 i Boga (muškog aspekta) te da je čovjekova životna energija (duša) spojena s energijom svega što nas okružuje, tako da je čovjek dio priorde i priroda dio čovjeka.){kind=link}
Sljedbenice/i wicce vjeruju u zakon privlačnosti, ravnotežu i harmoniju, snagu koja dolazi kroz znanje. Glavne karakteristike wicce su da se odnosi na štovanje Božice (ženskog aspekta) i Boga (muškog aspekta) te da je čovjekova životna energija (duša) spojena s energijom svega što nas okružuje, tako da je čovjek dio priorde i priroda dio čovjeka.
Odrasla sam u religioznoj rimokatoličkoj obitelji u kojoj satovi vjeronauka nisu nepoznanica. Osnovna i srednja škola bile su doba kada nisam imala autoriteta po pitanju mnogo toga, pa sam morala ići na sate i sate učenja o vjeri gdje se govorilo o Bogu, Isusu, Mariji i… ostalima. Spominjanje bilo koje druge vjeroispovijesti bi se zaključilo riječima “mi smo bolji od njih” ili “naš Bog je bolji od njihovog boga”. Spominjanje pojmova poput wicce ili vještica, u bilo kojem kontekstu osim negativnog, bilo je nezamislivo. Prijateljici je svećenik rekao da se treba okaniti Harry Potter serijala jer se radi o ‘magiji’ i ‘čarobnjaštvu’, a kolektivno smo prije Prve pričesti u župi dobili savjet da se nikad ne bavimo yogom. Za skoliozu i manjak fleksibilnosti i dalje krivim taj savjet.
Mnogo godina, knjiga, youtube videa i ateističko-agnostičkih misli kasnije, shvatila sam da ljudi drugih vjeroispovijesti nisu neprijatelji, kako su ih svećenici moje mladosti probali prikazati, te da wicca nije ekvivalentna štovanju Sotone (usput, niti filozofija sotonista nije onakva kakvom ju crkva predstavlja).
Wicca
Za one koje/i ne znaju, wicca je suvremena neopaganska religija nadahnuta pretkršćanskim vjerovanjima, u kojoj postoji više tradicija i sljedbi, a većini je zajedničko štovanje prirode i prirodnih ciklusa. Sljedbenice/i wicce vjeruju u zakon privlačnosti, ravnotežu i harmoniju, snagu koja dolazi kroz znanje. Glavne karakteristike wicce su da se odnosi na štovanje Božice (ženskog aspekta) i Boga (muškog aspekta) te da je čovjekova životna energija (duša) spojena s energijom svega što nas okružuje, tako da je čovjek dio priorde i priroda dio čovjeka. Glavno pravilo po kojemu se povode je: ne naudi nikome, čini što te volja.
Stranica koja je najstarija internetska stranica o wicci i paganstvu te koja ima najveću bazu korisnica/ka, opisuje wiccu kao “duboko uvažavanje i strahopoštovanje promatranja izlaska ili zalaska sunca, kao šume u svjetlu sjajnog mjeseca, livade očaranom prvim svjetlom dana. To je svjetlo i sjena i sve što leži u sredini. To je pjesma ptica i drugih stvorenja divljine. Ona je u nazočnosti prirode Majke Zemlje i ponizna u poštovanju. Kada smo u hramu Gospe i Gospodina, nismo skloni aroganciji ljudske tehnologije dok dodiruju naše duše.”
Dok rimokatolici vjeruju u jednog, muškog Boga, wiccani/ke, pagani/ke i vještice vide Božicu i Boga kao aspekte Jednog. Smatraju da je ljudska sposobnost za shvaćanje svemira i svijeta oko nas ograničena, te gledanje božanskoga kao ženskog i muškog aspekta jedne univerzalne moći nam pomaže da razumijemo ovu energiju malo bolje. Božica i Bog predstavljaju manifestacije ženske i muške sile prirode. Svaka od njih ima jedinstvene karakteristike koje, kada se kombiniraju, rezultiraju skladnim stvaranjem života. Dok rimokatolici/kinje asociraju božanstveno kao “Otac, Sin i Duh Sveti”, wicca i paganstvo ih asociraju kao “Jedno, Božica i Bog” (koncept trojstva je isti).
