Žene u sjeni patrijarhata

Foto: Freepik

Sigurno ste čuli za famoznu sintagmu “čovjek i žena.” Zar žena nije čovjek? Ova priča seže u vrijeme nastanka društvenog ugovora pomoću kojeg su, kako to objašnjava Carol Pateman, “muškarci svoje prirodno pravo nad ženama preveli u sigurnost građanskog patrijarhalnog prava”, tvrdeći da ženama nedostaju sposobnosti i osobine individue (čitaj: čovjeka, muškarca, racionalnog bića). Ovom vrstom društvenog uređenja žena je postavljena kao drugotna – građanka drugog reda.

Piše: Danijela Paska

“Što je to žena?

Netko je jednom rekao: Tota mulier in utero: to je maternica.

Čovječanstvo je muško i muškarac definira ženu ne po njoj samoj nego u odnosu na njega. (Simone de Beauvoir, Drugi spol)

Svako društvo, svaka kultura, ima određenu strukturu pravila, normi, vrijednosti i uloga koje se postavljaju prihvatljivima ili neprihvatljivima. Te se norme, uloge i društvena očekivanja usvajaju odgojem i svakodnevnom socijalizacijom kroz vrtić, školu, obitelj, medije, posao, crkvu, politiku i zakone, društvene mreže… Pa tako je ženina uloga primarno definirana njenom maternicom, odnosno naturaliziranom ulogom majke. Time je reproduktivna uloga žene univerzalna značajka u svakoj kulturi i društvu na svijetu, neovisno o povijesnom razdoblju.

Iako postavljena kao univerzalna značajka, reproduktivna uloga predstavlja se kao isključivo “ženski problem.” Žensko tijelo i biologija kroz menstruaciju, začeće, trudnoću, porod, dojenje i menopauzu predstavljaju se kao isključivo “žensko pitanje” i “ženski problem” postavljen na margine važnosti. Zašto je tome tako?

Sigurno ste čuli za famoznu sintagmu “čovjek i žena.” Zar žena nije čovjek? Ova priča seže u vrijeme nastanka društvenog ugovora pomoću kojeg su, kako to objašnjava Carol Pateman, “muškarci svoje prirodno pravo nad ženama preveli u sigurnost građanskog patrijarhalnog prava”, tvrdeći da ženama nedostaju sposobnosti i osobine individue (čitaj: čovjeka, muškarca, racionalnog bića). Ovom vrstom društvenog uređenja žena je postavljena kao drugotna – građanka drugog reda.

Podsjetimo se kako žene do 1893., a negdje i do 1971., nisu bile punopravne. Gledavši razvoj društva i same početke osnivanja građanstva i građanskog reda, muškarci su bili ti koji su imali građanska prava i koji su bili dio javne sfere i procesa donošenja odluka. Javna sfera bila je politična i racionalna sfera u kojoj vladaju muškarci, dok su žene bile skrivene u strogo segregiranoj privatnoj i intimnoj sferi obitelji. Obitelj i reprodukcija – u ovom slučaju ženina zadaća – odbacivala se kao apolitična i irelevantna za “velike ideje” muške javne sfere. Žene su bile percipirane kao one koje nisu sposobne racionalno razmišljati, jer, kako je to Simone de Beauvoir objasnila, “žena ima jajnike, maternicu, te posebne uvjete koji je zatvaraju u njezinu subjektivnost” hormona i histeričnosti.

Kako je u vrijeme antike postojala apsolutna okomica prema kojoj se definirala kosa crta, tako se muškarac postavlja kao apsolutni ljudski tip. Čovječanstvo je muško i muškarac definira ženu – ne po njoj samoj, nego u odnosu na njega. Žena se ne poima bez muškarca, no on se poima bez žene. “Postoji jedan dobar princip koji je stvorio red, svjetlost i muškarca, i jedan loš princip, koji je stvorio kaos, mrak i ženu,” kaže nam slavni Pitagora. Žene žive raspršene među muškarcima, a posao, dom, ekonomski interesi, društveni položaj ih veže uz muškarce – oca ili muža. Upravo je ova vrsta androcentrističnog poimanja ostala ukorijenjena do dana današnjeg u svim porama hrvatskog društva (naravno, ne samo hrvatskog). To je ono što čini patrijarhalnu strukturu naše društvene stvarnosti.

