Alina Kašlinskaja (1993) nosi titule međunarodnog majstora i ženskog velemajstora. Izvor fotografije: fide.com
64 polja, svako ima po 16 figura – ista pravila za muškarce i žene. Na prvi pogled čini se da nema puno prostora za diskriminaciju.
Mini serija o šahu? Čini se kao loša ideja. Dva igrača satima pognuta nad šahovskom pločom – šta je tu zanimljivo? Ipak, serija “Kraljičin gambit” postala je veliki hit, jedna od najpopularnijih na Netflixu. Ono što ju je istaklo bila je činjenica da je glavna junakinja ove priče žena. “Serija je otvorila svijet šaha za mnoge amatere, za ljude koji nikada nisu znali kako taj svijet izgleda”, kaže Ruskinja Alina Kašlinskaja, koja nosi titulu međunarodnog majstora.[1] “Za šahistkinje to je važan korak.”
Serija “Kraljičin gambit” bila je nadaleko hvaljena zbog autentičnog prikaza šaha. Bivši svjetski prvak Gari Kasparov bio je konsultant tokom izrade serije – i to se vidjelo. Ipak, jedna stvar nije vjerodostojno prikazana – način na koji su se igrači ophodili prema glavnoj junakinji, nadarenoj šahistkinji Beth Harmon (koju glumi Anya Taylor-Joy). Kao što je Mađarica Judit Polgár, koja je velemajstor [2], rekla za New York Times: “Bili su previše ljubazni prema njoj.” Jer Polgár je osjetila na vlastitoj koži da kako napredujete sve je teže biti žena u muškom svijetu.
Pomislili biste da je šah ravnopravna igra, kada je riječ o borbi spolova. 64 polja, svako ima po 16 figura – ista pravila za muškarce i žene. Na prvi pogled čini se da nema puno prostora za diskriminaciju. Igra je potpuno nepristrasna – sve stoji na šahovskoj ploči. Ipak, igračice se suočavaju sa teškom borbom, primjećuje Polgár.
Judit Polgár je najuspješnija šahistkinja u historiji šaha, i to ubjedljivo. Njene dvije starije sestre su također bile vrhunske igračice, ali ona je bila za klasu bolja. Sa samo 15 godina postala je najmlađi velemajstor na svijetu i dosegla je osmo mjesto na svjetskoj ljestvici (sada je u penziji). “Dala je nadu čitavoj zajednici šahistkinja – da mogu parirati muškarcima, čak i najboljima”, kaže Alina Kašlinskaja. Ipak, malo je vjerovatno da ćemo uskoro vidjeti da žena dosegne titulu svjetske prvakinje.
Malo žena među velemajstorima. Razlog?
Brojke govore sve. Trenutno u svijetu postoji 1594 velemajstora (što je titula koju nose najbolji igrači), ali samo 35 od njih su žene. Trenutno je samo jedna od 100 najboljih svjetskih igrača žena, Kineskinja Hou Yifan, koja se nalazi na 87. mjestu – i ona je tek treća žena koja se ikada probila u prvih 100. Hoće li žena ikada osvojiti svjetski naslov? Ili su šahistkinje predodređene da zauvijek budu blizu, ali nikada na vrhu?
Pokušavajući da objasne zašto igračice (još) nisu u rangu sa muškarcima, neki od najboljih svjetskih (muških) igrača pribjegli su grubim i nespretnim stereotipima. Kada su to pitali Bobby Fischera, on je odgovorio otvoreno: “Pretpostavljam da jednostavno nisu toliko pametne”. Drugi igrači su pokušali ublažiti svoje odgovore, ali čak su i njihovi odmjereniji komentari izazvali kontroverze. 2015. godine najveći britanski igrač Nigel Short izazvao je haos kada je kazao da je muški mozak drugačije “prespojen”, što ih u biti čini boljim igračima. Njegovi komentari izazvali su bijes javnosti, ali on je stao iza njih. Tvrdio je kako smatra da su žene bolje u nekim stvarima, dok su muškarci bolji u nekim drugim stvarima – poput šaha.
