fbpx

Zašto su mnogi ljudi skloni slijepo i podanički slijediti autoritet vođe?

sunset 865310 960 720 1 696x398

Zašto mnogi, iako za sebe misle da su samostalni i misaoni ljudi, u suštini za najvažnija životna pitanja bespogovorno vjeruju svojim autoritetima – političkim, vjerskim i drugim? Kako i zbog čega odrasli ljudi postaju psihološki ovisni pa samim tim i podložni manipulacijama?

U knjizi “Ljudi laži”, (6. poglavlje, 3. odjeljak) psihijatar Scott Peck o ovoj temi piše sljedeće:

“Fenomen ovisnosti o vođi je zaista zanimljiv. Skupite bilo kakvu grupicu – recimo dvanaestoro ljudi koji se ne poznaju – i jedna od prvih stvari koje će se dogoditi bit će da će se jedna ili dvije osobe vrlo brzo prihvatiti uloge vođe. Ovo se ne događa racionalnim procesom svjesnog izbora; do toga dolazi sasvim spontano i nesvjesno.

Zbog čega se to događa tako brzo i lako? Jedan od razloga je, naravno, to što su neki pojedinci sposobniji biti vođe ili bar to više žele od ostalih. Ali osnovni razlog je u suprotnom: većina ljudi više voli biti vođena. Razlog ovome je najvjerojatnije lijenost, više nego bilo što drugo.

Vrlo je lako biti sljedbenik, mnogo lakše nego biti vođa. Sljedbenik se ne mora mučiti oko donošenja kompleksnih odluka, ne mora planirati, riskirati da bude nepopularan niti se mora isticati hrabrošću.

Problem je u tome što je uloga sljedbenika slična ulozi djeteta. Odrasla jedinka je individualni gospodar svog broda i upravljač svojom sudbinom. Ali kada se prihvati uloge sljedbenika, ona svoju moć predaje u ruke vođi – predaje svoj autoritet nad sobom i svoju zrelost osobe koja sama donosi odluke. Ona psihološki postaje ovisna o vođi isto kao što dijete ovisi o roditelju.”

Nije li ovakvo zapažanje Scott Pecka potvrda onoga što je Fjodor Dostojevski rekao kroz lik Inkvizitora, u djelu ‘Braća Karamazovi’: Čovjek bježi od slobode, od slobode izbora, i ona mu je najteži teret jer mu omogućava ono od čega on bježi – da odlučuje između dobra i zla, po čemu je sličan Bogu.

“Kažem ti, čovjek nema mučnije brige nego da nađe onoga kome bi što prije mogao predati taj dar slobode s kojim se to nesretno biće rađa. Ali slobodu, ljudi, zadobiva onaj tko umiri njihovu savjest. (…) Ili si zaboravio da je spokojstvo, čak i smrt čovjeku milija nego slobodan izbor u spoznanju dobra i zla? Nema ničeg primamljivijeg za čovjeka od slobode njegove savjesti, ali ni mučnijeg.” (Braća Karamazovi, I tom, 5. poglavlje)

Traganje za vođom jest, s jedne strane, bježanje od vlastite slobode koja sa sobom nosi napor odlučivanja, od borbe sa sobom i odgovornosti za svoje odluke. S druge strane, potreba za vođom jest Božji trag u čovjeku, jer čovjek traga za Onim kojem može vjerovati bez straha. Po riječima Dostojevskog, upravo je Krist stavio na čovjeka teret slobode – da Ga bira ili odbaci slobodno, u ime ljubavi:

“Umjesto da osvojiš ljudsku slobodu, Ti si je još uvećao i opteretio zanavijek njenim mukama duhovno carstvo čovjekovo. Zaželio si slobodnu ljubav čovjeka, kako bi on, pošto ga zadiviš i osvojiš, slobodno pošao za Tobom. Umjesto čvrstog drevnog zakona, čovjek je ubuduće slobodnim srcem morao sam odlučivati što je dobro, a što zlo, rukovodeći se samo Tvojim likom (…)”

Sloboda izbora tako predstavlja teret za čovjeka ropskog duha, ali je Božji dar čovjeku koji je usvojio i prihvatio Njegovo obličje: “A koji Ga primiše, dade im vlast da budu sinovi Božji.” (Evanđelje po Ivanu 1:12).

Prošlo je nekoliko stoljeća otkako je ljudski rod krenuo revolucijama mijenjati društvo, uvjeren da će tako promijeniti i svoga bližnjeg.

Jesi li ti, čovječe 21. stoljeća, slobodan čovjek? Odlučuješ li odgovorno i svjesno o svojim postupcima i odgovaraš li za njih, ili se priklanjaš većini jer se bojiš misliti drugačije od ostalih? Koja su tvoja mjerila dobra i zla?

Imaš li hrabrosti biti slobodan?

Vladimir Radić/znakoviporedputa