Živjeti s depresijom u kapitalizmu

Kate Bradley piše o vlastitom iskustvu s depresijom, o tome kako su povezane “mjere štednje” (austerity) i problemi s mentalnim zdravljem, te o ambivalentnoj ulozi koju imaju državni (javni) servisi u skrbi za mentalno zdravlje. 

Prošlog tjedna provela sam gotovo 36 sati nepomična u svom krevetu. Glava mi je bila puna bijele buke i tišine poput starog radija. Prošlo je mjesec dana od kada mi je iznova dijagnosticirana depresija i osjećala sam se kao da imam emocionalnu migrenu. Svaki trenutak je bio kao trenutak netom što si čuo_la loše vijesti: užas i srce koje tone – iz sekunde u sekundu, noćna mora u budnom stanju. Sve je bilo loša vijest. Čavrljanje nije bilo opcija. Zašto jesti kad ću opet morati jesti za četiri sata? Život i sve u njemu izgledalo je suštinski besmisleno. Ta besmislenost bila je praznina, nepostojanje bilo kojeg razloga da ostanem živa. Neprekidno sam fantazirala o bezbolnim načinima nestanka sa svijeta, to je proizlazilo iz svakog ugla potpunog beznađa – političkog, materijalnog i emocionalnog.

Ne znam jesam li opisala iskustvo ikoga drugog. Depresija je samo etiketa, termin koji okuplja skup simptoma koji će za svakoga biti različiti, manifestirat će se u različitim mislima i proizvoditi različita ponašanja kod svakoga od nas, pod ‘zajedničkim nazivnikom’ nebuloznog samoočitovanog “lošeg raspoloženja”. Shvaćam da za neke ljude politika može predstavljati distrakciju od tjeskobe i očaja, no za mene depresija znači da mi je razmišljati o politici nepodnošljivo. Za razliku od “zdravog stanja”, kada se čvrsto držim Gramscijevog “pesimizma intelekta i optimizma volje”, kada sam depresivna ne uspijevam skupiti energiju za nadu. Vidim kako ljevica nije uspjela promijeniti ništa – u svakom novinskom članku, na svakom uglu ulice.

Mislim da je moja depresija proizišla iz ‘koktela’ faktora koji su duboko ukorijenjeni u načinu na koji funkcionira kapitalizam. 

Za početak, jasno je da je moja depresija u velikoj mjeri uzrokovana psihičkim i materijalnim iskustvom života u ultrakapitalističkom Londonu. London je grad fokusiran na stvaranje profita, urbano okruženje koje se konstantno iznova gradi kako bi omogućilo transfer bogatstva onima koji su već bogati. Između dugih radnih dana u Londonu, radnička klasa odlazi u malene stanove u napučena naselja, koji se iznajmljuju kako bi maksimalno povećali profit stanovlasnika. Živimo opasno u tim malim prostorima, no kroz prozore možemo vidjeti kako se bogatstvo razvija kroz sistem. Svaki naš san je skup, a većina nas nikada neće vidjeti novac ili slobodu koje trebamo kako bismo mogli_e živjeti svoje ideale. 

Moje “loše raspoloženje” je poduprto mojim financijskim prekarnim stanjem, osjećajem otuđenja od drugih te opresijom i maltretiranjem od muškaraca s kojima se suočavam na ulici i u odnosima. 

U ovom sistemu moglo bi biti gotovo čudno ne biti ponekad nesretna. Ono što nas održava je kapacitet da se borimo za bolje – da to zagovaramo, da se za to organiziramo, da igramo malu ulogu u toj borbi.

A depresija je zarazna bolest ljevice. 

Gdje god se okreneš među aktivistima_kinjama i ljevičarima_kama, tu je netko čiji je kapacitet ugrožen “sniženim raspoloženjem”, tjeskobom ili osjećajem beznađa. Ne znam statistike, ali nedavno sam u grupi političkih prijatelja_ica shvatila da je svima za stolom (osam ljudi) u nekom trenutku bila dijagnosticirana depresija. I čini se da je ljudi oboljelih od depresije sve više.

