„Zar ja zbilja u vremenu ekspanzije korištenja karbonskog materijala u auto industriji nemam pametnijeg posla nego razmišljati o psihološkim profilima ljudi koji tvrde da je Zemlja ravna ploča.“
Sve je počelo kao prilično dobra zajebancija kad sam prije dvije godine po prvi put pročitao članak o zajednici i pokretu ravnozemljaša, odnosno ljudi koji vjeruju kako je Zemlja ravna ploča, koji iznose razne „teorije“, a ponekad posežu za eksperimentima koji bi trebali dokazati kako je njihova „teorija“ točna. Prvo sam pomislio da je to neka podvala, da ta stvar nije uopće toliko raširena kao što je pisalo u tom tekstu, ali onda sam počeo malo istraživati. Ubrzo ću otkriti kako je jedna od najprodavanijih knjiga u Hrvatskoj posvećena iznošenju „teorije“ o Zemlji kao ravnoj ploči. Autor je ponosni kršćanski fundamentalist Elvis Duspara, a „Krug zemaljski“ možete pronaći na svim kioscima Tiska. Sve mi je to bilo simpatično i rekoh neka im bude. Ako u Argentini postoji crkva sa 120 tisuća članova u kojoj se štuje Veliki Bog, odnosno Diego Armando Maradona, zašto bih ja sad zamjerao nekome tko želi vjerovati kako je Zemlja ravna ploča. Gomila vjernika na nedjeljnoj misi glasno pjeva:”Diego naš, koji jesi na Zemlji, blagoslovljena bila tvoja lijeva noga. Tvoja magija dolazi, tvoji golovi se pamte.” Oduvijek sam „pomaknutost“ cijenio kod ljudi, ponajviše što i sam nisam racionalista te smatram da je bujna mašta više ljudska prednost nego mana.
Bilo mi je smiješno kad sam čuo o zajednici ravnozemljaša, baš kao što je smiješna jučerašnja izjava biskupa Jezerinca kako se od mesa pobačene djece prave najbolji parfemi, baš kao što je bilo smiješno kad je Željko Komšić ionako podijeljenu Bosnu dodatno podijelio: na ljubitelje i mrzitelje baklave. Ljudska glupost je oduvijek bila nepresušan izvor dobrog humora, a jedino problematično jeste što nam takav smijeh u većini slučajeva brzo prisjedne. Nekad davno, rekoše mi starije kolege, Vojislav Šešelj bijaše mnogo smešan lik. Nisi mogao odoliti, koliko god pokušavao, da ti ne bude simpatičan. Najmlađi doktor nauka u povijesti beogradskog sveučilišta, a opet budaletina sklona šizofrenim „teorijama“, a sve to začinjeno sa onom njegovom govornom manom. Tko je taj koji može odoliti da se tomu od srca ne nasmije? Opet, vrlo brzo, prestade biti simpatičan i smiješan.
„Ima tu nešto!“Ovu rečenicu čuo sam od osobe iz moje okoline koja je dosta obrazovanija od mene, barem što se tiče formalnog obrazovanja. Nakon toga, slavni majstor i trener brazilske jiu jitse Eddie Bravo je „izašao iz ormara“ i potvrdio da je postao ravnozemljaš. Bio je to trenutak kad mi je sve to prestalo biti smiješno, a opet je u meni potaknulo još veći interes za ovu temu. Ubrzo ću saznati da mnoge kolege sa fakulteta ne isključuju da tu „ima nešto“. Kao da joj vjernici i nevjernici nisu dovoljni, „teorija“ o ravnoj Zemlja dobila je i svoje prve agnostike. Pa pobogu, oprostite mi na izrazu, ali koji je kurac ljudima? Što se ovdje uopće dešava? Što nije uredu sa mnom? Zar ja zbilja u vremenu ekspanzije korištenja karbonskog materijala u auto industriji nemam pametnijeg posla nego razmišljati o psihološkim profilima ljudi koji tvrde da je Zemlja ravna ploča.
Prije nekoliko dana sam pogledao Netflixov dokumentarac Behind the Curve, posvećen zajednici ravnozemljaša. Jedan od boljih dokumentaraca koji je izašao iz Netflixove kuhinje u posljednje vrijeme, a ono što ga čini dobrim jeste njegov koncept u kojem cilj nije znanstvenim dokazima pobiti „teoriju“ o ravnoj ploči, baš kao što cilj nije ismijavati glavne teoretičare ovog antiintelektualnog pokreta. Ovaj dokumentarac je bio mnogo ambiciozniji jer se trudio gledateljima objasniti što izaziva takvu pomaknutu percepciju kod, naizgled, sasvim normalnih ljudi koji žive sasvim normalne živote. Cilj ovog dokumentarca je bilo buđenje empatije prema tim ljudima. Da li zaslužuju empatiju, dosta je upitno, ali ovaj film definitivno je pomogao da mi neke stvari sjednu na svoje mjesto, te da shvatim što se tu uopće dešava.
Ravnozemljaši više nisu neki benigni čudaci. Među njima postoje ljudi čiji IQ je viši od sobne temperature, koliko god mi imali tu sklonost da im prišijemo etiketu glupana. Oni više nisu raspršena masa čudaka željnih pet minuta slave već ozbiljna organizacija koja bukira cijeli hotel pri organizaciji svoje internacionalne konferencije. Također imaju sektor koji u suradnji sa pravim znanstvenicima vrše eksperimente pri pokušaju da se pronađu empirijski dokazi „teorije“. Zbog čega pokret raste iz dana u dan je također dobro objašnjeno. Predvodnici su sve bogatiji ljudi zbog popularnosti svojih blogova ili youtube kanala. Sve bogatiji, a samim time sve glasniji. Širenje ove „teorije“ podarilo im je identitete, slavu, pažnju i ljubav. Kao što reče Mark Sargent, jedan od glavnih protagonista ovog filma, znanstvenici njihovu „teoriju“ opovrgavaju matematikom, a jebiga, većina ljudi na ovom svijetu nikad nije savladala razlomke. Sa druge strane ako imaš elokventnog govornika, sa blažim narcističkim poremećajem ličnosti, takav će uspjeti uvjeriti većinu u što god poželi. Već viđeno na primjeru Davida Ickea koji je u kongresnom centru zagrebačkog velesajma držao predavanje „uglednim“ zagrepčanima i objašnjavao im svoju „teoriju“ kako ovim svijetom vladaju ljudi gušteri, koji mijenjaju svoj vanjski oblik nešto kao u onom filmu Conan the Barbarian sa Schwarzeneggerom. Najveća gušterčina, naravno, tko drugi nego Barack Obama.
Zaključak? Nema zaključka! Cijeli ovaj tekst je pomaknut. Da mi je netko prije deset godina rekao da ću pisati o ovome, pomislio bih da je to moguće jedino u paralelnom svemiru. Evo me, pišem i još ne vjerujem o čemu uopće pišem. Što bi rekla jedna moja draga prijateljica koja je proživljavala opsadu Sarajeva, nek vjeruje svak’ u šta god hoće, samo nek se ne puca.
Autor: Armin Harambašić, Prometej.ba
Facebook: @arminhara
Instagram: @arminhara