Kratka povijest vještica
Iako su danas vještice, zahvaljujući medijskoj eksponiranosti, postale ‘girl power’ simbolom, to nije uvijek bilo tako. Prije nekoliko stotina godina strah od utjecaja ‘zlih sila’ doveo je do progona ‘vještica’ diljem Europe. Mnoge su žene bile pogubljene pod optužbom da su sklopile pakt s Vragom te da svojim vradžbinama nanose zlo drugim ljudima. Progoni vještica bili su naročito česti na području današnje Francuske, Njemačke, Švicarske, sjeverne Italije, Belgije, Luksemburga i Nizozemske.
Ključnu ulogu u cijeloj priči odigrala je zloglasna inkvizicija koju je u 13. stoljeću ustanovila Rimokatolička crkva. Bio je to “crkveni sud osnovan radi iskorjenjivanja vjerovanja i obreda protivnih vjeri i disciplini Katoličke crkve”. U 15. stoljeću papa Inocent VIII. izdao je bulu kojom je oštro osudio vještičarenje i bavljenje čarobnjaštvom te je ovlastio inkvizitore da se uhvate u koštac s tim problemom. Tako je nastala ozloglašena knjiga Malleus Maleficarum (Malj koji ubija vještice). Katolici i protestanti prihvatili su to djelo kao neupitni autoritet u borbi protiv vještica i njihovih zlih čini. U knjizi se mogu naći kojekakve izmišljene priče o vješticama koje se temelje na pučkim predajama. Knjiga također daje savjete o tome kako prepoznati i kazniti vještice. Malj koji ubija vještice se smatra “najzloglasnijom i najizopačenijom knjigom koja je ikad napisana” zato što se svaku ženu moglo optužiti da je vještica. Onaj tko bi je prokazao nije trebao prinijeti nikakve dokaze. Na suđenju je bilo dovoljno da optužena prizna krivnju. Inkvizitori su često pribjegavali užasnim metodama ispitivanja, zastrašivanja, ucjenjivanja i okrutnog mučenja ne bi li od osumnjičene iznudili priznanje.
Ne iznenađuje da su preko 70 posto optuženih bile žene i to mahom udovice koje nisu imale nikoga tko bi se zauzeo za njih. Na optuženičkoj klupi znali su se naći i starci, siromasi te žene koje su izrađivale pripravke od ljekovitih trava. ‘Vještice’ se moglo optužiti za svakojaka zlodjela – žena je “ubijala pogledom, pretvarala se u vjetar, uništavala ljetinu, ubijala stoku” ili ako bi tuča potukla urod na poljima ili ako krava ne bi davala mlijeko, ako neki muškarac ne bi mogao imati potomstva ili žena ne bi mogla zanijeti, za sve su to bile krive vještice! Liječnici su u međuvremenu počeli shvaćati da razni napadaji popraćeni grčenjem tijela mogu biti znak bolesti, a ne dokaz da je osoba opsjednuta zlim silama. U 17. stoljeću znatno se smanjio broj sudskih procesa, a do kraja tog stoljeća progon vještica gotovo je prestao.
Zadnja osoba koja je bila osuđena za vještičarenje je bila Helen_Duncan iz Ujedinjenog Kraljevstva, godine 1944. Dvadeseto stoljeće je poznatno po mnogo događanja, od oba svjetska rata, nuklearnih elektrana, istraživanja svemira do nacionalizma, dekolonizacije i Hladnog rata. Na već dugačak popis možemo dodati i osuđivanje ‘vještice’.
Razlike
Mnogi ljudi misle da ne postoji razlika između wiccanki/a, vještica/aca i paganki/ana, no ona ipak postoji. Wicca je religija čija je svrha štovati Gospu i Gospodina, promatrati kretanja Kotača godine i obratiti pozornost na svoju duhovnost. Paganizam je široki pojam koji se odnosi na mnoge različite različite tradicije ne-kršćanskih, islamskih ili židovskih religija koje se danas prakticiraju u svijetu. Riječ potječe od latinskog “paganus” što znači “stanovnik zemlje” te se koristila za referiranje ljudi koji su živjeli izvan glavnih seoskih zajednica.