Učestalost depresije govori i o tome zašto do depresije dolazi: to je strukturalno, barem djelomično, uzrokovano brojnim oblicima otuđenja, siromaštva i nepravde u svijetu u doba kapitalizma. I znamo da nam neće biti bolje, da čak može biti gore, jer znamo da probleme nećemo moći riješiti same_i; to nije neki kvar koji treba popraviti u našem mozgu, to je kvar u društvu, koji se odražava i učvršćuje našom nemogućnošću da promijenimo uvjete u kojima živimo.

Depresija nije tek osobna patnja. Ljudi ne razmišljaju i ne djeluju u “odjeljcima”, s politikom na jednoj strani, a emocijama na drugoj. Naši svjetonazori i politike oblikuju naše misli, koje oblikuju naše emocije, i obratno. 

Na nas utječu promjenjivi politički konteksti – na načine na koje politika utječe na naš pristup servisima kao što su stanovanje, posao ili zdravstvena skrb, ali i kroz izravnu represiju u obliku nadziranja, državne kontrole i sistemske opresije. 

Kao aktivisti_kinje, interpretiramo svijet na način zbog kojega se možemo osjećati još gore: identificiramo se s nepravdom s kojom se mi i drugi suočavamo bez mogućnosti da to značajnije promijenimo.

Nositi se s depresijom u doba “mjera štednje”

Uobičajeni pristup socijalista_kinja reformi usluga vezanim uz mentalno zdravlje fokusira se na razinu na kojoj su ti servisi dostupni ljudima koji pate od problema s mentalnim zdravljem. Istina je da je kvaliteta i kvantiteta dostupne skrbi kritična, kao što sam i sama iskusila tijekom svoje zadnje epizode depresije. Ovisim o Nacionalnoj zdravstvenoj službi (NHS) u napučenom dijelu Londona, pa nisam očekivala da ću skrb dobiti smjesta, no ono što sam iskusila, me je šokiralo. Niti jedan odlazak liječniku nije trajao duže od osam minuta, a dva “pregleda” su obavljena telefonski. Svi liječnici su – a svaki put je bio drugi – ignorirali moje izvještaje o brojnim nuspojavama na prvi lijek i olako prešli preko mojih suicidalnih misli. Rečeno mi je da dogovorim savjetovanje, no odustala sam nakon nekoliko neodgovorenih poziva. Problemi servisa za mentalno zdravlje u sklopu NHS-a pogoršali su se s politikama štednje, što je dovelo do “rezanja” usluga, ogromnih lista čekanja i oslanjanja na dobrotvorne organizacije kao što je Mind.

Obratila sam se različitim “linijama za pomoć”, no i one su bile prilično beskorisne. Provela sam dane i dane na telefonu tražeći besplatne usluge i nisam ništa našla. Bez obzira radi li se o državnim/javnim servisima ili dobrotvornim organizacijama, očito je da su svi zatrpani i silno te žele uputiti negdje drugdje. Ukoliko bi netko uopće podigao slušalicu. Znam pjevati sve vaše melodije iz “telefonske čekaonice”. Jedina telefonska linija koja je uvijek radila su Samaritanci, no ovakvo savjetovanje je “jednokratno rješenje u nuždi” za one koji nemaju plan i program dugotrajnije skrbi.

Depresija je skupa. Raspoređivanje novca u Londonu zahtijeva veliki napor volje, a kada sam depresivna, ne mogu se potruditi i uopće nemam volje. 

Biznis dostave hrane cvijeta zbog krize mentalnog zdravlja u Londonu. 

Izabrat ću taksi umjesto javnog prijevoza kada je gužva, a ponekad ću pokušati ubiti osjećaj bezvrijednosti terapijom kupovine koju si ne mogu priuštiti. Pritisci da ostaneš stabilna na poslu i da ne uzimaš previše bolovanja su dodatan teret kad nekoliko tjedana bolovanja stoji između tebe i mogućnosti da te izbace iz doma. No, ipak sam svjesna da bih trebala biti zahvalna što uopće imam mogućnost bolovanja, jer mnogi_e nemaju.

