Scena iz predstave “Sedam strahova” (BNP Zenica\D. Jurišić)
Iako na zgradi Srednje muzičke škole nije bilo oznaka da se tu nalazi zatvor, vrlo brzo su svi u gradu znali šta se tamo dešava. Što nije bilo naročito teško jer, kako sam naglasio, škola je smještena u samom administrativnom centru. Pored nje su na putu do posla svakodnevno prolazili policajci, sudije, tužioci, opštinski službenici, a svako od njih imao je pristup moći koja je mogla zatvoriti mučilište.
Piše: Selvedin Avdić
Tužilaštvo Bosne i Hercegovine konačno je podiglo optužnicu za zločine u zgradi Muzičke škole u Zenici počinjene u periodu od 26. januara 1993. do 20. augusta 1993. godine. Zbog nanošenja teških fizičkih i psihičkih ozljeda zatvorenim civilima hrvatske i srpske nacionalnosti sa područja Zenice, optuženi su Nesib Talić (rođ. 1955, Travnik), Jusuf Karalić (1954, Zenica), Našid Delalić (1951, Travnik) i Sabahudin Sarajlić (1967, Busovača), pripadnici vojne bezbjednosti i Vojne policije 7. muslimanske brigade Armije BiH. Kako se navodi iz Tužilaštva BiH, prouzrokovana je smrt dvojice civila. Do sada je za ovaj zločin odgovarao samo bivši komandant Trećeg korpusa Enver Hadžihasanović, a tužilaštvo je tek nakon tri decenije uspjelo pronaći još osumnjičenih. Šta su toliko čekali, ne znam. Znam da je bilo mnogo svjedoka, čak i previše – cijeli jedan grad.
ZATVOR U CENTRU GRADA
Jer, zgrada Srednje muzičke škole nalazi se u samom administrativnom centru grada, u blizini zgrada tužilaštva, policije, opštine, preko puta biblioteke, pozorišta i vrtića, pored šetačke ulice sa lijepim drvoredom. Zašto je bilo potrebno otvoriti zatvor na tako prometnom mjestu, kada je i tada funkcionisao čitav kompleks čuvenog, u pjesmama opjevanog, KP doma? Nekoliko je mogućih odgovora.
Da su zarobljenike zatvorili u KP dom, oni bi automatski ušli u legalan, pravni sistem, koji traži odgovarajuću proceduru i zapisnike. U tom slučaju, ne bi bilo moguće na osnovu pojedinačne procjene zatvarati, neovlašteno ispitivati, zlostavljati i iznuđivati novac. Sem toga, KP dom je izolovan od ostatka grada, okružen visokim zidovima, odakle oduvijek informacije vrlo teško dolaze u javnost. Organizatorima mučilišta očigledno nije odgovaralo takvo mjesto, njima je bila potrebna otvorenost, stalno prisustvo javnosti. Zatvor u muzičkoj školi, sve navedeno tjera me da zaključim, zamišljen je kao podmukla javna tajna, upozorenje neposlušnima i nepodobnima i stalni izvor širenja straha i nesigurnosti za sve građane nebošnjačke nacionalnosti.
Pretvaranje kulturne institucije u zatvor nije specifičnost Zenice, autori knjige “Iza sedam logora” uočili su da se to često dešavalo tokom proteklog rata, na području čitave Bosne i Hercegovine. Prema njihovim saznanjima, pored Muzičke škole u Zenici, to se desilo i u Domu kulture u Trnopolju, u dvorcu Kerestinec, u Domu kulture na Palama, u Muzeju „Bitka za ranjenike na Neretvi” u Jablanici, u Vojnoj luci Lora u Splitu, u Kino-dvorani u Glogovcu, u domovima kulture u Rudom, Vitezu, Vrpolju… Razlog za to, izjavio je Viktor Ivančić za Deutche Welle bila je “banalna terenska pragmatičnost”. Ivančić naglašava da svrha torture na tim mjestima nikada nije bilo iznuđivanje nekakvih priznanja ili dobivanje informacija:
– Ljudi su mučeni jednostavno – da bi bili mučeni.
Koautor Nemanja Stjepanović dodaje kako je “cilj pretvaranja kulturnih ustanova u logore, maltretiranje, ponižavanje i ubijanje civila bilo, praktično uvijek, protjerivanje određene etničke grupe iz nekog mjesta ili oblasti”.
JAVNA TAJNA
Iako na zgradi Srednje muzičke škole nije bilo oznaka da se tu nalazi zatvor, vrlo brzo su svi u gradu znali šta se tamo dešava. Što nije bilo naročito teško jer, kako sam naglasio, škola je smještena u samom administrativnom centru. Pored nje su na putu do posla svakodnevno prolazili policajci, sudije, tužioci, opštinski službenici, a svako od njih imao je pristup moći koja je mogla zatvoriti mučilište. Ali, trebalo im je osam dugačkih, predugačkih mjeseci da to učine, dok je za ljude zatočene u podrumu škole svaka minuta bila vječnost. Kada je zatvor, konačno, nakon tih osam dugačkih, predugačkih mjeseci zatvoren, ostao je do danas mrlja na savjesti čitavoga grada.