Poređenje muškaraca i žena u bilo kojem polju će neminovno izazvati svađu – posebno kada je u pitanju šah, koji se smatra (sa pravom ili ne) ultimativnim testom inteligencije. Zato su Shortovi komentari izazvali takvu pometnju. Šah je više od igre, ali ne baš sport, i obitava u čudnom apstraktnom prostoru na pola puta između umjetnosti i matematike. Njegove beskonačne permutacije čine neku vrstu nečujne muzike. Ako su dječaci prirodno bolji u tome, to znači da su prirodno bolji u raznim stvarima. Za liberalni um ovo je anatema – ali zar ovu tvrdnju ne potvrđuje statistika?
Zapravo, ne. Statistika ukazuje na nešto sasvim drugo. Ispostavilo se da glavna razlika između šahista i šahistkinja nije sposobnost, već prilika. Ako naučite svog sina i svoju kćer kako se igra šah, oboje će sa istom lakoćom usvojiti pravila igre. Ako nastave slijediti isti program, njihov napredak će biti približno isti. Tek na najvišem nivou razlika postaje jasna. Ona nije urođena, već je pitanje vjerovatnosti – u cijelom svijetu, na gotovo svim nivoima, na svaku ženu koja igra šah ima deset muškaraca. Samo igrom slučaja, najbolji muškarci imaju veće šanse da budu bolji od najboljih žena.
Na to se može gledati i ovako: umjesto kategorizacije šahista prema spolu, zamislite da smo ih odlučili kategorizirati prema boji kose. Recimo da 90 posto igrača ima smeđu kosu, a samo 10 posto plavu. Iz ove grupe izdvojite 10 plavokosih igrača i 90 igrača smeđe kose, bez obzira na spol. Dajte svakom igraču nasumičan broj, između jedan i 100. Jedan označava početnika, a 100 označava velemajstora. Ostali brojevi označavaju sve ostale razine između.
Prosječan rezultat igrača plave i smeđe kose vjerojatno će biti približno isti, ali velemajstor ove grupe će vjerovatno imati smeđu kosu. To je otprilike način na koji se stvari odvijaju kada je u pitanju usporedba šahista i šahistkinja. Naravno, prosječne sposobnosti muškaraca i žena su približno iste. Tek na najvišim nivoima ove rodne razlike postaju jasnije. Ipak, to ne znači da su muškarci bolji igrači. Sa obzirom na veliku nejednakost u zastupljenosti žena, statističar bi očekivao ovakav rezultat.
Pa zašto šah igra mnogo više muškaraca nego žena, na svim nivoima? Ne radi se o urođenoj privlačnosti, što će potvrditi svako ko je pokušao naučiti malu djecu da igraju šah. Djevojčice smatraju šah jednako zanimljivim kao i dječaci – jednostavna ljepota figura, diskretna čarolija poteza… Pa ipak, manji broj žena, bile amateri ili profesionalci, se takmiči. Zašto je tako?
Pitanje učešća žena u takmičarskim sportovima je složeno (a na najvišem nivou šah se tretira kao sport, bez obzira što je zapravo nešto više od toga). U patrijarhalnim društvima koja aktivno odvraćaju, ili čak zabranjuju ženama da se takmiče sa muškarcima, ta je diskriminacija jasna. U liberalnijim društvima diskriminacija je suptilnija. Sve dok se šah ne predstavlja kao igra za djevojčice, kako u školama tako i u medijima, broj žena koje ga igraju će biti manji. To je samoispunjavajuće proročanstvo.
Šah i mizoginija
Zato je serija “Kraljičin gambit” bila toliko važna, ali čak je i u njoj Beth Harmon prikazana kao poprilično čudna djevojka – a većina djece se ne želi osjećati tako. Mnogo hrabrosti treba da bi bili ustrajni u nečemu što je pomalo čudno (i uz to obično je potrebna značajna podrška roditelja). Svi sportisti sa velikim aspiracijama se susreću sa poteškoćama, trenucima u kojima bi najradije odustali. Ako ste jedina djevojka u svom šahovskom klubu ili jedina žena na turniru, te poteškoće će se činiti mnogo većima.
