 je posjetila narodnu kuhinju u Podgorici u kojoj se svakodnevno podijeli 600 obroka licima u stanju socijalne potrebe.){kind=link}
Siromaštvo u zemljama Zapadnog Balkana se posljednjih godina povećalo: MMF
Povodom Međunarodnog dana borbe protiv siromaštva ekipa Radija Slobodna Evropa (RSE) je posjetila narodnu kuhinju u Podgorici u kojoj se svakodnevno podijeli 600 obroka licima u stanju socijalne potrebe.
Lela Šćepanović, Predrag Tomović
Penzioner Bajo Sredanović je Crnogorac koji je, bježeći od ratnog vihora ’91. godine prošlog vijeka, iz Hrvatske došao u Podgoricu. Sticajem životnih okolnosti Bajo, njegovo petoro djece i supruga žive od penzije koja već duže vrijeme iznosi, kada se odbiju režije, 35 eura.
Porodica Sredanović je smještena na Koniku “u neuslovnom prostoru od 34 kvadrata”, priča Bajo Sredanović za RSE dok čeka da mu se u plastične kutijice spakuje ručak.
“Već dugo živim u Podgorici, a od Durmitora sam rodom. A siromaštvo koje živim, ni ja ni niko moj, ničim nijesam sudjelovao i nijesam mu doprinio. To je društvo, država, sistem i poredak. A na današnji dan od velike bijede, nevolje i nepravde došao sam ja i moja porodica na ivicu gladi i bijede, kao i mnogi drugi”, riječi su Bajo Sredanović.
On kaže da su njegova primanja 35 eura.
“Odbija mi sud nekakvu kaznu, pa struja, voda i tako. Preživljavamo od narodne kuhinje i to već nekoliko godina. Moja porodica i ja smo zahvalni na tome. Boga mi, ne bi preživjeli da… jer šta ću ja sa 35 eura penzije. Moje dijete nema knjiga i nema sveske. Nema olovke. Samo da dođete, sine, da pogledate memlu i jad, a ne da vjerujete ovo što pričam, ni kuće, ni kućišta. Bio sam službenik i evo do čega sam došao, na koje sam grane spao: muke i jadi”, dočarava Bajo Sredanović, podgorički penzioner, svoju svakodnevicu.
Kada se procjenjuje koliko je siromašnih u Crnoj Gori već četiri godine statistika se u tom pogledu nije promijenila, zapravo, novi podatak ne postoji budući da se crnogorski zavod za statistiku Monstat tim povodom posljednji put oglasio 2013. godine.
Tada je apsolutna linija siromaštva bila 183 eura i ispod nje je bilo 8,6 odsto građana.
Iako nema novih zvaničnih podataka o stopi siromaštva u Crnoj Gori, ono je vidljivo na svakom koraku, naročito na glavnoj gradskoj pijaci ispred koje, uglavnom stariji Podgoričani, prodajom na crno pokušavaju da zarade nešto.
No, baka Ardita iz Tuzi kaže da se dogodi da danima ništa ne proda.
“Imam 76 godina i ovdje prodajem garderobu. Imam 80 eura od penzije i nemam od čega da kupim lijekove. Prodaja nikako ne ide. Ni juče ni danas nijesam ništa seftila (pazarila). Oni koji imaju oni ne dolaze kod sirotinje nego idu neđe drugo. Ovako radim skoro 20 godina, moram jer nemam od čega lijekove da kupim”, kaže Ardita.
Prosječna crnogorska plata godinama unazad dva puta je manja od vrijednosti minimalne potrošačke korpe za četvoročlano domaćinstvo.
Nema novih zvaničnih podataka o stopi siromaštva
Rajko iz Podgorice svoja četiri člana porodice izdržava od prodaje ribe na crno i to mu je jedini prihod.
“Kilogram ribe je jedan euro… Ljudi kupuju i ne kupuju, slabo je to. Dnevno zaradim pet do šest eura i to mi je jedini prihod. Živi se i petlja se”, iskreno će Rajko.
Dramatične podatke o rastu siromaštva u Crnoj Gori zapazili su 2015. godine i u Međunarodnom monetarnom fondu (MMF).
MMF je saopštio da se siromaštvo u zemljama Zapadnog Balkana posljednjih godina povećalo, a Crna Gora je uz Albaniju, navedeno je, vidjela najoštriji rast siromaštva od pojave globalne finansijske krize.
Iz Monstata kažu da su odustali od računanja apsolutne granice siromaštva po standardima Svjetske banke. U skladu sa pregovorima za poglavlje o Statistici, u obavezi su da uvedu metodologiju Evropske unije za praćenje siromaštva.
Godine 2013. su počeli istraživanje koje traje četiri godine, tako da će krajem godine objaviti novo mjerilo, relativnu liniju siromaštva.
Dok crnogorska javnost čeka kraj godine i objavljivanje najnovijih podataka o stopi siromaštva, 64-godišnja Milica koja ima 145 eura porodične penzije, na pločniku ispred glavne podgoričke pijace svakoga dana prodaje cigarete na crno.
“Moram ovako, šta ću. Sin mi ima troje djece i teško živi. Dnevno zaradim deset eura ali od toga moram da kupim burek, popijem kafu i kupim kutiju cigara da zapalim. Ja ih potrošim za to, taksi i prehranu. Ništa ne mogu da ušparam. Evo, koliko radim ovdje nikoga ne poznajem, stalno su novi ljudi, nova lica. Muka je”, riječi su Milice.