Da li se u konkretnom slučaju moglo kreirati zakonsko rješenje koje bi bilo adekvatan iskorak u borbi protiv štetnosti duhana, a ne radikalni i potencijalno neprovodivi zakon koji će, kako je već istaknuto, imati samo potencijal da polovinu države pretvori u srednjoškolski WC na malom odmoru?
Pravu je buru polemika, javnih i privatnih reakcija izazvala vijest da je Predstavnički dom Parlamenta Federacije BiH, a na prijedlog Vlade Federacije BiH, usvojio Zakon o kontroli i ograničenoj upotrebi duhana, duhanskih proizvoda i ostalih proizvoda za pušenje, kolokvijalno poznat kao Zakon o zabrani pušenja. Kao što to obično biva sa nakaradnom legislativnom agendom s kojom se igraju vrli znalci i optuženici iz izvršnih i zakonodavnih federalnih organa, i ovaj je komad pravnog apsurda praćen dušebrižničkom, srcedrapateljskom i moralno vertikalnom ublehom koja, valjda, treba uvjeriti građane kako je njihovo zdravlje, opće i pojedinačno, prva i jedina briga koju će na svoja nejaka državotvorna i eurointegracijska pleća, eto, preuzeti državni organi.
Tako nas je pomoćnica federalnog ministra zdravstva Snježana Bodnaruk počastila izjavom kako je “zakon osnova za sistematsku zaštitu javnog zdravlja i trebao bi uticati na smanjenje troškova zdravstvene zaštite jer se izdvajaju značajna sredstva za liječenje bolesti izazvane pušenjem”, te kako je “zakon rađen u skladu sa Okvirnom konvencijom o kontroli duhana Svjetske zdravstvene organizacije i Direktivom 2014/40/EU Evropskog Parlamenta i Vijeća od 3. aprila 2014. godine o usklađivanju zakona i drugih propisa država članica o proizvodnji, predstavljanju i prodaji duhanskih i srodnih proizvoda”, i kako je “u zakonu dat rok od 18 mjeseci za primjenu zakona, odnosno usklađivanje sa odredbama”.
Budući da se formalno imenovani i praktično nepostojeći ministar zdravstva Vjekoslav Mandić ukazuje samo kada se treba zaštititi vakcinom, za pretpostaviti je da ga je možda neka natruha stida natjerala da prethodno navedenu izjavu, koja je i tako kratka puna notornih neistina, prepusti pomoćnici ministra – lijepo je vidjeti da možda ta natruha stida i postoji kod člana Vlade FBiH koji u najkritičnijem periodu svog mandata nije našao za shodno da se barem pojavi, a kamoli da povuče energičnije poteze koji bi građane FBiH (da, one iste za koje su se naglo zabrinuli) možda adekvatno i blagovremeno zaštitili, barem djelimično, od efekta pandemije koronavirusa.
Kao da pomenuta izjava nije bila dovoljna, Federalna koordinatorica za kontrolu duhana Aida Ramić-Čatak iznijela je podatak da osam miliona ljudi svake godine umre od posljedica pušenja, da Bosna i Hercegovina spada u “sramotni regionalni vrh crne statistike ovog dijela Svjetske zdravstvene organizacije”. Pa tako kaže: “Imamo 44 posto pušača u odraslom stanovništvu, više od pola muškaraca i jedna trećina žena. U prosjeku puše 17, 18 ili 19 cigareta dnevno – pomnožite to s prosječnom cijenom cigara i prosječnim plaćama pa ćete doći do toga u kakvom se jadnom položaju nalaze ljudi ovisnici o cigaretama.”