Depresija u kapitalizmu je sranje, a to što postoji tek nekoliko dostupnih službi pomoći je još gore. U tom kontekstu, privatni liječnici iskaču poput lešinara, naplaćuju ogromne sume za terapiju i skrb, i baš im lijepo odgovara to što društvo proizvodi očajne nove kupce njihovih usluga.

Razumijevanje mentalnog zdravlja kao političkog problema

Usprkos tome što sada ovisim o državnim uslugama, jasno mi je da zahtijevanje bolje zdravstvene skrbi ne može riješiti depresiju kao društveni problem, kao što tvrdi Hazel Croft u svom članku o politici mentalnog zdravlja. Trebamo tražiti veću dostupnost NHS-a za one koji se suočavaju s mentalnim poteškoćama kao što je depresija, no ne bismo smjeli upasti u zamku poimanja mentalnog zdravlja isključivo kao medicinskog problema koji je moguće riješiti ili spriječiti medicinskom intervencijom.

Trebamo cijeniti NHS i očuvati ga kao javno financiran sustav, no kada se radi o mentalnom zdravlju, javnozdravstveni sustav može igrati ambivalentnu ulogu. U nekom smislu taj je sustav naprosto idiličan, nudeći nam skrb i lijekove kada ih trebamo, no istovremeno je to i moćna institucija čiji je posao održati kontrolu nad pristupom ograničenim supstancama, a liječnici_ce često igraju paternalističku ulogu “čuvara kapije” kada se radi o pristupu toj skrbi. Liječničke predrasude i osobna mišljenja utječu na skrb koju primamo, i neizbježno, shvaćanje što su problemi mentalnog zdravlja i kako ih tretirati je pod utjecajem dominantnih političkih ideja o osobnoj odgovornosti i o tome što čini “dobrog građanina/dobru građanku”.

Kao dio društvene reprodukcije države, javno zdravstvo ima koristi od održavanja populacije efikasnim i zdravim radnicima_ama. To se može činiti prilično vrijednosno neutralnim u slučaju brojnih fizičkih bolesti: primjerice, u mom je interesu, kao i u interesu poslodavca, da izliječim slomljenu nogu. Međutim, stvari postaju opasnije kada se radi o mentalnom zdravlju. Ono što se smatra “zdravim” često je zasnovano na vrijednosno-konstruiranim konceptima “sreće” i “učinkovitosti”, i poručuje vam da ste “bolesni” zato što ne funkcionirate dovoljno dobro kao radnik_ca, a to je očito politički motivirano. Moja depresija je barem djelomično odraz loše kvalitete mog života žene iz radničke klase u kapitalizmu, stoga su pokušaji da me se otupi tabletama i razgovornom terapijom praktički način održavanja života podnošljivim u materijalnim uvjetima koji me čine duboko nesretnom. 

Tretman mentalnog zdravlja može biti oblik biopolitičke kontrole, održavajući radnike_ce funkcionalnima.

Prisilna uloga dijagnosticiranja i liječenja mentalnih bolesti/poteškoća/stanja može nam pomoći da shvatimo zašto “progresivniji” Konzervativci sve više posežu za temom mentalnog zdravlja. Govoreći o epidemiji depresije, Torijevci ističu važnost skrbi za mentalno zdravlje ne nudeći dodatne financijske resurse te tako ideološki učvršćuju ideju “zdravlja” kao optimalnog radnog funkcioniranja, istovremeno prepuštajući teret podrške “mentalno oboljelima” sektoru dobrovoljnih organizacija.

Optimistična verzija mene bi iz vlastitog iskustva s depresijom zaključila kako postoje dva “borbena polja” za revolucionarne socijaliste_kinje. Prvo, možemo se boriti za bolje i održivije javne servise/usluge za sve. 

Pa ipak, trebali bismo biti sumnjičavi prema ulozi medicinskog establišmenta kada se radi o našem mentalnom zdravlju te se boriti za sustav u kojemu “zdravlje” nije definirano prema nečijoj sposobnosti da bude entuzijastičan/na radnik_ca dok je osiromašen/a i iscrpljen/a radeći za kapital.

Prevela i prilagodila Sanja Kovačević

Libela