Foto: Dženat Dreković/NOMAD
Konzumeristički kolonijalizam je uglavnom previđen ili izignorisan proces, jer je zapakovan s mašnom u šarenu lažu. U doba našeg djetinjstva, za vrijeme Jugoslavije, nije bilo coca-cole ili milke, kamoli ostalih drangulija koje su rijetko nalazile put do nas, kada bi dedo, babo ili amidža donijeli tako neki ekskluzivni artefakt sa zapada, tj. iz Njemačke, Italije ili Austrije. Ljubičasta boja na pakovanju je bila ljepša i sjajnija od svake poznate, a sama čokolada se nije tek tako proždirala, već se razgađala po kockicama, kako bi duže trajala. Ako bi kakav gazirani sok došao iz inostranstva u kuću, nije se tek tako otvarao, čekala se specijalna prilika. U granapima je bio škrt izbor jugoslovenskih proizvoda, bilo da je u pitanju hrana, kozmetika ili šta drugo. Tada nisam shvatao šta samoodrživost znači za državu.
Piše: Nedim Zlatar
Danas imamo sve moguće milke u svakom granapu na ćošku, ali smo sve samo ne samoodrživi ili samostalni. Porobljeni smo. Ovisimo o proizvodnji i uvozu svih mogućih (ne)potrepština sa zapada, počevši od prehrambene industrije pa do svake druge. Iz Njemačke se uvozi kako hljeb, tako automobil, čačkalica, teška i laka mašinerija, kozmetika, odjeća i obuća, tehnologija… ama baš sve je uvozno, domaći je ponekad med ili kakav sokić. Dakle jabuke su iz Italije, bijeli luk iz Kine, paradajz i salata iz Holandije, voda i mlijeko iz Hrvatske, orasi iz Ukrajine… i sve dolazi otamo negdje, gdje je nebo sunčanije, gdje je kruška neuporedivo bolja od domaće, gdje su čak i ljudi napredniji od ovih ovdje “lokalnih primitivaca”.
Predstava “Metro Gaza” koja je gostovala na prošlogodišnjem MESS-u, podsjetila me je na situaciju iz devedesetih, ali ne zbog rata i granatiranja, i nisam bio jedini. Sjetili smo se stanja za vrijeme opsade, ali nažalost i godinama nakon: da se tako jako trudimo da dokažemo da smo i mi ljudi vrijedni postojanja, da moramo da se dopadnemo arogantnim zapadnjacima kako bismo zaslužili svoje mjesto na ovom svijetu. Ništa mi nije veći poraz od te činjenice i suočavanja s njom. Situacija u kojoj dokazuješ tamo nekom Francuzu, Britancu ili Amerikancu, koji nema pojma o tvojoj kulturi i zemlji, kako poznaješ njegovu literaturu, muziku, arhitekturu… pa shvatiš da si ustvari mnogo napredniji od njega, ali ostaješ inferioran na ljestvici vrijednosti, samo zato jer si Bosanac, Balkanac.
U onim zabavnim putopisnim emisijama u kojima vidimo ljude koji su proputovali svijet, ostavili stari život iza sebe i nastanili se tamo negdje u nekom skrivenom kutku na drugom kraju svijeta, možemo vidjeti uglavnom zapadnjake, jer im pasoš to dozvoljava. Kad mi je bilo devetnaest godina, meni nije bilo rečeno da mogu proputovati svijet, već da sam nepoželjan i da mi treba viza da maknem bilo gdje. U svojim ranim dvadesetim često sam s ljudima iz svih dijelova Bosne i Hercegovine čekao od zore u dugim redovima pred ambasadama Italije, Holandije, Njemačke, Austrije, Britanije… često danima, da bih tražio da platim dozvolu za putovanje, koju nekad ne bih dobio. Mene su Italijani vraćali s granice i kad sam imao vizu, jer sam Bosanac, rečeno mi je u lice; austrijski policajci su me skidali do gaća, a slovenački i hrvatski često ponižavali na graničnim prelazima spominjući pritom moju nacionalnost. Nije mi moglo naumpasti da idem bilo gdje, tek ako bih imao takozvano garantno pismo ili angažman na kakvom festivalu, mogao sam preći granicu. To je bio status bosanskohercegovačkih državljana devedesetih i godinama nakon, koji ni danas nije puno bolji. Ipak smo mi bili i ostali građani trećeg reda, što je ostalo duboko u svijesti mnogih od nas.
