Ljeto. I vijesti o prometnim gužvama, i žalopojke o manjku radne snage. Turizmu fali radnika.
AHMED BURIĆ
Pedantne statistike kažu da je krajem sedmog mjeseca u odnosu na prošlu godinu čak 165.000 turista manje. Kad smo već kod brojki, u Bosni više niko i ne računa koliko je ljudi otišlo van – otišao je, valjda, svako ko je mogao – a za Hrvatsku piše da je u zadnjih sedam godina otišlo 300.000 ljudi. Samo od 2014. taj broj je isti kao onaj turista koji fale, dakle, 165.000. Ispada da se od pobjeda u Domovinskom ratu i na Svjetskom prvenstvu ne može živjeti. Kič ikonografija i “narodni” narativ ne ostavljaju ljude u njihovim domovima. Niti ih zapošljavaju na obali.
Niko ko me je u proteklih petnaestak dana poslužio na Jadranu, u kafiću, u kafani ili restoranu, nije konobar po zanimanju. Niti je znao dalmatinski. Osim u dva slučaja, kod Žiže na Braču, gdje je u fantastičnoj konobi bosanska snaha okupila obiteljske i snage iz nekadašnjih socijalističkih hotela. Kao da nijedan konobar u odnosu na prošlu godinu na srednjem Jadranu nije isti.
Normalno, ako je ljudima, pa i cijelim narodima, a kod nas je, izgleda, tomu tako, suđeno da budu konobari, onda je bolje to raditi u Beču, Münchenu ili Dublinu za dvije hiljade eura, nego za upola manje u domovini, diljem krasne hrvatske obale. U kojoj nema perspektive. Umjesto da dižu i grade svoju zemlju, armije, nacije konobara nose tacne ispred srednje klase u Evropskoj uniji. Ko zna koliko će trajati i srednja klasa i Evropska unija, ali dok ide – ide!?
Jesu li ti ljudi zaslužili više od toga nego da budu konobari ili spremačice? Bez omalovažavanja, to su časni poslovi, zato ovo i pišem, cijenim svakoga ko ih zna raditi, i zato me i brine jer se sad odjednom, za potrebe turističke sezone, svi trebaju pretvoriti u to. Nismo svi za sve.
No, izgleda da sve to skupa ima i vedriju stranu. U tom nametanju uslužnog mentaliteta, barem u Splitu, profitiraju studenti i srednjoškolci koji ulaze u svijet nove turističke medijske ekonomije – rade na iznajmljivanju barki, daski, skutera, quadova, bicikala, pomažu oko vezivanja, pristajanja, nose vaučere, upućuju u hotele … Cijela vojska novih zanimanja stupa rivama, ali, kad se malo bolje razmisli, to i jesu poslovi za mlade ljude: one starije, sa kvalifikacijama treba malo bolje platiti. Ko će služiti Slovaka, Poljaka, Mađara, Rusa, koji više nisu kao nekad, nego su malo i k..č.viti, pa i Nijemca i Holanđana za tih par hiljada kuna mjesečno, ako se zna da dobar ručak u restoranu košta upravo toliko. Par stotina eura. Možda je razlika upravo u tome da Evropljani u stotinama broje ono što se ovdje izražava u hiljadama. Hja, možda i zato jesmo konobari. Po nacionalnosti, ne po zanimanju.
E, sad, ako nećete da ste konobari, možete postati i rimski legionari. Snimanje Games of Thrones ostavilo je i taj posao – u kostimu, oklopu rimskog vojnika se insan šeta po Peristilu i Dioklecijanovoj, pa ako ne dotuku rijeke turista, sasvim je izvjesno da će ga opaliti infarkt u onoj općoj gunguli. U kojoj se, tamo na ulazu u Bosansku ulicu, stvori milion ljudi koji piju žestoka alkoholna pića i dođu da se avanturišu. Nekoliko curas lavi rođendan, i vjerujte mi na riječ, nose ogroman napuhan falus, veličine delfina. To, vjerovatno, znači da putem nisu ništa ubrale, pa makar da ponesu dušek, koji može valjati usput, za noćno kupanje.
Kažu da je najbolje kad se na Bačvicama sretnu partijaneri od protekle noći koji se trijezne šljapkajući po plićaku i tete koje dođu u šest ujutro da liječe proširene vene ili banjaju razdrmana koljena. Tu negdje protrči i naš poznati književnik Ante Tomič, koji održava formu, pa je situacija skoro nadrealna. Rimljani, Australke, Česi i Slovaci, napuhane hašimage, i eto ti ljeta.
Prijateljica, inače, profesorica na fakultetu, s doktoratom i dvadesetak godina staža, kaže da u restoranima na guljenju krumpira radnik zaradi 5.000 kuna, a spremačica apartmana više od 6.000. Ne zna kako se određuje učinak, ali eto o čemu se, zapravo, radi. Ako ste spretni s nožem ili džogerom, za četiri mjeseca sezone, pod uvjetom da ona drastično ne podbaci, možete zaraditi niti minimalac raspoređen za ostatak godine. I sad bi nam trebalo biti žao vlasnika?
Hm, izgleda da nam niko nije objasnio da je u kapitalizmu dobro samo kapitalistima. A tako smo lijepo sanjali snove o uspješnim domovinama, “drugoj Švicarskoj” i slične gluposti. I sad nam je tako kako jeste. Moja drugarica kaže da se Hrvatska dijeli na robove i rentijere.
“Kad pogledaš imovinski karton naše Vlade, shvatiš da ih više od pola živi od izdavanja apartmana“, tvrdi mi ona. A, ostali rade u njima. Feudalizam. Novo robovlasništvo. Kao u Rimu. A u Rimu, radi što Rimljani rade.
Na plaži, gdje se događa većina morskog života, dvojica Bosanaca pod firmom Slavonac, iznajmljuju brodove, pedaline i daske. U ruci hladna “karlovačka”, ispod stola kasetofon. Drma Šemsa Suljaković – “što me pitaš kako živim ja?”. Teško, brale. U novim pravilima evropskog ljetovanja, u kojem ništa nije kao što je bilo.
Osim zidina, sunca, mora, i Oliverovih pjesama.