A tu je i seksizam. Svijet šaha nije nužno seksistički, ali nije ni imun. Jedna od najboljih američkih šahistkinja i spisateljica Jennifer Shahade, autorica knjiga kao što su “Šahovska kučka” (Chess Bitch) i “Igraj kao djevojčica” (Play Like A Girl) stvorila je umjetničko djelo pod nazivom “Ne naročito lijepa” (Not Particularly Beautiful) kojim je prikazala 64 seksistička komentara sa kojima se susrela (tj. “voli slušati sebe dok govori”), prikazanih na 64 polja velike šahovske ploče.
Njeno umjetničko djelo inspirisano je djelom koje je daleke 1534. godine napravio Francuz po imenu Gratien du Pont. Poput djela Jennifer Shahade, Du Pontovo umjetničko djelo je ogromna šahovska ploča, ukrašena sa 64 mizoginih komentara. Iako je umjetničko djelo Du Ponta nastalo prije 500 godina, komentari na njegovoj ploči zapravo se ne razlikuju previše od komentara na ploči koje je predstavila Shahade. Ipak, najznačajnija razlika ova dva djela je u tome što su Du Pontovi komentari slavljenje mizoginije, a ne kritika.
Inspiracija za umjetničko djelo Du Ponta je duboko uronjena u vrijeme kada je ono izrađeno. Do 16. vijeka šah je bio spor i težak, no onda se oko 1500. godine pojavila nova verzija igre u kojoj je kraljica mogla prelaziti cijelu ploču u jednom potezu (umjesto jednog polja po potezu, poput kralja). U ovoj verziji kraljica je postala najjača figura, a kralj slabić. Nova verzija je dobila omalovažavajući nadimak “šah luđakinje” (od strane muškaraca, nema sumnje), ali upravo je ta verzija prevladala. Koncept moćne kraljice koja štiti bespomoćnog kralja postao je osnova modernog šaha. Za muškarce poput Du Ponta ovo je očito bilo frustrirajuće.
Du Pontovo umjetničko djelo pokazuje da mizoginija nije ništa novo za šah. Budući da se šah obično smatra najvećim izazovom za mozak, gubitak od žene za šovinistu predstavlja uvredu za njegov čitav svjetonazor. Međutim, čak i za muškarce koji se zalažu za ravnopravnost to može biti iznenađujuće uznemirujuće. “Kao i na bilo kojem drugom polju, muškarci ne vole gubiti od žena, a ponekad se i naljute”, kaže Ukrajinka Anna Muzičuk koja je velemajstor. Šahistkinje su mi pričale šokantne priče o muškarcima koje su pobijedili i koji su nakon toga odbili da se rukuju sa njima. Jedan je u ljutnji razbacao figure po ploči.
Smanjivanje jaza
Toliko puta se u gotovo svakom polju ljudske djelatnosti pokazalo da je jaz između muških i ženskih postignuća pitanje odgoja, a ne prirode. Kako su društva postala manje seksistička, žene su premostile taj jaz u svakom polju. Nema razloga zašto bi sa šahom bilo drugačiji. “Jaz je sve manji”, potvrđuje Anna Muzičuk. Ona je primjer toga. Naravno, umijeće igranja šaha je jednim dijelom određeno sirovom moći mozga, ali uglavnom se svodi na taktike i strategije, a to su stvari koje morate naučiti. Kao i većina složenih aktivnosti, šah je nešto u čemu postajete bolji što više igrate: vježba, vježba, vježba – ujutro, popodne i navečer. Gotovo na svim nivoima, najbolji igrači su obično oni koji su najviše igrali. Ako djevojčice dobiju iste prilike, na kraju će biti jednako dobre.
