalaca logike “ne talasaj” kod stranaca, ispotiha je povodom poziva oštrog a pravednog igrača iz Merkelove škole, bljesnula nada da se nešto konačno mijenja. Uz uvjerenje da Schmidt, naravno, do u nijansu zna šta mu je domaći zadatak. Pa đe će Nijemac, na mjestu novog visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH – ne znati gdje i zašto dolazi.
Saldo – sve dalje i dalje od Evrope
I evo prođoše dva mjeseca uz pripadajuća nagađanja, uznemiravanja, preknadanja da sa EU, i radi njih samih, konačno mora nešto i sa nama da krene. Jer do sada samo puno nekakvih rezolucija, naputaka, zaključaka, obećanja, zahtjeva, sve do tvrdnji da “na reformskom putu prema EU postižemo impresivne rezultate…” A saldo, svakim danom u svakom pogledu sve dalje i dalje od Evrope. U koju je od 2004. do 2013. godine, kad im je trebalo, ušlo 13 država. Od tada ni jedna.
Onda i iz Amerike koja je smislila Dayton, pa neuspješno pokušala da nas okrene od pogleda unazad ka pogledima unaprijed takozvanim Aprilskim paketom iz 2006., počeše evo stizati nova obećanja. Pa emisari, ambasadori, specijalni igrači, sve do Palmera sada zaduženog za izbore u BiH i Escobara za zapadni Balkan… U međuvremenu su, svojom nervozom i nedostatkom živaca za opuštenost, u priču ubrzano počeli uskakati i ključni igrači iz Zagreba i Beograda, prvi susjedi/komšije. Na starim, nikad napuštenim, oprobanim a kobajagi poraženim toalet-paper konceptima…
“Buđenje” Shmidta koji je, kako kaže, u međuvremenu putovao cijelom regijom isprovocirano je, navodno, Dodikom i njegovom idejom o “miroljubivom razlazu BiH”. Ništa novo ali je upalilo. Schmidt saopšti u intervjuu zagrebačkom “Nacionalu” 30. septembra da nije “našao nikoga među visokopozicioniranim sugovornicima ko podupire tu ideju”. Takvih sugovornika bilo je puno, a pristojnost nalaže da se ne propituje sa kim je to sve razgovarao – ako već sam neće da kaže – a da “niko” od njih nije podupro Dodikovu ideju (sic!). Rješavati dramatični sudar najmanje dva kapitalno različita pristupa sudbini Bosne i Hercegovine, i ne čuti podršku nikoga od onih koji su začetnici kriminalnog koncepta o “razlazu”, najblaže kazano je čudno. Sa kim je to onda Visoki predstavnik razgovarao, vjerujući svima na riječ ?
I dok je Matthew Palmer sa svojim sagovornicima u i oko BiH igrao kobajagi nedefiniranu igru tezama o “etničkom predstavljanju”, u rasponu od jedne do druge krajnosti, lijepe za uši dva suprodstavljena tabora u BiH i pomagače im izvana, u Americi je respektabilno Vijeće za decentralizaciju politike (DPC) našlo za shodno da si ovim povodima oglasi znakovitim saopštenjem odaslanim Twitterom po svijetu: “Razočaravajuće, ali ne i iznenađujuće je da je Palmer već u samom startu najavio da neće biti neutralni posrednik u pregovorima već, de facto, glasnogovornik Dragana Čovića i HDZ BiH, uz promoviranje antidemokratskih diverzija o “legitimnom predstavljanju…”
Pomenuto Vijeće je otvoreno pitanje postavilo i državnom sekretaru SAD-a Antony Blinkenu: “Kako se to dosluh sa oligarsima o uređenju vlasti u BiH, koji bi odgovarao njima…uklapa sa vanjskom politikom zasnovanom na poštivanju vrijednosti i davanja prioriteta borbi protiv korupcije…Ovim SAD rade na dozvoljavanju ‘liderima’ u BiH da biraju svoje glasače. Ako tako bude, rezultat će polučiti još dublje etno-teritorijalne podjele…” Poznato je da saradnici DPC-a uporno upozoravaju “da međunarodna zajednica ima pogrešan pristup u BiH”.
Palmer je nakon susreta sa nekim od “lidera” političkih partija iz opozicije, otišao kući iskazavši “punu podrškom naporima” da se inicijativa za donošenje Zakona o izmjenama i dopunama Izbornog zakona “najozbiljnije razmotri” u Parlamentarnoj skupštini BiH. Rezultat na tragu obećanih inicijativa SAD-a i posebno EU poslije završene faze “opuštenosti”, jeste – poveliko razočarenje.
Povodom iznenađenog i dalje opuštenog Schmidtu, ostaje puno pitanja različito intoniranih ali jednostavnih, tragom samo posljednjeg, pomenutog intervjua Nacionalu. Ne uopšte radi polemike, nesporazuma ili cjepidlačenja bilo koje vrste već, jednostavno, radi konačnog utvrđivanja – o čemu se zapravo radi u cijeloj priči o zadatku Visokog predstavnika u BiH, o promišljanjima naše realnosti u Bruxellesu i Washingtonu, konačno o tome znaju li uopšte njihovi “lideri” šta hoće ovdje i koja im je uloga u svemu tome. Vjeruju doista da je ovakva igra plodotvorna za njihove geostrategije i interese.
