Foto: AFP / Denis Lovrović
Bez obzira na osobne afinitete kad je riječ o procjenjivanju povijesne vrijednosti vlastitih iskustava, zajedničko iskustvo pandemije i lokdauna svima je pružilo osjećaj sudjelovanja u historijskom događaju.
Piše: Marko Kostanić
I neovisno o političkim čitanjima poteza vlada diljem svijeta rijetko tko je dovodio u pitanje prijelomnost trenutka. I svi smo pročitali stotine članaka koji su poručivali da svijet nakon svega neće više biti isti. I nije. Problemi s lancima opskrbe i krhkost ekonomskog modela zasnovanog na just-in-time proizvodnji potaknuli su, paralelno s drugim impulsima poput rata u Ukrajini, zaboravljene rasprave o reindustrijalizaciji i snažnijoj ulozi države u upravljanju ekonomijom.
No, na razini svakodnevne svijesti, dojam je da se pandemija nije ni dogodila. Medijski osvrti, osim onih sazdanih od naknadne pameti koji tvrde da su lokdauni bili nepotrebni, sustavno izostaju. Teško je primijetiti i u svakodnevnim razgovorima da se tema pandemije poteže kao faktor koji je zauvijek promijenio naše živote. Uglavnom se tretira kao svojevrsna nametnuta pauza nakon koje se život samo nastavio. A oplakivanje milijuna onih koji nisu imali tu sreću da im se život nastavi rezervirano je za intimnu sferu ožalošćenih. Javnih komemoracija u bilo kojem obliku nema. Zašto je tome tako? Zašto smo kolektivno taj period samo “nadvladali”?
Istraživanje koje Financial Times napravio u suradnji s Prolificom, kompanijom za istraživanje tržišta, pokazuje da se ljudi vrlo mutno sjećaju perioda provedenom u lokdaunu. Njihova sjećanja sliče na sjećanja ljudi koji su odsluživali zatvorske kazne: monotonija naprosto oštećuje naše kapacitete da bilježimo distinktivne momente putem kojih organiziramo sjećanje. Mi naša sjećanja moramo usidriti u važnim momentima koji rade razliku unutar proživljenog iskustva jer u suprotnom gubimo osjećaj protoka vremena. U monotonom periodu u kojem neprestano ponavljamo iste stvari u istom okruženju – a to je bio učinak lokdauna – sve proživljeno se naprosto prožima i izostaju okosnice naracije o proživljenom.
Dodatni faktor, smatraju autori istraživanja, u zaboravljanju perioda lokdauna jesu stres i općenito loša raspoloženja. Osjećaj anksioznosti pridonosi težem pamćenju, a psihološki stres utječe na to kako percipiramo događaje i protok vremena. Treći, a možda i najvažniji faktor je izostanak uvjeta za “probe”. Naime, psiholozi nas uče da su probe, stalno prepričavanje priča sebi i drugima, način na koji gradimo sjećanja. Lokdauni su u priličnoj mjeri oslabili našu motivaciju za probama. S obzirom na to da je iskustvo bilo svima zajedničko značajno opada potreba za prepričavanjem vlastitog iskustva. A u odsustvu proba jača i naša kolektivna amnezija. U takvom kontekstu ne čudi da sjećanje na pandemiju i lokdaune isparava. I možemo razložno pretpostaviti da će im uloga u kolektivnoj svijesti biti minorna. Politička lekcija koja se može izvući iz toga glasi: zajedničko iskustvo ne može postati zajedničko pamćenje ako smo ga proživjeli izolirano.