Nekažnjeni za svoju ratnohuškačku djelatnost pojedini novinari su ponovo u funkciji klerofašističkih krugova u Srbiji i Hrvatskoj i podržavaju velikodržavne ambicije i projekte onih koji bi u miru da ostvare neostvarene ratne ciljeve pohoda na Bosnu i Hercegovinu.
Kada se sumiraju rezultati djelovanja Haškog tribunala za Jugoslaviju (ICTY) teško je, pogotovo nama, suvremenicima agresije na međunarodno priznatu članicu Ujedinjenih naroda, državu Bosnu i Hercegovinu, dati objektivnu ocjenu. Ali je sigurno da su prisustvo i odluke Tribunala brana novim agresivnim pohodima.
Ono što nije procesuirano u Hagu, a što je moralo biti predmetom interesovanja ovog međunarodnog sudišta je rad i aktivan upliv pojedinih medija i novinara u pripreme i konačnu izvedbu agresije na Bosnu i Hercegovinu, na ratne pohode srbo-četničke armade na Sloveniju, Hrvatsku i Kosovo.
Neće biti da smo zaboravili djelovanje medija, posebice onih iz srbijanske metropole, koji su iz dana u dan ispisivali ratnohuškački pledoaje za krvave pohode srbo-četničke soldateske. Uporno se, dobro isplaniranim metodima gebelsovštine, podizao nacionalistički zov, a sve pod paskom patriotizma, kojim je trebalo gazimestanski ostrastiti i zatrovati tisuće lakovjernog svijeta, koji je pisanje medija prihvatao, nažalost jedan kroz jedan.
Sad se tek vidi koliko je bio potreban, čak i neophodan ozbiljan pristup glavnih tužitelja Haškog tribunala (ICTY) ratnim zločinima novinara. Sasvim je nejasno zašto isti glavni tužilac za Jugoslaviju i Ruandu jeste podigao brojne optužnice protiv novinara za zločin genocida u Ruandi, a niti jednu za ratni zločin novinara u Jugoslaviji. Rad novinara je javan i ne može nedostajati dokaza. Jer nekažnjivo podsticanje na izvršenje klerofašističkih namjera koje opet prijete krvavim sukobima na Zapadnom Balkanu neće donijeti ništa dobro.
Rječnik tih trovača bio je krajnje prizeman, sa jednom jedinom namjerom da se što lakše regrutuje topovsko meso za buduće ratne pohode. Nažalost, bojim se da prisustvujemo reprizi priprema za krvavu agresivnu rabotu.
Nekažnjeni za svoju ratnohuškačku djelatnost pojedini novinari su ponovo u funkciji klerofašističkih krugova u Srbiji i Hrvatskoj i podržavaju velikodržavne ambicije i projekte onih koji bi u miru da ostvare neostvarene ratne ciljeve pohoda na Bosnu i Hercegovinu.
Nekritičko pisanje i veličanje političara koji se ne ustežu otvoreno zagovarati disoluciju jedne međunarodno priznate države je u normalnim okolnostima čin višestruko podložan kaznenoj politici. Kako mnogi medijski potpaljivači agresorskih vatri nisu procesuirani na vrijeme, regrutovanje novih poslušnika gebelsovštine nastavlja se.
Nažalost, Hag se nije bavio nalagodavcima, medijskim podstrekačima i izvršiteljima zločina, kao njihovim slugama. A odgovor na pitanje zašto novinarima iz Jugoslavije Hag nije sudio mogla bi biti obimna doktorska disertacija.
Zato i imamo ovo što imamo u medijima koji opslužuju režime izrazito nenaklonjene poštovanju teritorijalnog integriteta i suvereniteta Bosne i Hercegovine od najbližih susjeda.