“Čega se lik dosjetio”
Ruku na srce, ovisnici o cigaretama nalazili su se u daleko manje jadnom položaju u onim zlatnim vremenima dok su Drina i York koštali jednu konvertibilnu marku po kutiji, a prije nego su nizom kratkovidnih odluka akcize na cigarete povećavane do tačke u kojoj su, umjesto da povećaju priliv akciznih prihoda od prodaje duhanskih prerađevina, zapravo proizveli umanjenje istih i cvjetanje crnog tržišta, te nagli porast broja uličnih preprodavača cigareta prokrijumčarenih mahom iz Crne Gore. Jadni položaj u koje je ovisnike o cigaretama dovukla ne cigareta, nego isključivo nemar, nebriga, proždrljivost, sebičnost i nesposobnost državnih organa da artikulirano pristupe rješavanju spornih ekonomskih pitanja, tako je počela popravljati – finansijski, ako već ne zdravstveno – siva ekonomija. No nisu državne vlasti bile slijepe na tu problematiku najvećeg porasta šverca cigaretama još od ratnog i post-ratnog perioda – dokaz tome su intenzivni napori agencija za sprovedbu zakona i carinskih organa u suzbijanju krijumčarenja cigareta koje su pratili naglo učestali medijski naslovi o “padu” ili oduzimanju veće količine neobilježenih akciznih proizvoda – cigareta. No, siva ekonomija se pokazala dovitljivijom i kompetentnijom od one obojene, pa je vrijednost cigareta kod ilegalnih uličnih distributera porasla za 30-40 %, a da pad takvog nedozvoljenog prometa nije gotovo nimalo umanjen, niti je udio nezakonito uvezenih duhanskih proizvoda na tržištu opao.
U naletu nadahnuća, po sistemu čuvenog Mektićevog “čega se lik dosjetio”, državni organi naglo su se prisjetili evropske regulative, i pod plaštom zaštite zdravlja stanovništva te približavanja Evropskoj Uniji iz naftalina izvukli desetak godina staru Direktivu Evropskog Parlamenta i Vijeća, nastavljajući tako oprobanu praksu selektivnog usvajanja i implementiranja akata EU u skladu sa aktuelnim potrebama i privatnim interesima. A aktuelne potrebe su prilično jasne – suočeni sa padom prihoda od akciza čije je nemilosrdno pojačavanje kroz desetak godina povećalo tržišnu cijenu cigareta od 100 % do čak 500 % (od 1-1,3 KM do 5,3-5,5 KM), i ne uspijevajući tako ošišati ovce koje su se, kao i uvijek u vremenu besparice, okrenule provjerenim švercerima, a zatim ne uspijevajući ni to pitanje intenziviranog šverca riješiti postupanjima policijskih i carinskih organa, osmišljen je novi, iako ne naročito inovativan način da se ruke zavuku u džep građana i privrednika.
Et voila, drakonski zakon i sankcije popunit će rupu u budžetu koja je nastala jer ekonomski diletanti nisu uzimali u obzir korelaciju povećanja akciza sa ključnim elementima životnog standarda, te činjenicom da cijena cigareta neće smanjiti broj pušača, nego će pušači pribjeći načinima da dođu do realiziranja svojih želja, potreba i ovisnosti tako da plate manje, a dobiju više. Budući da ovih famoznih 44 posto i dalje puše, samo FM, Manchester ili Trocadero umjesto Drine, Marlbora i Lucky Strike-a, očigledno je bilo da je neophodno povući još jedan kratkovidni, idiotski i ekonomski besmislen potez. A kad je potrebno povući kratkovidan, idiotski i ekonomski besmislen potez, ne postoji kandidat koji će to uspješnije učiniti od relevantnih federalnih organa.
Ko puši priču federalnih organa?
Da se radi o državi od koje smo navikli na postupke usmjerene na kontinuiranu i dosljednu skrb o zdravlju građana, možda bi se dale i progutati sve te floskule koje su Bodnaruk i Ramić-Čatak u ime Federalnog ministarstva zdravstva, odnosno Zavoda za javno zdravstvo FBiH izbacile u eter; štoviše, ni u jednom trenutku nisu sporne niti osporavane činjenice u vezi sa konzumiranjem duhana i proizvoda od duhana, a naročito ne one u vezi sa štetnosti duhanskog dima za konzumente i one u njihovom okruženju.
