Osmomartovski marš u Santiagu, Čile, 2020. godine, foto: Paulo Slachevsky @ Flickr
U procesu promjene čileanskog ustava iz doba Pinocheta, feministkinje koriste priliku da u njega zakonski ugrade ženska reproduktivna prava.
Društvena eksplozija (estallido social) koja je započela u listopadu 2019. godine bila je najveći izljev nezadovoljstva u Čileu još od Pinochetove ere. Iako su prvotni prosvjedi potaknuti naizgled bezopasnim povećanjem cijene karata podzemne željeznice za 30 pesosa, postepeno su se pretvorili u odraz puno dublje nelagode u pogledu ekonomskog i političkog modela koji je na snazi u ovoj zemlji. Kada je ministar ekonomije Juan Andrés Fontaine poručio Čileancima i Čileankama iz radničke klase da ustaju ranije kako bi izbjegli nove cijene, narod je odgovorio: „no son 30 pesos, son 30 años“ („ne radi se o 30 pesosa, radi se o 30 godina“), referirajući na tri desetljeća koliko je prošlo otkako Pinochet više nije na vlasti.
Surovi neoliberalni model kojeg je implementirao Pinochetov režim do današnjeg je dana ostao gotovo netaknut. Međutim, zahvaljujući djelovanju stotina tisuća prosvjednica i prosvjednika, promjena možda konačno dolazi: u listopadu 2020. godine, golema većina Čileanaca i Čileanki glasala je za to da se ustav iz Pinochetove ere zamijeni novim, koji će sastaviti tijelo izabrano od strane naroda. Za mnoge čileanske feministkinje, ovaj trenutak predstavlja priliku da se u ustav ugradi jedno fundamentalno pravo: žensko pravo na izbor.
Žene protiv države
Korijeni postojane rodne nejednakosti i uskraćivanja reproduktivnih prava u Čileu potječu iz mrtvila Pinochetova režima. Posljednjim ukazom prije negoli je taj režim došao svome kraju 1990. godine, Jaime Guzman – „kum“ sociopolitičkog modela Čilea i član tvrdolinijaške katoličke sekte Opus Dei – pomogao je stvoriti zakonsku osnovu za prava fetusa. Čileanske žene i dan-danas čeka pet godina zatvora ako pobace, što je jedna od najdrakonskijih politika na svijetu.
Minimalni koraci koje je poduzela prethodna predsjednica Michelle Bachelet – legalizirajući pobačaj u slučaju rizika za majčino zdravlje, kada je fetus neodrživ ili je trudnoća rezultat silovanje, i to ne nakon 12 tjedana – dočekani su s žestokim protivljenjem. Katolička crkva Čilea objavila je priopćenje protiv dekriminalizacije pobačaja na 18 stranica, upozoravajući kako bi to dovelo do kultiviranja „kulture smrti“ u zemlji. Predsjednik Sebastian Piñera je 2018. godine ukinuo ovaj amandman, omogućivši liječničkom osoblju da uloži prigovor na obavljanje pobačaja zbog religioznih razloga.
Potaknut uspjehom „eksplozije“, čileanski feministički pokret danas uzvraća udarac. Andrea Alvarez iz organizacije Mesa de Acción por el Aborto en Chile koja se bori za pravo na pobačaj, izjavila je za Red Pepper: „Trenutno radimo na prijedlogu zakona koji bi omogućio pristup sigurnom i besplatnom pobačaju. Koalicija različitih skupina, uključujući La Mesu, zajedno s drugim feministkinjama, radi s ljevičarskim predstavnicama i predstavnicima iz više stranaka kako bi iznijela ovaj prijedlog zakona u parlamentu.“ Ovaj novi prijedlog zakona bio bi ogroman korak u pravom smjeru, iako je ograničen na dekriminalizaciju pobačaja – ne jamči državno pružanje usluga.
Ipak, kampanja za reproduktivna prava suočena je s velikim strukturnim i pravnim preprekama. Ministrica ženske i rodne jednakosti Monica Zalaquett nepokolebljiva je protivnica pobačaja koja je dovela u pitanje čak i Bacheletine manje izmjene Pinochetova zakona o pobačaju. Zalaquett je kontroverzna i po tome što je pozdravila „hrabrost“ jedanaestogodišnje djevojčice koja je silovana i koja je iznijela trudnoću nakon što joj je 2013. godine uskraćen pobačaj. Kada je Piñera u lipnju 2020. godine na mjesto ministrice postavio Zalaquett, bilo je to u zamjenu za još kontroverznije imenovanje na istu poziciju Macarene Santelices, pranećakinje Augusta Pinocheta.
Aktualna ministrica društvenog razvoja i obitelji, Karla Rubilar, dodatno je iskomunicirala vladine hostilne sentimente prema izmjenama postojećeg zakona, izjavivši: „Vlada je protiv slobode pobačaja. Kada za to nema drugog razloga osim ženine odluke da želi prekinuti svoju trudnoću … vladin [stav] je jasan.“
Nadolazeća zelena plima
Međutim, kako stanovništvo Čilea sve više gubi iluzije u pogledu tradicionalne stranačke politike, grassroots pokreti sve su jači. Feministkinje su u Čileu uhvatile ogromni zamah i odigrale instrumentalnu ulogu u borbi za rušenje sputavajućeg Pinochetovog ustava. Prošlog ožujka, milijun žena izašlo je na ulice u znak prosvjeda, a ove se godine očekuju i još veće brojke. Zelena marama koju su popularizirale argentinske feministkinje u svojoj uspješnoj kampanji za legalizaciju pobačaja 2020. godine, prihvaćena je kao simbol otpora, ženskih prava i jednakosti.
Alvarez objašnjava: „Kada je mreža latinoameričkih feministkinja pokrenula kampanju zelene marame, prigrlile smo je i u Čileu. Sve više žena prihvaća ovaj simbol, kako na ulicama, tako u javnom prijevozu. Osobito je vidljiva oko ključnih datuma poput Osmog Marta, Međunarodnog dana žena, a bila je iznimno prominentna i tijekom društvene pobune iz 2019. godine.“ Nadalje, Alvarez naglašava kontinentalno širenje ovog simbola: „Upriličile smo različite događaje, kao što su panuelazosi [javna nošenja zelenih marama] kako bismo osigurali veću vidljivost pitanjima pobačaja, ne samo ovdje već diljem Latinske Amerike, i podrška nam je svaki put rasla.“
Unatoč golemoj neravnoteži moći koja je odlučno usmjerena protiv naroda Čilea u zakonodavstvu i pravosuđu, kao i niza novih zakona kojima je cilj kriminalizirati neistomišljenike, nova generacija prosvjednika i prosvjednica je nepokolebljiva. Premda će Piñerina administracija nedvojbeno pokušati uzurpirati potencijal novog ustava, njegova vlada neće suzbiti rastuću plimu čileanskog snažnog feminističkog zelenog vala.
Carole Concha Bell je anglo-čileanska spisateljica, osnivačica i članica Chile Solidarity Network i glasnogovornica Mapuche International Link.
Autor: Carole Concha Bell, Red Pepper
S engleskog prevela Karolina Hrga
