fbpx

Za koga gradimo grad?

Ukoliko živite u priobalnom pojasu Lijepe naše, odgovor na pitanje za koga gradimo grad, prilično je jednostavan. Naime, ovdje je većina investicijske moći, bilo da je riječ o privatnom kapitalu ili javnim sredstvima pristiglim od raznih općina i gradova, uperena samo u jedan cilj – zadovoljenje jedne određene, specifične skupine ljudi. Grad se tako gradi, mogli bismo reći, isključivo za turiste.

2sibenik

Pogled na Šibenik i njegove tvrđave, Izvor: www.barone.hr 

Rijetki su oni investitori koji si u ovo ekonomski nestabilno doba mogu priuštiti izgradnju vlastite kuće, a ukoliko i mogu, bit će to uvijek kuća s pokojim apartmanom, kako bi se maksimalno osigurala profitabilnost izgradnje te olakšao budući život svojim vlasnicima. Veća izgrađenost i više naplativog sadržaja automatski povlače i brži povrat investicije pa će prilikom planiranja obiteljske kuće glavni parametar biti kako u što manje prostora dobiti što više smještajnih jedinica. Što će se tada dogoditi s ono malo slobodnog prostora što je ostao na parceli i kakva će kvaliteta života biti u takvom objektu, malo koga više zanima.

No što se događa kada taj isti obrazac ponašanja – gradnje za turiste – preuzme grad? Što kada grad, umjesto da razmišlja o dobrobiti svojih stanovnika, gradi vođen principima jednog prosječnog investitora – jedan (apartman) meni, dva, tri, odnosno koliko maksimalno stane – njima? I dok prosječni investitor takve prostorne “delikatese” izvodi nauštrb vlastite parcele, odnosno svog vlastitog boravišnog prostora gdje pritom šteti samom sebi (i pokojem susjedu, ovisno o rastezljivosti tumačenja prostornog plana i njegovih parametara), grad iste vratolomije izvodi također nauštrb “vlastite” parcele, no kako on pripada (i) građanima, oni su ti koji trpe posljedice takvog djelovanja.

Kao nedavni primjer izgradnje kojom se ne ide u susret vlastitim stanovnicima možemo vidjeti obnovu tvrđave Barone (kolokvijalno nazivane Šubićevac), jedne od najljepših šibenskih lokacija odakle se pruža prekrasna panorama na cijeli grad. Sama tvrđava, izgrađena 1646. godine pod vodstvom barona Christopha Martina von Degenfelda, po kojemu je i dobila ime, odigrala je značajnu ulogu u obrani grada od najezde Turaka. U vlasništvo grada stupila je 1912. godine, a njezino zadnje aktivno korištenje bilo je početkom 80-ih godina kada na njoj smješten ugostiteljski objekt prestaje s radom.

2sibenik 1

Tvrđava Barone kroz 20. stoljeće, Izvor: www.mok.hr

Bitno je napomenuti i da se tvrđava Barone nalazi unutar grada te je pješački vrlo lako dostupna, a danas, zajedno s tvrđavom sv. Mihovila i sv. Ivana smještenima također unutar grada, te tvrđavom sv. Nikole koja se nalazi na ulazu u šibenski kanal, predstavlja jedan od najvrijednijih povijesnih ostataka grada Šibenika te je kao takva turistički izuzetno atraktivna.

Međutim, tvrđava koja je donedavno stajala neuređenom (ugostiteljski objekt koji se nalazio na njoj u međuvremenu je postao ruševan) te je kao takva bila idealno okupljalište šetača, srednjoškolaca iz obližnjih škola i ostalih slučajnih ili namjernih prolaznika ovoga grada, unijela je i jedan novitet u svojem korištenju – njezin ulaz više nije slobodan, a moguć je samo u radno vrijeme tvrđave. U polemike oko simboličnosti cijene nije potrebno ulaziti jer, jednom nametnuta, ona se lako može mijenjati, najčešće s trendom rasta. Zasad ona iznosi 50 kn za (odrasle) stanovnike grada te im omogućava cjelogodišnji neograničen pristup, a za istu cijenu turisti mogu posjećivati tvrđavu tjedan dana (uz dozvoljen pristup i tvrđavi sv. Mihovila, obnovljenoj 2014. godine, čiji se ulaz također naplaćuje).

