Zašto Europa ignorira djevojčice izbjeglice?

Fond UN-a za stanovništvo 1. prosinca objavio je izvještaj “Stanje svjetskog stanovništva” za 2016. godinu. U izvještaju je pažnja usmjerena na dobrobit 10-godišnjih djevojčica, kao pokazatelja razvojnog uspjeha odnosno neuspjeha. Izbor ovakvog pokazatelja nije slučajan: djevojčice predstavljaju jedno od 12 kritičnih područja zabrinutosti u Pekinškoj deklaraciji i Platformi za djelovanje iz 1995. godine, kao i UN-ovoj inicijativi Ciljevi održivog razvoja (COR), kao i novom Razvojnom planu 2030.

Anna Zobnina (Progressivepost.eu) 

Prema UN-u, “Budućnost ovog svijeta bit će određena sudbinom njegovih 10-godišnjih djevojčica”, a ako je i Europa dio “ovog svijeta”, isto se odnosi i na njenu budućnost. Pitanje je, dakako, hoće li se takvo shvaćanje odnositi na sve djevojčice ili samo neke. Konkretno, hoće li se ovakvo shvaćanje primijeniti i na, pravničkim i ljudskopravaškim rječnikom rečeno, djecu u migraciji?

Globalna humanitarna kriza kojoj svjedočimo danas pokazuje rapidno povećanje ovog fenomena: gruba procjena tvrdi da je 50 milijuna djece prešlo međunarodne granice ili su nasilno raseljeni. Više od polovice te djece – 28 milijuna – pobjegla su od nasilja i nesigurnosti. U 2016. godini u Europi djeca su sačinjavala gotovo 40% svih tražitelja azila – ta je brojka gotovo jednaka broju muškaraca koji su dolazili u Europu, a duplo veća od broja žena izbjeglica.

Svejedno, ove brojke nisu precizne – broj žena bio bi puno viši kada bismo razdvojili djecu po spolu. Zakonska granica između djeteta i odraslog dob od 18 godina, i to nije jedini parametar koji utječe na status, prava i obaveze pojedinca. U slučaju žena, drugi takav parametar je njezin spol, na temelju kojeg su njezin status i prava smanjena, a njene obaveze i dužnosti povećane. U nekim zemljama izvan Europe ova diskriminacija na temelju spola upisana je u zakon. U Europi, unatoč mnogim pravnim instrumentima koja službeno štite univerzalna prava žena – ova se diskriminacija svejedno i dalje nalazi u nepisanim društvenim pravilima i tradicijama, a manifestira se u visokoj stopi nasilja prema ženama, niskoj zastupljenosti žena u STEM područjima, neplaćenom kućnom radu i prožimajućoj seksualnoj objektivizaciji žena u medijima. Ovi vidljivi problemi pokazuju nam da Europa još uvijek ima dalek put za prijeći do poštovanja ženskih ljudskih prava.

Prikupljanje podataka, s druge strane, je područje koje rijetko uzimamo u obzir kada je u pitanju diskriminacija prema ženama. Ali ako je istina da “brojimo ono do čega nam je stalo”, tada je također istina da nam nije pretjerano stalo do žena. Prema statistikama, žene su često nevidljive zbog manjka spolno segregiranih podataka. Kao rezultat, mnoge analize i odluke koje se oslanjaju na ove podatke stoga nisu naklone ženskome spolu, iako je njihova namjena upravo suprotna. Čini se da nam je još manje stalo do djevojčica koje su pobrojane kao “maloljetnici” i, doslovno, nije nam stalo do migrantskih i izbjegličkih ženskih adolescentica, budući da su one jednoglasno strpane pod kategoriju “djece u migraciji”.

Definicija maloljetnika/ice kao osobe ispod granice od 18 godina, navedena u UN-ovoj konvenciji o pravima djeteta, ženevskoj konvenciji i EU Povelji, bez sumnje je ključna za pravnu zaštitu djeteta od raznih prekršaja, uključujući dječji rad, seksualno zlostavljanje i oduzimanje prava na obrazovanje. Ova definicija zahtijeva posebnu važnost kada je riječ o “maloljetnicima/cama bez pratnje”, budući da su upravo oni/e najranjivija skupina djece. Ova su djeca vrlo često prijavljena kao nestala, bivaju seksualno iskorištavani/e te primorani/e u kriminalne radnje. Legalne odredbe utkane u definiciju djeteta također su vrlo važne jer pristup te djece procesu spajanja obitelji moguće je kada se razdvoje od svojih roditelja, bježeći od sukoba i siromaštva. Jednom kada dijete napuni 18 godina, ulazi se u okvir odraslih koja je mnogo manje susretljiv.