Apsolutna je činjenica, dakle, da živimo u patrijarhalnom društvu. Patrijarhat je sustav društvenih struktura i praksa u kojem muškarci dominiraju. To je sustav u kojem muškarci imaju primarnu moć i dominiraju u ulogama političkog vodstva, moralnog autoriteta kao glava kuće i društvenih privilegija, postavljajući ženu u podčinjeni položaj. Ta vrsta ugnjetavanja žena kao suštinski dio društvene strukture može se objasniti pomoću nekoliko činjenica:

1. Da žene kroz povijest nisu imale pravo glasa ni pravo na zdravstvenu skrb, zbog čega su, prije pojave kontrole rađanja, bile prepuštene na milost i nemilost svojoj biologiji — menstruaciji, menopauzi i “ženskim bolestima,” bolnim porođajima, smrtnosti pri porodu, dojenju i brizi za dojenčad, što ih je sve činilo ovisnima o muškarcima (bilo da se radi o bratu, ocu, mužu, ljubavniku, vladaru ili zajednici u cjelini) za opstanak,
2. Da žene nisu imale pravo na rad, a kada su to pravo izborile, trpjele su (i još uvijek trpe) ekonomske razlike u plaćama u odnosu na muškarce. Nejednake plaće, ograničeni pristup obrazovanju i prilikama za zapošljavanje te diskriminacija na radnom mjestu temeljena na rodu uobičajene su manifestacije ove podređenosti. Stoga ekonomska ovisnost o muškarcima perpetuira ženinu podređenost i muškarčevu dominaciju,
3. Da je temeljna međuovisnost majke i djeteta postojala u nekom obliku u svakom društvu, u prošlosti ili sadašnjosti, te je tako oblikovala psihologiju svake zrele žene i svakog djeteta, stavljajući fertilnost – njezinu reproduktivnu sposobnost – u srž zdravlja i bitka žene,
4. Da su u političkim sferama kroz povijest (ali i danas) dominirali muškarci. Podzastupljenost žena na vodećim političkim pozicijama ograničava njihovu sposobnost da utječu na politike i zagovaraju rodno osjetljivo zakonodavstvo. Taj nedostatak zastupljenosti produljuje i ukorjenjuje podređenost žena na široj društvenoj razini,
5. Da je prirodna reproduktivna razlika dovela izravno do prve podjele rada na početku razvoja klase, koja se nastavila perpetuirati tzv. rodnim režimom i rodnom podjelom uloga,
6. Da ta vrsta tradicionalnih rodnih uloga uči o ulozi muškarca kao glavi kuće koja donosi novac te “pripomaže” u kućanskim poslovima, a žene su te koje njeguju, odgajaju, rađaju i obavljaju poslove i brigu o obitelji i kućanstvu.

Te se činjenice mogu kategorizirati u ono što Sylvia Walby naziva šest struktura patrijarhata na javnoj i privatnoj razini, a koje dokazuju ženinu podređenost i konstruiranost svijeta prema muškom stajalištu: 1) proizvodnja u kućanstvu; 2) patrijarhalni odnosi na plaćenom poslu; 3) patrijarhalni odnosi u državi; 4) muško nasilje (rodno uvjetovano nasilje); 5) patrijarhalni odnosi u spolnosti te 6) u institucijama kulture. Svaku strukturu prati set patrijarhalni praksi koje su međusobno povezane, a počivaju na heteronormativnosti koja propagira moralni odgoj o obiteljskom životu i reprodukciji kao imperativ.