Kaže Schmidt, recimo, da “nacionalne vođe u BiH ne žive u stvarnosti…” Ogromna greška. Ta današnja stvarnost njihov je ciljani proizvod, njeno održavanje i radikaliziranje njihova borba je na život i smrt, a njihovo apsolutno odbijanje svih reformi na putu prema EU njihov je projekat. “Evropa” mnoge od njih vodi u zatvor. Logično i razumljivo. Misliti da oni ne žive u stvarnosti i da im međunarodna zajednica ne prepoznaje istinske namjere, dobitak je za one u toj “zajednici” kojima status quo znači uspješni mandat ovdje. A puno ih je.
Dalje, visoki predstavnik kaže u Zagrebu da “Plenković i Vučić imaju presudnu ulogu u budućoj BiH kao jedinstvenoj državi”.Za iole razumnijeg promatrača zbivanja u okruženju ovdje postoji samo jedna varijanta koja ima veze sa stvarnošću. Mora da je u štampanju intervjua slučajno napravljena tehnička greša, pa je izostala negacija kod “jedinstvene države”. Riječ je o kapitalnoj filozofiji pomenutog dvojca koja je – u njihovoj presudnoj ulozi u kreiranju NEJEDINSTVENE države. Svim silama i po svaku cijenu. Temeljem aktuelnih ali i istorijskih nakana, sve do zločina na tom putu.
Kaže Schmidt još jednu ključnu misao: “…nije visoki predstavnik taj koji odlučuje, već je to narod…” Pa vidi li on gdje je taj narod danas, nakon što je poslije vojne agresije koju su zaustavili u Daytonu, nastavljena agresija svim drugim metodama i sredstvima, posebno sa ciljem upornog podvajanja, proizvodnje unutrašnje, međunacionalne i vjerske mržnje, trovanjima politikom, medijima, insceniranim sukobima u kući i izvana. I sad evo poruke da tako vođen i formatiran “narod” treba da “odlučuje”. Temeljito osiromašen i rasturen u svakom pogledu, bez političke snage koja ga može organizovati, povesti, orjentisati, donosit će još gore odluke. Ekomski ucijenjen glasat će ponovo za vladajuće profitere. I tri preostale marke dnevno za život valja spašavati. Nekada normalni um je ispran, istorija falisificirana, sjećanja na dostojanstvo prvo ismijavano a sada i opasno, pamet i mladost otjerani. Takav “narod”, eto, sada treba da odlučuje a pod kontrolom autora nove realnosti. I uz obećanje viskog predstavnika da nije on taj koji će da odlučuje. Baš evropski.
Predstavnik međunarodne zajednice zaprepašten je i time kako se “svaka rečenica – ili samo izvještaj o situaciji ili komentar – tumače na toliko različitih načina…” Kako ne pomisli da je baš to, različito o svemu po svaku cijenu, silom, smisao kompletne operacije debilizacije društva. Od ideja o ratu, preko realizacije rata, do projekta nakon rata pa sve do danas. Sa istim ključnim ljudima, idejama i ciljevima u toj globalnoj operaciji, a bez radikalnog pospremanja zla nakon rata, sa Sudom za ratne zločine u Hagu čiji je rezultat “pomirenja” nakon bezmalo tri decenije sudovanja – promoviranje zlikovaca u nacionalne heroje, što u udžbenicima što u medijima, što na spomen pločama. Sve do spremnosti, evo, da se skoro klasičnim državnim udarom brani pravo glorifikacije zločina.
Eto obećanja i Dodiku da “mu neće ugađati”. Smireno diplomatski, dobrohotno i politički korisno u konkretnoj misiji. Uz “prijateljsku sugestiju – sjedite, radite svoj posao…” Ko su tu prijatelji u ovako poredanim stvarima. Obespravljeni, poniženi i pokradeni narod, ili oni koji u ime izbornog legaliteta i legitimiteta (kako to farsično zvuči u ovdašnjoj “demokraciji”) ciljano izluđuju taj narod nudeći se kao lideri njihove zaštite.
Pranje mozga u korist liderskog profita
Konačno eno i konstatacije da “društvo u cjelini nije još započelo raspravu, odnosno, možda tek nekolicina, o tome kako, znajući istinu o prošlosti možemo izgraditi bolju budućnost.” Sva sreća pa društvo za spoznaje o budućnosti, nakon tri decenije ciljanog pranja mozga u korist liderskog profita, ima evo čitavu jednu godinu do novih, legalno biranih profitera koji bi da sami sebi biraju izborno tijelo. Baš dovoljno da “narod” sve promijeni.
Sluti ponovo kao da je najvažnije “svijetu” opet upisati uspjeh svojoj diplomaciji. Razlika spram Daytona je što se sada crvena linija u priči vidi golim okom. A put izbjegavanja ponovljenog zla je samo jedan – zakonsko sankcioniranje po svaku cijenu onih čiji su vlastodržački kriminalni i korupcionaški dosijei odavno kompletirani. A sklonjeni. “Narod” bez pametnog i nekorumpiranog vođstva to ne može sam. Bar ne na dugoročno dobar način. Na tom terenu ima još posla i za OHR, EU i SAD, mimo pukog “nadgledanja postojanja BiH”. Ako je samo to, teško da bi se uskoro imalo šta i nadgledati.