Međutim, postoji niz problema koji se pojavljuju kada se držimo samo pravne terminologije. Jedan upadljiv primjer takvih negativnih reperkusija može primjećujemo analizi “nestale djece” u Europi. Prema podacima EUROPOL-a, barem 10 000 djece proglašeno je nestalima nakon što su prešli granice Europe [1]. U isto vrijeme, IOM procjenjuje da je odnos između djevojčice bez pratnje i dječaka izbjeglica 1 naprama 10 [2]. Ovakve brojke prijavljuju nevladine organizacije koje se nalaze na “prvoj liniji” i pružaju pomoć djeci izbjeglicama. Većina njih uglavnom se bavi dječacima: od ustanova koja pružaju smještaj maloljetnicima, dječaka u kampovima, do internih smjernica za rad s djecom – fokus je uglavnom na dječacima i muškim tinejdžerima.

Jedno od objašnjenja takve situacije je, naravno, statistika: više je dječaka pa stoga su stoga i odgovori na potrebe uperenim prema potrebama većine. Svejedno, nije sve kako se na prvu čini. Posljednja studija UNICEF-a pokazuje da djevojčice i dječaci migriraju u jednakom broju [3]. To znači da migrantske i izbjegličke djevojčice nestaju u velikom broju negdje na putu, prije i kasnije nego li dođu do Europe. To također pokazuje da su djevojčice izbjeglice izuzetno ranjive na otmice, trgovinu ljudima, rad i seksualno iskorištavanje. Spomenuto također otkriva i neugodnu realnost, a to je da u Europi nevladin sektor i donositelji odluka još uvijek razvijaju mjere bez uzimanja u obzir realnosti onih koji ih najviše trebaju. Agencije UN-a tvrde kako je “Okvir ljudskih prava uperen prema potrebama dominantne, uglavnom muške populacije.” U praksi ovo znači da dok pokušavamo izboriti pravdu za djecu, često prema djevojčicama bivamo nepravedni.

Svejedno, postoje načini da se ispravi ovakvo stanje. Članak 4 Istanbulske konvencije – CoE konvencija protiv nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja prepoznata je kao jedan od najiscrpnijih pravnih instrumenata o nasilju nad ženama u Europi – naglašava da definicija žene uključuje i djevojčice mlađe od 18 godina. Mora postoji razlog zbog kojeg su autori/ice konvencije upisali/e ovu definiciju uz definiciju nasilja nad ženama. Razlog je jednostavan – ako nam je zaista stalno do ženskih prava i ako dijelimo UN-ovu misiju da ni jedna osoba ne smije biti zanemarena, tada mlade žene moraju biti uključene u sve odluke usmjerena na suzbijanje nasilja prema ženama. U području migracije također, CEDAW Preporuka 32 kaže da se rodno osjetljive mjere trebaju primijeniti na sve žene, neovisno o dobi. Općenit, generički pristup djeci stavlja djevojčice i mlade odrasle žene u vrlo nepovoljan položaj.

Kao radnici/e u nevladinim organizacijama, vrlo dobro znamo da postoji opasan manjak podataka o djeci u migraciji: ovo je bilo predmet diskusija na nedavno održanom EASO forumu u Ateni, kao i na Europskom forumu o pravima djece u Briselu. Osim toga, situacija je još gora kada su u pitanju podaci o djeci podijeljeni prema spolu. Kombinacija jednog i drugog ima tragične posljedice za mlade ženske izbjeglice. Stoga ne iznenađuje da se tek 1 naprama 10 djevojčica uspije domoći Europe. Jednostavna je realnost da djevojčica koja je bila podvrgnuta FGM-u ne može brzo trčati – jedna od skrivenih funkcija FGM-a i jest onemogućiti mobilnost djevojčica i tako osigurati njihovu podčinjenu ulogu u svijetu.

Ovo je razlog zbog kojeg nije dovoljno samo štititi djecu – moramo štititi i djevojčice. Dok Europa to ne prepozna i ne donese konkretne odluke i akcije, u skladu s 2030 Razvojnim planom i Istanbulskom konvencijom, za 20 godina svjedočit ćemo situaciji u kojoj su današnje 10-godišnjakinje postale 30-godišnje žene koje nikada nisu bile upoznate s vlastitim potencijalima i pravima. To bi značilo da idemo prema Europi koja nije progresivna, već regresivna u ljudskim pravima. Dakako, ako uopće vjerujemo da su djevojčice i žene – ljudi.

Prevela i prilagodila: Sara Sharifi