. Naša tijela i ličnosti nisu projekti koji se mogu istrenirati i optimizirati){kind=link}
Foto: Prometej
Kult tijela i objektivizacija ženine ličnosti na osnovu izgleda u kapitalizmu se stalno nanovo proizvodi industrijom ljepote (a sada i zdravlja). Naša tijela i ličnosti nisu projekti koji se mogu istrenirati i optimizirati
Tražimo žene koje žele biti isklesane do 18. 8. Ovo je tekst reklame koju mi je društvenomrežni algoritam ponudio negdje početkom jula, tačno u jeku sezone. Dakle, obećanje je bilo da ću, ukoliko odmah počnem s programom, isklesano tijelo postići za mjesec i po. Radilo se o domaćoj verziji jedne od onih „revolucionarnih aplikacija za mršavljenje“ koje ujedinjuju psihologiju, ishranu i tjelesnu aktivnost u jedno i postižu ogromne uspjehe/zarade. Pridružuje im se sve veći broj ljudi, a izvještavaju o ogromnom procentu gubitaka težine, te se proglašavaju za najbolju metodu ikada.
Iskreno vjerujem da i jesu. Naime, mi stariji konzumenti reklamnih sadržaja još se sjećamo reklama za mršavljenje sa televizije za neki najnoviji revolucionarni proizvod koji otapa višak kilograma poput leda. Ponekad je to bio čaj egzotičnog naziva ili čarobne tablete stvorene u najsavremenijoj laboratoriji, često uz slabe rezultate ili čak opasne nuspojave. Zato je logično da ovakvi sveobuhvatni, individualizirani pristupi mogu dovesti do boljih rezultata. Neki programi su otišli i korak dalje, usmjerivši se na ljude koji imaju određene dijagnoze i uzimaju lijekove, na trudnice, stare ljude, dijabetičare. Svima njima se utvrđuje tačan plan ishrane u skladu s obimom vježbi, coaching ili čak psihološka podrška.
Zanimljivo je u svemu ovome da, iako su prvenstveno namijenjeni gubitku kilograma, marketinški slogani više naglašavaju poboljšanje fizičkog i mentalnog zdravlja. Osnovna premisa je „da se osjećamo bolje“, postanemo samopouzdaniji i transformišemo život nabolje. Drugim riječimo, otvaraju put ka sreći. Ne sumnjam, da opet ponovim, da je kod velikog broja ljudi ovaj program doveo do rezultata i da je imao moć da im doista poboljša kvalitet života, ali ono o čemu se ne govori, ili veoma slabo govori, jeste druga strana medalje, tj. koliko ovi programi mogu biti opasni po mentalno zdravlje.
Uslovno samoprihvatanje i druge bezvezarije
U suštini, svako nezadovoljstvo nekom svojom karakteristikom podrazumijeva uslovno samoprihvatanje koje se često generalizira na cijelu ličnost. U ovom kontekstu to znači da će nam se nezadovoljstvo viškom kilograma odraziti na cjelokupnu sliku o sebi, samokritiku, osjećaj samoprezira, odnose sa drugim ljudima, slobodno vrijeme i posao. Osjećaj stvarnog života i življenja s punim potencijalom će se prebaciti u neko vrijeme koje se izjednačava s gubitkom kilograma, jer od tog trenutka otpočinje pravi život.
U tom smislu, sam proces mršavljenja nije povezan sa porastom samopouzdanja već ga održava na niskoj razini. Naročito zato što je idealnu kilažu veoma teško održavati jer ako se radi o samopouzdanju koje se zasniva isključivo na izgledu, svako preskakanje treninga ili povećan broj na vagi dovodi do pada tog istog samopouzdanja i utvđuje o kakvoj je iluziji riječ. Istinsko samopouzdanje je unutrašnje i neuslovno.
Praćenje dijete i novog režima ishrane zahtijeva napor i promjenu stila života. Veoma često hrana postaje opsesija, a razmišljanje o hrani dominira mentalnim sadržajima. Koliko je to često, govori i postojeći termin – ortotoreksija, koji označava upravo to. Brojanje kalorija, količina unesenog, razdvajanje hrane na zdravu i nezdravu, one koja sadrži određene sastojke i ne sadrži, dominira mentalnim sadržajem što troši ogromnu količinu vremena i energije. Paradoksalno, manjak hrane koju unosimo u sebe nadoknađujemo viškom misli o njoj. Ovo je dobro prikazano u filmu To the Bone (2017), gdje glavna junakinja koja boluje od anoreksije doslovno živi dane kroz brojanje kalorija, ili TikTok trendovima tipa What I Eat in a Day koji imaju ogromnu popularnost i u kojima se hrana idealizira. Pritom svako odstupanje od režima može dovesti do osjećaja krivice, samooptuživanja i pada famoznog samopouzdanja izgrađenog baš na toj ideji, a u nekim slučajevima vodi i do poremećaja u prehrani, anksioznosti i depresije.