Autori knjige “Iza sedam logora” uočili su još jednu bizarnu pojavu – nakon rata na mjestima zločina često su podizani spomenici počiniteljima tih zločina. Tako je ispred Doma kulture u Trnopolju, gdje su zatvarani bošnjački i hrvatski muškarci, žene i djeca, podignut spomenik onima koji su ih tamo ubijali, pred kapijom Vojne luke Lora u Splitu podignut je spomenik bojni Vojne policije HV, čiji su pripadnici mučili i ubijali ratne zarobljenike i civile srpske nacionalnosti, u Domu kulture u Vitezu, gdje su Hrvati zatvarali Bošnjake, danas se nalaze stranačke kancelarije HDZ-a, kao i spomen-soba poginulim vojnicima HVO-a… da pomenem samo nekoliko primjera. Viktor Ivančić ovakve pojave naziva “memorijalnim psovkama”.
Zgrada Srednje muzičke škole u Zenici nije bila izložena i takvom poniženju – nakon rata vratila se svojoj prvobitnoj namjeni. Aktivisti Centra za nenasilnu akciju, tokom kampanje obilježavanja mjesta ratnih stradanja, 2017. godine postavili su oznaku “Mjesto stradanja” na zgradu Muzičke škole. Tabla je uklonjena već narednog jutra. Nije poznato ko je to učinio.
STANJE PORICANJA
Čovjeku je svojstvena potreba da “bude nevin i pošteđen neprijatnog priznanja”. U knjizi “Stanje poricanja” Stanley Cohen piše da je javno angažovanje u mnogim društvima teško zato što su ljudi preopterećeni problemima svakodnevnog preživljavanja:
– Većina ljudi, u većini vremena, u većini društava, više je zainteresovana za “stvaranje života”, nego za stvaranje istorije.
Cohen je kroz istraživanje uočio i jednu depresivnu činjenicu – ako zli ljudi, oni koji planiraju i vrše zlodjela ili svjesno puštaju druge da pate, čine manjinu u društvu, takvu manjinu čine i oni koji imaju vremena, energije i volje da im se suprostave.
Treba naglasiti, mnogi Zeničani nikada nisu zaboravili šta se tokom rata dešavalo u Muzičkoj školi. O tome su pisali iskusni novinari Amarildo Gutić i Esad Hećimović, kao i izvrsna književnica Lamija Begagić. Pisalo se na različite načine, ali uvijek otvoreno, direktno, bez zadrške. Oliver Frljić je u Bosanskom narodnom pozorištu režirao predstavu “Pismo iz 1920.” u kojoj se, između ostalog, pominjao i ovaj ratni zločin. Muzičku školu smjestio sam u centar romana “Sedam strahova”, koji je poslije adaptiran u pozorišnu predstavu koju je, također u zeničkom pozorištu, režirala Selma Spahić. Važno je istaći da je BNP Zenica javna ustanova koja se finansira iz kantonalnog i opštinskog budžeta, ali su uposlenici sa velikim entuzijazmom učestvovali u ovim projektima, potpuno svjesni činjenice da se to vjerovatno ne dopada njihovim finansijerima.
Publika je sa predstava izlazila vidno potresena, predstave su dobile značajne nagrade i odlične kritike, ali odnos gradskih vlasti prema tom zločinu nije se bitno promijenio od 1993. godine. On se i dalje tretira kao javna tajna.
U romanu “Sedam strahova” odgovornost za otvaranje mučilišta u Muzičkoj školi dodijelio sam demonskoj braći Pegaz, ciničnim vladarima života i smrti. Činilo mi se da samo takvi groteskni likovi mogu uvjerljivo iznijeti stvarne činjenice, možda pretjerane za literaturu – da su organizatori zatvor smjestili u zgradu koja dijeli dvorište sa obdaništem čiji su prozori pokriveni dječijim crtežima i da su žrtve prebijane pored klavira, u učionicama sa portretima kompozitora na zidova.
Braća Pegaz su u romanu ovako objasnili svoj naum:
“Muzička škola je naš poklon gradu. Nakon svih belaja koji su se tamo desili, grad više nije nevin niti će biti dok bude svijeta. Kad god se okupe ljudi i kada počnu pričati kako je grad lijep, pitom, a ljudi u njemu dobri, neko će se sjetiti Muzičke škole.”
NAJVAŽNIJA PITANJA
Da bi se osujetio odurni plan braće Pegaz, ne smije biti tajni, moraju se rasvijetliti sva dešavanja oko ovog zatvora. Najvažnije je odgovoriti na sljedeća pitanja: ko je bio nalogodavac, ko organizator a ko izvršitelj zločina; ko je mogao spriječiti zločine i zašto nije; zašto smo svi zajedno punih osam mjeseci podnosili saznanje o postojanju takvog mjesta u samom centru grada; šta ćemo učiniti da spriječimo da se ovako nešto više nikada ne dogodi?
Sigurno ima još pitanja, ali mislim da su ova najvažnija. Tek kada na njih odgovorimo moći ćemo slobodno reći da živimo u lijepom, pitomom gradu, punom dobrih ljudi. Dok se to ne desi, uvijek možemo očekivati pitanje: “A, muzička škola?”
Zgrada Muzičke škole u Zenici