Iako su se neke stvari promijenile od 1945. kada su žene dobile pravo glasa u Hrvatskoj, i dalje prepoznajemo elemente društva lovaca-sakupljača gdje žena bere bobice, rađa i brine o djeci, a muškarac lovi i brani. Danas žene imaju pravo izaći na izbore, imaju pravo na obrazovanje i zdravstvenu skrb. Danas je vjerojatno da će žene imati posao, iako neće sve zarađivati dovoljno da adekvatno uzdržavaju sebe i djecu. Međutim, žene su i dalje diskriminirane u radnoj snazi i neravnopravne u obitelji, a nasilje nad ženama se ne smanjuje. Nastavljamo živjeti u društvu u kojem dominiraju muškarci, iako pravni temelji muške dominacije erodiraju. Ove značajke našeg društva zajedničke su većini drugih društava i povezuju nas s našom predindustrijskom (zaostalom) prošlošću.

Patrijarhalna konstruiranost naše svakodnevice proizvela je određena znanja, istine i očekivanja koje nitko ne propituje, već su nam postavljena kao cilj. Jedno od tih očekivanja je majčinstvo – majčinstvo kao ideal. Žena je majka (i točka). U našem društvu, kao i u većini društava, žene ne samo da rađaju djecu, već i preuzimaju primarnu odgovornost za brigu o novorođenčadi, provode više vremena s djecom nego muškarci i održavaju primarne emocionalne veze s djecom. Majčinstvo je jedan od rijetkih univerzalnih i trajnih elemenata rodne podjele rada. Zbog naizgled prirodne veze između sposobnosti žena za rađanje i laktaciju i njihove odgovornosti za brigu o djetetu te zbog toga što je ljudima potrebna produljena skrb u djetinjstvu, majčinstvo se uzima zdravo za gotovo.

Univerzalni ideal majčinstva u fokus stavlja reprodukciju koja (jedina) daje vrijednost, moć i status ženi u ulozi građanke svoje nacije. Društvena vrijednost žene definirana je majčinstvom jer trudna žena predstavlja glavni legitimni prostor u kojem se kategorija žene i ženstvenosti pretvara u nacionalnu kategoriju i mijenja značenje građanstva – građanstvo nije samo pravna kategorija, nego i horizont društvene prakse i žudnje s obzirom na to da je žena ta koja će “spasiti” naciju. Na ženu se gleda kao na reproduktivni stroj. Drugim riječima, fertilnost žene, kao temeljna srž njezinog zdravlja, poprima društveni, politički i ideološki značaj, čime majčinstvo definira živote žena – njihovu vrijednost i njihovu ulogu.

Kao što navodi Branka Galić, jedna od rijetkih hrvatskih sociologinja koje se bave temom reproduktivnog statusa žena:

“premda su se žene kroz povijest narađale i naodgajale brojnih naraštaja ljudi, mnogih znamenitih osoba, pa i tako pridonijele razvoju ljudskog roda i usponu civilizacija, ništa od njihovih ‘prirodnih’ ili prirođenih osobina nije se smatralo toliko vrijednim civilizacijskim doprinosom koliko se to smatralo za doprinos muškaraca povijesti ljudskog roda. Smatralo se, a smatra se i danas, da zapravo muškarci stvaraju svijet, povijest i kulturu, dok žene samo rađaju i podižu djecu, a što se za njih podrazumijeva u pravilu s obezvrjeđujućim konotativnim prizvukom”.

Premda bi se o ovoj temi moglo još puno toga reći, ovaj članak završit ću sljedećim citatom: “Nijedno prethodno patrijarhalno društvo u povijesti nije njegovalo poštovanje prema ženama i majčinstvu, osim deklarativno. Žene su, i kao žene i kao majke, svugdje bile u položaju onog Drugog”.

voxfeminae.net