Međutim, godina pandemije je pokazala, čak potpuno ogolila iluziju da uopće postoji neki koherentan pristup unapređenju javnog zdravlja. Katastrofalno odsustvo reakcija ili njihova zakašnjelost, notorno politiziranje globalne zdravstvene krize, spekuliranje i doslovno kriminalno poigravanje sa brojnim izgubljenim životima, te afere iz kojih je jasno gdje je na ljestvici prioriteta opća dobrobit, obilježile su 2020. godinu. Nije neophodno ni pominjati prethodne godine tokom kojih zdravstvom u FBiH mahom drmaju karikaturalne i podobne pojave sa minimumom stručnog znanja i iskustva, ministri koji se fizički i kognitivno izgube u kriznim situacijama, nazovi-menadžeri zdravstvenih ustanova koji posluju umjesto da liječe, utvrđuju talove umjesto da utvrđuju put pacijenta, spekuliraju umjesto da skrbe i ubijaju umjesto da liječe. Basnoslovni iznosi se putem doprinosa izdvajaju za zdravstvo u FBiH, a od njih građani tek sporadično vide benefit, a mnogo češće besmisao kad se suoče sa tim istim sistemom zdravstva.
Kakva su onda to značajna sredstva koja se izdvajaju za liječenje bolesti izazvane pušenjem? Je li neko mjerio, kvantificirao, utvrđivao i precizno određivao šta to sve uništava zdravlje disajnih i kardiovaskularnih organa naših građana? Je li neko izdiferencirao i sankcionirao kontinuirana, uporna i naizgled nezaustavljiva zagađenja pojedinih mjesta u FBiH, poput Sarajeva, Tuzle, Zenice, Visokog, Ilijaša? Zaštitne maske su, primjerice, u bh. društvu aktualizirane u samo dva slučaja. Jedan je globalna pandemija. Drugi su obaranje svjetskih i evropskih rekorda u stepenu zagađenja u gore pomenutim mjestima, naročito u zimskom periodu.
Za ovo prvo imamo prosjački stav prema svijetu kao osnovni način pribavljanja vakcina, iako imamo sasvim dovoljno novca za to da ih pribavimo u dovoljnom broju, samo da neartikulirani i nesposobni diletanti nisu za volanom ove države i da je ne voze skupa sa građanima u apsurd u kojem životi neće biti izgubljeni zbog nedovoljno sredstava u budžetu, nego zbog toga što ti diletanti nisu znali blagovremeno organizirati i provesti potrebne aktivnosti.
Za ovo drugo imamo, valjda, par-nepar vožnju; jer ako su u još nečemu federalni organi dobri osim da povuku kratkovidan, idiotski i ekonomski besmislen potez, to je da ukradu potez jednakih epiteta iz prošlog sistema.
Za bolesti izazvane pušenjem u FBiH nesporno je da one nisu isključivo izazvane pušenjem – sjedilački način života, manjak fizičke aktivnosti, konzumiranje brze i nezdrave hrane, neredovna i neujednačena ishrana, stres, brige, slaba mentalna higijena, loš životni standard, da li će federalni organi preuzeti odgovornost za bilo šta od navedenog? Da li postoji ijedan aspekt životnih okolnosti u kojima će federalni organi, ili uopće bilo kakav funkcioner koji parazitira na budžetu i kojem je realni sektor nešto što se dešava drugim ljudima izaći u javnost i reći, mi smo zakazali, mi nemamo kapitalizam nego partokratiju i posljedica toga su uništena privreda, paralizirano zdravstvo, poražavajući životni standard, niske plate i općenito veliki dio svakodnevnog tereta kojeg građani nose i s kojim se bore kako znaju i umiju, a koji ostavlja nepobitne posljedice po njihove živote i njihovo zdravlje?