Međutim, nije lako stvoriti takmičarsko okruženje u kojem svi igrači imaju jednake šanse. Predrasude su moćna, opasna sila. Nesvjesna pristranost je sveprisutna. Potrebne su godine da se stvari preokrenu. Umjesto da čekamo da se svijet promijeni, šta bi se desilo ako bi djevojčicu izdvojili od ostatka društva i stvorili okruženje u kojem bi ona mogla napredovati u šahu, oslobođena svih stvari koje sputavaju većinu žena? Srećom, imamo odgovor na ovo pitanje jer je upravo to priča najbolje šahistkinje na svijetu, Judit Polgár.
Odgoj u obitelji Polgár
Juditin otac, László Polgár bio je obrazovni psiholog koji je vjerovao da se geniji ne rađaju, već stvaraju. Napisao je diplomski rad na tu temu, ali nije ostao na tome. Čini se nevjerovatno, ali je život svoje porodice pretvorio u eksperiment, u pokušaju da dokaže svoju veliku ideju. Sa suprugom Klárom školovao je svoje tri kćerke (u to vrijeme, to je bilo izuzetno neobično, posebno u komunističkoj Mađarskoj) koristeći specijalni program u cilju da od njih stvori izuzetno uspješne ljude. Ishod ovog eksperimenta je izvanredan, posebno kada je u pitanju šah.
László nije samo učio svoje kćerke da igraju šah (učio ih je, između ostalog, da pričaju esperanto), ali je to bio ključni dio njihovog kurikuluma. Rezultati su bili spektakularni. Kao tinejdžerke sve tri sestre su pobjeđivale neke od najboljih igračica na svijetu. Lászlova najstarija kćerka Susan postala je velemajstor. Njegova druga kćerka, Sofija, postala je međunarodni majstor. Judit je prošla još bolje.
“Od kada sam rođena dio sam obrazovnog eksperimenta”, rekla je Dominicu Lawsonu za časopis The Independent. “Čak i prije nego što sam došla na ovaj svijet, moji roditelji su već odlučili da ću biti šahistkinja.” I to kakva šahistkinja! Jedina žena koja je pobijedila najbolje u svijetu, 11 aktuelnih i bivših svjetskih prvaka.
Da su Polgári odgajali tri dječaka na ovaj način, eksperiment bi bio poprilično zanimljiv. Ono što ga je učinilo zaista fascinantnim je to što im je sudbina dala tri djevojčice. Odrastajući bez dječaka, njihove kćerke nisu bile podvrgnute uobičajenim seksističkim očekivanjima. Odgajane su da vjeruju da je šah nešto što žene mogu raditi jednako dobro kao i muškarci – i upravo to su i uradile. Možda ovaj proces ne bi uvijek stvorio tako dobre igračice kao što je Judit (ili Susan ili Sofia), ali bez obzira šta mislite o moralnosti ovog eksperimenta, on je uvjerljiv dokaz da odgoj, a ne priroda, sprječava igračice da dođu do vrha.
Lawson je posjetio porodicu Polgár 1987. godine, kada je Judit imala samo 11 godina. Lawson je pristojan igrač, ali Judit ga je pobijedila – sa povezom preko očiju. Osim njezinog talenta, Lawsona je toga dana iznenadio Juditin “ubilački instinkt”, nešto što je primijetio i bivši šahovski prvak SAD-a Joel Benjamin (nakon mukotrpnog petosatnog meča). “Bila je, i ostala, neustrašiva protivnica, što je osobina koja je sasvim odvojena od čisto intelektualnih sposobnosti”, primijetio je Lawson. Većina roditelja ne želi da im kćerke imaju “ubilački instinkt” koji je opisao Benjamin, ali vide to kao pozitivnu osobinu za njihove sinove. Ipak, Juditini roditelji nisu bili poput većine roditelja, pa je zvijezda rođena.