2sibenik 2

Tvrđava Barone – prije uređenja, Izvor: sibenskiportal.hr

Ono što je ovdje puno opasnije je princip koji se nameće u korištenju javnog prostora, prostora koji je do jučer bio dostupan svima pod jednakim uvjetima, dok ovakvim činom to prestaje biti, bilo to nekome financijski prihvatljivo ili ne. Uvođenjem naplate ubija se spontanost u korištenju prostora, on se stigmatizira kao prostor za “druge”, i kao takav za svoje stanovnike prestaje biti ono što je donedavno bio – njihov prostor.

Oblikovanjem u isključivo komercijalne (u ovom slučaju turističke) svrhe šalje se poruka vlastitim stanovnicima da taj isti prostor više nije za njih, a ako nije za njih, oni ga i prestaju koristiti. Tako ono što je donedavno bio njihov prostor za šetnju, igru ili odmor, polako postaje – tuđi prostor. Događaji se više ne zbivaju u njemu, za njega se prestaju vezati nova sjećanja te se on, nekoć svima poznat i dostupan, polako briše iz mentalne mape stanovnika grada. Zauzvrat, grad postaje poput kulise, sa stanovnicima koji ga ne poznaju i koji nekim njegovim dijelovima nikad nisu pristupili te nisu emocionalno vezani za njih.

Jednom kada stanovnici postanu stranci u vlastitom gradu, stvorena je idealna podloga za potencijalne prostorne malverzacije. Obzirom da najdragocjenije lokacije tada više ne postoje u memoriji građana, u žudnji za brzim profitom zbog vlastite nemoći i nemaštovitosti u proizvodnji ičega drugoga, gradu je dopušteno koristiti ih kako god želi. Koliko će to biti na štetu ili korist vlastitim stanovnicima, ovisi samo o profitabilnosti korištenja određene lokacije, što nikada i ni pod kojim uvjetima ne bi smio biti glavni i jedini cilj u planiranju prostora, iako to (pre)često jest.

U trenutku pisanja ovog teksta broj ljudi koji su platili svoju godišnju iskaznicu te im je omogućen pristup objema tvrđavama iznosi nešto više od 1.150 – što bi značilo da u gradu koji broji 46 332 stanovnika trenutno samo 2.5% stanovnika može svakodnevno posjetiti tvrđave, odnosno 3.35 % ukoliko gledamo samo gradsko naselje koje broji 34 302 stanovnika. Ovaj tekst nastao je dva tjedna od otvorenja tvrđave Barone, stoga je za očekivati da će se povećati broj izdanih iskaznica, ali tvrđava sv. Mihovila otvorena je 2014., a ista brojka vrijedi i za nju. Obzirom da je ona oblikovno drugačijeg karaktera, s tribinama i pozornicom na kojoj se održavaju koncerti i festivali, može se reći da čak i opravdava potrebu za naplatom.

Međutim, tvrđava Barone svu svoju ponudu bazira na pogledu na grad i na njoj je, osim novog ugostiteljskog objekta, putem virtualne tehnologije omogućen pogled na Šibenik kakav je bio u 17. stoljeću. Koliko će takav jednokratan sadržaj i ograničeno radno vrijeme potaknuti ljude na dosadašnje korištenje tog prostora, a koliko će ga oni jednostavno prestati posjećivati, vrijeme će pokazati.

2sibenik 3

Ulaz u šibensku tvrđavu Barone nakon preuređenja

Dok će se pitanje naplate ulaza pokušati opravdati financijskim teretom održavanja tvrđave čijih su 73% obnove sufinancirali EU fondovi, odgovor možemo naći već u susjednom Zadru, gdje su u ranijem 16. stoljeću sagrađeni bastion Ponton i utvrda Forte unutar kojih se danas nalaze perivoji, a ulaz je besplatan. Sličan primjer imamo i na splitskoj tvrđavi Gripe, također nastaloj u 17. stoljeću i iz istog razloga obrane grada od Turaka. Na njoj se danas nalazi Hrvatski pomorski muzej, Državni arhiv i Umjetnička akademija te je zasad svakome omogućena šetnja zidinama. Međutim, pitanje je koliko još dugo će i ona moći odolijevati komercijalizaciji koja zahvaća javni prostor, obzirom da je već prije koju godinu napravljen projekt obnove, za koji tek treba vidjeti kakve će novitete uvesti u njenom korištenju.