Restriktivne dijete inače vode poremećajima raspoloženja, pogotovo ako nam je hrana predstavljala više od fiziološke potrebe i ako smo uživali u jedenju. Onda kada odjednom to izgubimo, gubimo i način zadovoljavanja emocionalne potrebe, osjetimo prazninu i izgubljenost. Prema nekim procjenama, preko 30 % ljudi koji su se pridržavali određene dijete razvije poremećaj u prehrani, upadne u epizode prejedanja, tzv. binge eating ili bulimiju. Nakon završetka ovih programa, više od polovine vrati kilograme, i ne moramo biti psiholozi da zaključimo kako onda to pozitivno djeluje na njihovo samopouzdanje. Premisa na kojoj se zasnivaju ovi programi odgovornost prebacuje na korisnike – nisu se dobro pridržavali, te se rješenje vidi u ponovnom upisivanju programa i otpočinjanju svega ispočetka, što sam proces pretvara u životnu misiju i začarani krug stalnog nezadovoljstva vlastitim tijelom/sobom.
I društveni život može patiti nakon što se razvije opsjednutost hranom i dijetom. Izlazak s prijateljima se može početi povezivati s lošom i nezdravom hranom i različitim iskušenjima koja nisu dobra za nas. To onda vodi do socijalne izolacije, osjećaja nezadovoljstva i usamljenosti koji mogu dovesti i do depresivne epizode.
Opet su žene te koje su najveće žrtve
Pisala sam dosadašnji dio teksta u neutralnom tonu, ali jasno je da ovakvi programi i cijela industrija mršavljenja više targetiraju žene, što potvrđuju i istraživanja. Ja lično nisam učestvovala ni u jednom programu mršavljenja, iako me algoritam označio kao moguću metu, ali mnoge osobe koje poznajem jesu. Poznanice, prijateljice i klijentice. Neke od njih su imale odlično iskustvo, druge su imale baš suprotno. Opet da ponovim, ne sumnjam da su ovakvi programi doista nekim ženama pomogli „da steknu samopouzdanje i povrate sigurnost“, ali ne mogu zanemariti o kakvom se klizavom terenu radi.
Uzmimo samo jedan momenat, tj. klasični topos ovih reklama. Mislim na ono prije i poslije, before and after, gdje se na slici poslije nalazi žena koja nije samo mršavija, nego i sretnija – lice joj je nasmijano, frizura urednija, odiše samopuzdanjem i srećom. Postoji cijeli taj utvrđeni narativ o stigmi debljine, gdje debelo znači lijeno i neuspješno, a vitko sretno i uspješno. Ženama koje ne uspijevaju postići idealnu težinu ova stigma djeluje i na samopercepiju i na način na koji ih doživljava okolina, što utiče na njihovu generalnu kvalitetu života. Samu sebe može doživljavati kao „slabu“, dok je okolina može gledati kao „lijenu“ i „zapuštenu“. Lično smatram da ne postoji nijedna jedina žena koja nekada u životu nije pomislila da je debela i da mora smršati, nebitno koliko je objektivno imala kilograma. Kult tijela i objektivizacija ženine ličnosti na osnovu izgleda u kapitalizmu se stalno nanovo proizvodi industrijom ljepote (a sada i zdravlja) i preživljava sva moguća osvještavanja body shaminga, fat talka i feminizme.
Ono što je psihoterapijsko rješenje u ovom slučaju je bezuslovno samoprihvatanje, tj. prihvatanje svojih tijela takvih kakva jesu. Paradoksalno, tek nakon toga je moguća promjena. Mnoge žene imaju metaboličke i hormonske razloge za višak kilograma, jednostavno su takve prirodno. To ne znači mirenje sa stanjem koje nam se ne dopada, ali podrazumijeva razvijanje ponašanja zdravijeg stila života i mršavljenja koji nije povezan sa samoprihvatanjem, nego se radi iz vrijednosti. Naša tijela i ličnosti nisu projekti koji se mogu istrenirati i optimizirati, a naše mentalno zdravlje ne ovisi o rezultatima koji se obećavaju ovim paketima.
Piše: Emina Žuna, Prometej.ba