Čini se paradoksalnim, ali kad su sestre Polgár dosegle zrelost u igranju šaha, u ranim tinejdžerskim godinama, da bi ispunile svoj potencijal morale su se više, a ne manje, izložiti kontaktu sa muškarcima. Većina talentovanih igračica su uglavnom igrale na ženskim turnirima. Susan i Sofia Polgár također su igrale protiv muškaraca, sa značajnim uspjehom. Kad je Judit postala punoljetna, odluka je donesena za nju. Bila je previše dobra za bilo koji ženski turnir. Nijedna žena na svijetu joj ne bi bila dostojna suparnica.
Mišljenja su podijeljena kada je riječ o ženskim turnirima. Sa jedne strane, ovi turniri daju nagrade i priznanja igračicama koje su na početku karijere, što bi teško mogle ostvariti u mješovitim takmičenjima. Pobjednice također pomažu u promicanju ženskog šaha. Kako ističe Muzičuk: “To motiviše sve više djevojaka da igraju šah.” Novčana nagrada na ženskim turnirima je još uvijek mnogo manja nego na mješovitim (tj. uglavnom muškim) takmičenjima, ali se postepeno povećava, što znači da više žena sada može zarađivati za život tim putem.
Upravo zbog toga u posljednjih 20 godina šahistkinje dobijaju sve više priznanja. Ali postoji i loša strana. Ženski turniri su obično isuviše lagani za najbolje šahistkinje. Jer ako najbolje šahistkinje igraju samo protiv drugih žena, kako će ikada pobijediti najbolje muškarce? “Vjerujem da je za žene korisnije da igraju na otvorenim turnirima”, kaže Alina Kašlinskaja. “Općenito, mislim da je to bolje za naš razvoj.”
“Ljudi ne razumiju kako dolazi do te separacije”, kaže Muzičuk. “Oni misle da je šah samo igra u kojoj su važne vaše mentalne sposobnosti, ali to nije istina. Iza šaha stoji mnogo više i mislim da je dobro što i žene imaju svoje zasebne događaje.” To je pomalo poput tenisa. Najbolje teniserke su daleko bolje od svih, osim najboljih muškaraca, ali na najvišoj razini postoji element proste sile (a ne vještine), što muškarcima daje prednost. Takmičarski šah je fizički zahtjevan. Lawson ga je poredio sa pet sati završnih ispita svaki dan nekoliko sedmica zaredom, godinu za godinom.
Žene su previše pametne za neke stvari
Međutim, ako Judit Polgár može parirati i pobijediti najbolje muškarce, to sigurno znači da to mogu uraditi i druge žene? “Ima fantastičan talent za šah, ali je ipak žena”, rekao je Kasparov. “Nijedna žena ne može izdržati dugotrajnu borbu.” Nakon što ga je pobijedila, promijenio je priču. “Imajući u vidu način na koji Polgár igra šaha, ako ‘igrati kao djevojčica’ znači išta u šahu, to onda znači igrati nemilosrdno agresivno”, zaključio je. (Pobijedila je i Nigela Shorta.)
Nakon što je postala majka, Polgár je na svjetskoj ljestvica pala sa 10. na 50. mjesto. “Željela sam imati sve, a to zapravo nije bilo moguće”, rekla je. “U svakom sportu morate puno raditi, morate se koncentrisati 100 posto.”
Možda će jednog dana muškarci podijeliti brigu o djeci, 50:50. Možda jednog dana roditeljstvo neće biti prepreka u karijeri za žene nego i za muškarce. Ipak, još nisam upoznao muškarca koji je rekao ono što je Polgár rekla nakon što je eliminisana sa međunarodnog turnira: “Moja eliminacija je dobra stvar jer se napokon mogu vratiti kući svojoj porodici, biti sa suprugom i djecom.” Možda su žene jednostavno previše pametne da bi cijeli svoj život provele pognute nad šahovskom pločom. Na kraju, za Judit Polgár šah nije bio sve u životu.
Autor: W. Cook, The Independent
S engleskog prevela: Amina Hujdur, Prometej.ba