Neće. Neće priznati ni da ključna motivacija ovog ekspresnog povlačenja iz arhive EU Direktive nije zdravlje građana. Da je težište bilo na tome da se načini korak, ne radikalni, drakonski i neprovodivi skok u prazno, nego korak u pravcu redukcije konzumiranja duhana u društvu sa društvom bez duhanskog dima kao krajnjim ciljem, zakon bi predvidio i rješenja poput onih iz sličnog hrvatskog zakona koja bi istina opteretila, ali ne bi žestoko pregazila i dokrajčila, primjerice, ugostitelje koji se tek pomalo pokušavaju oporaviti od potpunog zanemarivanja i selektivne državne pomoći u najkritičnijim razdobljima pandemije.
Još jedna, možda i najmanje bitna neistina koja se plasirala iz Federalnog ministarstva zdravstva jeste i početak primjene zakona. Navodio se rok od 18 mjeseci. U prijedlogu zakona je pak navedeno da primjena za fizička lica počinje od dana stupanja na snagu, a za pravna lica nakon proteka šest mjeseci od dana stupanja na snagu. Kažnjavanje počinje po proteku perioda od 9 mjeseci.
Vrli novi svijet
Da li se u konkretnom slučaju moglo kreirati zakonsko rješenje koje bi bilo adekvatan iskorak u borbi protiv štetnosti duhana, a ne radikalni i potencijalno neprovodivi zakon koji će, kako je već istaknuto, imati samo potencijal da polovinu države pretvori u srednjoškolski WC na malom odmoru, ili pak da kao što u Beograd idemo primiti vakcinu, sada u Banja Luku idemo zapaliti cigaru?
Naravno da je moglo.
Zakon koji je usvojen i u primjeni je u Republici Hrvatskoj rješenje je koje za razliku od radikalnog pristupa sadrži i neke elemente kompromisa i koliko-toliko prihvatljivih provedbenih aspekata. Član 25. tog zakona predviđa odredbe koje pravi manje ustupke sektoru ugostiteljstva, uz ispunjavanje određenih uslova koji ipak sugeriraju da sankcioniranje nije primarni i krucijalni cilj legislative, poput odvojenih prostorija i mogućnosti opredjeljenja.
Ako zakon u ovom obliku prođe u Dom naroda, te bude usvojen, samo će vrijeme pokazati da li će i koja tačno svrha biti ispunjena – ona očigledna ili ona od državnih vlasti sugerirana.
Međutim, usvajanje i implementiranje ovih rješenja, i bavljenje temama koje u nekom zdravorazumskom poretku stvari nisu prioritetne u poređenju sa daleko značajnijim i aktuelnijim temama ostat će predmetom opravdanog ogorčenja građana. Federalne vlasti, iako nastoje, teško će ovakvim potezima zabašuriti nekompetentnost demonstriranu kroz (ne)upravljanje pandemijskom krizom, i gotovo uopće neće u zapećak baciti niz afera i rastuće nezadovoljstvo građana koji su u ovoj državi ionako stajali na klimavim finansijskim nogama, a koji su otežanim uslovima rada, niskim primanjima i odsustvu zdravstvene skrbi u odsudnim trenucima gurnuti do ruba iza kojeg gotovo da i nema optimizma. Zakonska rješenja poput ovog mogu indicirati jedino da finansijski pritisak budžetskih struktura na gotovo posve ispražnjene džepove građana ne jenjava, i da se kod potrebe za održavanjem neodrživog birokratskog aparata poseže za bilo čim što može održati kurs tog kabastog i razdrndanog vozila federalne birokratije koje za sobom vuče cjelokupno bh. pučanstvo. A kao da nije dovoljno što tim vozilom upravljanjaju neartikulirani i nesposobni diletanti, ti isti diletanti sad još i šeretski namiguju građanima koji se u tom vozilu po nesreći voze, i na pitanje može li se pušiti manje šeretski, a više provokativno dobacuju: Može, ako ti ne smeta volan.
Loris Gutić, Prometej.ba