Naša djeca godinama uče u školi o francuskoj revoluciji, ali ne uče istoriju Jugoslavije. Uče se nametnutim socijalnim normama i ponašanju kroz zapadnjačke propise. U svojoj nadmenosti, ta precijenjena kultura uzima si za pravo da drži lekcije dok neuspješno gura pod tepih svoju kolonijalnu krvavu prošlost, spretno emancipirajući divljaštvo svoje hegemonije kroz umjetnost. Za francusku kuhinju se vjerovatno nije čulo dok nisu počeli porobljavati Afriku, Aziju i druge krajeve svijeta donosivši otamo začine i recepte. Kraljevi Evrope su vjerovatno bili despoti bez osnovne higijene ili obrazovanja, pa ipak služe kao primjer uzvišenosti. Čak se i Bosna pokušava portretirati kao nekadašnja srednjevjekovna kraljevina kroz prodavanje neke nove viteške mitologije, estetski slično zapadnoj iskrivljenoj romantičnoj slici, čime se opet povlađuje snobovskoj evropskoj eliti i domaćim novokomponovanim kompleksima.
Siguran sam da se većina mojih sugrađana ne bi složila sa mnom kada bih rekao da je bolje samoodrživo društvo s manje izbora u granapu nego ovo koje imamo. Na prvu se čini da je takvo društvo siromašnije, međutim upravo je suprotno, jer ako se pogleda današnja situacija stvari su jasne: nikad nije bilo većeg izbora na policama i manje kupovne moći. Kada kažem kupovna moć, ne mislim na sposobnost pojedinaca koji imaju ili nemaju novce za potrošnju, mada je i to poprilično slikovito, mislim na državu. Ova država nije donijela niti jednu samostalnu političku odluku zadnjih trideset i više godina. Drugim riječima, ona je porobljena, marioneta. I koliko god da ovo zvuči porazno ili pretjerano, činjenica je da domaća ekonomija i politika u potpunosti ovise o zapadnoevropskoj ili susjedskoj i njihovim lobijima, dobroj ili lošoj volji, interesima. Za građane Bosne i Hercegovine izbora nije bilo ni kada su ga oni tražili.
Njemačka nije uvijek bila ekonomska sila, ali je postala jedna od vodećih svjetskih. Balkanske i istočnoevropske države su najveće mušterije zapadnoevropskih kapitalista i njihovi najveći hamali u isto vrijeme. Njihove fabrike su locirane u istočnoj Evropi, gdje se crpe resursi i zagađuje priroda, a etiketa donosi profit, a ne rad. Nije slučajnost da je infrastruktura naše nekadašnje države rasturena i porobljena, kao i mnogih drugih, te da se sve čini kako bi tako i ostalo, kako ne bi bilo lokalne proizvodnje, nedobog samostalnosti. U tome su strancima savezenici bili domaći lopovi u odijelima, kostimirani kao političari.
Kolonijalizam provejava i u jeziku, naša djeca sve manje koriste svoj jezik, a i mi. To je kao epidemija. Vidim šarenu lažu kod drugog, hoću i ja da je imam, iako ne znam šta je i čemu služi. Dobro je, čim je strano. Bolje zvuči i izgleda.
Tu smo gdje jesmo, bez svoga ja, bez uzde u rukama, u samopreziru i međusobnom nepovjerenju, u vozilu što vozi u propast. Pri tom posmatramo šofere tih kola, pijune raznih lobija, konjikoradice, i ne možemo da se načudimo banalnosti ratnoprofiterskih i mirnodopskih pljačkaških bahatih spodoba kojih nikako da se riješimo.
Čokoladu i kalodont ne treba podcjenjivati, kao ni jezičko zauzimanje prostora. Na prvu su vrlo trivijalni i banalni. A znamo da zlo ponekad izgleda upavo tako.
Izmišljamo sebi mašinu bez koje ne možemo da živimo, zaboravljajući pri tom na sopstvenu slobodu i svoje ja. Sve za malo para i slatkiša.
Naš novac ne treba vizu, mi još uvijek da.