Riječ vještičarenje se koristi za opisivanje onih koje/i prakticiraju magiju, uključujući i one koje/i prizivaju čarolije, prakticiraju štovanje prirode ili izvode obrede. Pojam je nekoć bio povezan s crnom magijom, međutim većina ljudi koja u današnje vrijeme prakticira vještičarenje ne prakticira crnu magiju. Razlika između wicce i vještičarenja je da je wicca religija, dok je vještičarenje praksa. Osobe, međutim mogu prakticirati vještičarenje bez izjašnjavanja sebe kao wiccanke/a.
Feministički aspekt
Američka spisateljica i novinarka Sady Doyle napisala je tekst o tome zašto se mlade žene okreću drevnom zanatu, govoreći o vješticama i vještičarenju. U razgovorou s Miriam Simos (Starhawk), teoretičarkom feminističkog neopaganizma i ekofeminizma, Doyle saznaje da se dio moći riječi ‘vještica’ odnosi na neku vrstu moći koju vlasti ne legitimiraju. Iako nisu sve vještice žene (mnogi muškarci su vještci), čini se da ta riječ (witch) posebno označava žensku moć, što je zastrašujuće u patrijarhalnom svijetu – to je ona vrsta moći koja ne dolazi iz hijerarhijske strukture, već neke unutarnje moći, te upotrijebiti ju da služi ciljevima za koje su žene uvijek bile, kao što je njegovanje i briga za sljedeću generaciju, je opasna perspektiva.
Jedna od najvećih zavjera društva dominiranog muškarcima je suzbijanje ženske intuicije, pošto smo kao žene uvjetovane da preispitujemo naše vlastite predosjećaje ili sposobnosti. Tu dolazi i do ‘povlačenja’ tabua, žene koja čini ono što ona ne bi trebala: “Nevjerojatno je koristiti sve aspekte žene, koje dominantna kultura smatra znakovima slabosti, poput emocionalne osjetljivosti ili menstruacijskog ciklusa, kao alat za čitanje tarota ili izvođenja čarolije,” kaže Marty Windahl, vlasnica Tarotscopea.
Na stranici Wicca spirituality njezina administratorica Erin Dragonsong piše o važnosti aktivizma: “Wicca je religija prirode i osoba ne može biti wiccan/ka bez poštivanja Zemlje. Ne može se poštivati Zemlja, a da se ne radi sve što se može da je zaštiti i izliječi. Aktivizam može biti prilično zastrašujuća riječ. Znam da se ljudi osjećaju napeto kad ju čuju. Neki definiraju aktivizam kao ‘učiniti nešto za dobrobit drugih, bez skrivenog cilja za sebe’.
Postoji veza između represije ženstvenog i zlostavljanja Zemlje. U podsvijesti kulturnog razmišljanja, Zemlja je ženstvena, a žene su Zemlja. Poricati vrijednost jedne je negirati vrijednost druge. Kad nešto ima manju vrijednost, može se iskoristiti i zloupotrijebiti bez posljedica.
Postoji veza između svake vrste nasilja i podčinjenosti. Vjerovanje da je jedna osoba inferiorna na bilo koji način, ‘otvara vrata’ mišljenju da su i druge/i inferiorne/i. Zemlja se neće poštivati dok ne poštujemo vrijednost svake osobe. Nitko ne može biti slobodan, čak ni muškarci, sve dok se žene ne poštuju. Represija žena također ograničava muškarce od bivanja cijelima”.
Vještice su od uvijek pridonosile ženskom aktivizmu jer one opisuju neovisnu i moćnu prirodu žena, koja je potisnuta u patrijarhalnoj zajednici. Wiccani/ke, vještice i vještci izazivaju tradicionalno patrijarhalno društvo koristeći svoju emocionalnu osjetljivost za korištenje unutarnje snage umjesto da na nju gledaju kao na slabu ili inferiorniju.
Poštivanje majke Prirode, život u skladu s njom te poštivanje jedni drugih nije ograničeno samo za spiritualne ljude. I oni religiozni bi mogli naučiti stvar ili dvije.