Primjera gdje je pristup samoj lokaciji koja nudi određenu kvalitetu (u ovom slučaju vizuru) slobodan, a naplata se vrši tek kada posjetitelj odluči koristiti određeni sadržaj (u ovom slučaju “virtualni muzej”) u Hrvatskoj je, zbog pojačane komercijalizacije javnog prostora nažalost sve manje, ali gradovi koji svoju ekonomiju baziraju (i) na turizmu moraju naći ravnotežu ukoliko ne žele otjerati vlastite stanovnike. Naime, jedno je naplatiti sadržaj čija je proizvodnja imala cijenu – odnosno utrošila nečije vrijeme i novac, a sasvim je druga stvar naplatiti nešto već prisutno, na čije stvaranje nismo utjecali, zbog čega bismo njegovu dobrobit svi trebali moći jednako uživati – bilo da je riječ o vizuri, moru, šumi ili bilo kojem drugom javnom dobru.

Nije isključeno da grad koji je nekoć održavala industrija danas propašću iste mora naći i druge izvore prihoda, a turizam kao takav prečesto postaje postaje jedina i najjednostavnija opcija, ali planiranje grada nikada i po nikakvoj osnovi ne bi se smjelo izvoditi samo u svrhu turizma, a pogotovo ne nauštrb njegovih stanovnika.

Stoga treba pohvaliti što je grad Šibenik krenuo u revitalizaciju zapuštenih tvrđava te upravljanje istima prepustio javnoj ustanovi koja zasad, kroz raznorazne kulturne manifestacije, uspješno obavlja svoju ulogu, ali i upozoriti na opasnost fokusiranja gradske politike isključivo na turizam. Šibenski Barone trebao bi otvoriti svoj ulaz dosadašnjim šetačima, srednjoškolcima ili slučajnim i namjernim prolaznicima, a ukoliko već treba nešto naplaćivati, neka to onda bude “virtualni muzej”. Time se neće naštetiti lokalnom stanovištvu, turistima će biti na raspolaganju korištenje i naplata dodatnog sadržaja koji je ovdje radi njih i napravljen, a omogućit će se suživot između “jednih” i “drugih” te tvrđava neće prestati biti “naš” i postati “njihov” prostor.

2sibenik 4

Tvrđava Barone – nakon uređenja, Izvor: www.sibenik.in

Isti obrazac u korištenju prostora trebao bi se primijeniti i na preostale dvije tvrđave koje u skoroj budućnosti čeka prenamjena – tvrđavu sv. Ivana i tvrđavu sv. Nikole. Dok je projekt uređenja sv. Ivana već napravljen te je nedavno aplicirao na sredstva iz EU fonda, sv. Nikola trenutno je u procesu kandidature na UNESCOVU listu kulturnih dobara. Prva faza sanacije nedavno je završena i zasad se, kako stvari stoje, u njezin izgled zbog same kandidature ne bi smjelo previše zadirati. Međutim, ukoliko u budućnosti do toga dođe, trebalo bi izbjeći propust kao na prethodne tri gradske tvrđave, a to je izrada projekta bez provedbe arhitektonskog natječaja, kao nečega što bi, kada je riječ o ovako osjetljivim lokacijama, trebalo osigurati što kvalitetnije rješenje.

Sv. Nikola kao najosebujnija šibenska tvrđava, zbog svoje pozicije i oblikovanja ima izuzetan potencijal u javnom korištenju. Tome pridonosi i ne tako davno formirana šetnica koja se proteže duž kanala sv. Ante i omogućuje joj povezanost s gradom te bi za dobrobit građana bilo šteta da ih dopadne sudbina ograničenja u korištenju tog zanimljivog prostora, kao što se dogodilo na Baroneu. Dobro promišljenim planiranjem budućeg sadržaja na tvrđavi, koji će uzeti u obzir sve potencijalne korisnike ovog prostora, trebalo bi se omogućiti jednakopravno korištenje istoga. A komercijalni sadržaj, ukoliko tu već mora biti, neka se postavi kao prateća ponuda, a ne kao misao vodilja i osnova na kojoj se bazira njegov razvitak.

Uprava ovoga grada, čiji turistički razvoj tek dobiva zamah, sada je na prekretnici te još stigne odlučiti za koga će graditi grad – za svoje stanovnike ili za ljude kojima je ovo samo jedna od točaka na turističkoj mapi.

Odnosno, kao što je dobro uočio David Harvey: “Pitanje kakav grad želimo ne može se odvojiti od pitanja kakvi ljudi želimo biti, kakve društvene odnose tražimo, kakve odnose prema prirodi cijenimo, kakvu svakodnevicu želimo, kakve tehnologije smatramo prikladnima, kakve estetske vrijednosti zastupamo. Pravo na grad stoga je mnogo više nego pravo na pojedinačan pristup resursima koje grad utjelovljuje: pravo na grad je pravo da se mijenjamo mijenjajući grad prema svojim željama.”

Pogledaj.to