 nekako mi je do ruku došao intervju profesorke Ksenije Petovar, objavljen pod naslovom "Beograd na vodi i njegovi podanici" u časopisu Vreme. Profesorka Petovar je predavala sociološke predmete na nekoliko fakulteta u Beogradu, a odnedavno je u penziji. Ranije sam rado koristio njene stručne radove iz područja društvenog razvoja, jer su se, za razliku od niza akademskih priloga, odlikovali veoma dobrim prožimanjem teorije i prakse.){kind=link}
Mada već skoro trideset godina ne čitam novine (jer poslije čitanja novina ne možete ništa pametno da radite) nekako mi je do ruku došao intervju profesorke Ksenije Petovar, objavljen pod naslovom “Beograd na vodi i njegovi podanici” u časopisu Vreme. Profesorka Petovar je predavala sociološke predmete na nekoliko fakulteta u Beogradu, a odnedavno je u penziji. Ranije sam rado koristio njene stručne radove iz područja društvenog razvoja, jer su se, za razliku od niza akademskih priloga, odlikovali veoma dobrim prožimanjem teorije i prakse.
U pomenutom intervjuu profesorka skreće pažnju na sociološku činjenicu koja je u javnoj percepciji građanina i njegove uloge u društvu, posebno ovdje i sada, skoro u potpunosti zanemarena. Citiram: “Ovde postoji prihvaćeni dualizam da je suprotno od građanina – seljak, a to uopšte nije tačno. Znate li šta je suprotnost od građanina? Podanik. Mi, nažalost, nemamo građanina kao aktivnog aktera u oblikovanju svakodnevnog života pogotovo u donošenju odluka, u poštovanju propisa itd”. Dalje, u sljedećem odgovoru: “Mislim da je jako važno da se građani što više angažuju i da shvate da se bez njihovog angažmana ništa u ovoj državi ne može promeniti. Ako nemamo građane, ne možemo imati ni pristojnu vlast. I nadam se da će mladi ljudi shvatiti, pošto je situacija u Evropi sve teža što se tiče zapošljavanja, da se ovde valja boriti za jednu kvalitetno drukčiju i bolju urbanu, socijalnu i kulturnu sredinu”.
Jesmo li stvarno građani ako ne reagujemo na loše odluke, recimo gradske vlasti u Banjaluci, koje utiču na naš svakodnevni život?
Ako ćutimo u situaciji kad je grad sve prljaviji, usluge odvoza smeća skuplje, a gorivo (koje čini oko jedne trećine cijene usluge) znatno jeftinije!? Da budem precizniji: usluge odvoza smeća su poskupile za oko 30% (zatražila Čistoća a.d. koja je u većinski privatnom vlasništvu, a gradonačelnik, kao zastupnik javnog interesa, odobrio), gorivo pojeftinilo za više od jedne KM, troškovi goriva učestvuju u troškovima odvoza smeća više od 30%, a plate radnika koji rade na odvozu smeća smanjene. Odvoz smeća u zadnjih desetak godina nikad gori. Kakva je to računica? Ko ovdje koga pravi ludim? Građani ćute, podanici uredno plaćaju veće račune, a kad se slučajno desi da jedna mjesečna uplata nije izvršena na vrijeme, sud (koji inače predmete rješava sa kašnjenjem od godine ili više godina) presuđuje odmah po tužbama koje uredno podnosi izvođač. Gradonačelnik promptno djeluje jedino kad treba da se odobri neopravdano povećanje cijene usluge, izvođač je jedino efikasan u naplati i podnošenju tužbi, a građani uredno plaćaju račune i gunđaju. Dokle?
Ako ne reagujemo kada nam i gradska uprava i prevoznici bacaju prašinu u oči u vezi sa iznuđenim pojeftinjenjem gradskog i prigradskog prevoza, sa 1,60 KM na 1,40 KM, zanemarujući pritom činjenicu da se to pojeftinjenje odnosi samo na pojedinačne karte koje se kupuju kod vozača, kad uđete u autobus, i to po povišenoj cijeni koja treba da vas opomene da drugi put kupite takvu istu kartu na kiosku, gdje košta 1,20 KM. Te karte, koje se kupuju kod vozača i koje su jedine pojeftinile, čine jedva nešto oko 5% u ukupnoj količini karata koje se koriste u javnom prevozu u Banjaluci!? Kad je već gorivo toliko pojeftinilo (a i ovdje gorivo čini oko jedne trećine cijene usluge), zašto se ne izvrši srazmjerno pojeftinjenje od 14-15% i za sve ostale karte (karte na kiosku, mjesečne, karte za više vožnji, i sl.) koje čine oko 95% karata koje se koriste? Hoće li i ova, nevješto izvedena javno-privatna pirueta, potpomognuta pompeznim medijskim praćenjem koje svjedoči o potpunom nedostatku istraživačkog novinarstva, da prođe bez posljedica po izvođače, koji nas, očigledno, smatraju dovoljno glupim i neobavještenim?
Hoćemo li tek tako preći preko onakvog nemara i neodgovornosti gradske vlasti i izvođača s početka ove godine, kada nas je samo “viša sila” spasila od nesreća na snijegom zatrpanim ulicama i trotoarima? Koliko znam, niko u gradskoj vlasti nije odgovarao za ono što je propušteno da se uradi na vrijeme ili što je loše urađeno, a glavni izvođač je kažnjen sa ukupno 1.400 KM (?!) za posao koji je više nego loše urađen. Čak je nesretni direktor firme Čistoća priznao da nisu bili pripremljeni za taj posao?! Da dalje ne nabrajam i da ne prelazim sa Grada na Republiku, gdje rastući balon nemara, neodgovornosti i bezobrazluka prijeti da pukne i oduva sve što je prethodno pametno i dobro urađeno.
Očigledno je da se ne ponašamo kao građani, već kao podanici. Ćutimo i trpimo. Da opet citiram profesorku Petovar: “Mi se jesmo navikli da živimo u strahu, odrasli smo u atmosferi ćuti i pazi, čuće se šta govoriš”. Oni koji zavise od politike, ili su preko političke veze dobili posao, ćute u strahu da ne izgube taj posao. Naravno da taj strah mogu da razumijem, samo što je takvih koji se politički zapošljavaju i koji zavise od politike, a ne od svog rada, sve više. I u administraciji, i u javnim preduzećima, u privatnim preduzećima koja su direktno nasloljena na javne jasle, a bogami i u tzv. nevladinom sektoru, koji nerijetko predstavlja produženu ruku ili drugo lice vlasti.
Šta je sa nama ostalima, ako nas još ima? Dokle?
Evo šta kaže profesorka Ksenija Petovar: “Dokle god od podanika ne postanemo građani i dokle god se ta podanička svest bude prihvatala kao nešto što je moralno, sa čim čovek može da živi, sa čim može da izađe pred svoju decu, ne može da se kaže ja sam čovek. Ne, ako si podanik, nisi čovek”.
Izvor: Skupstina grada Banjaluka