Volontirala sam u kampu za raseljene iz El-Fašera. Evo šta sam vidjela

Imala sam oko 13 godina kada je 2003. započeo sukob u Darfuru. Kao tinejdžerka koja je, u vrijeme prije društvenih mreža, čitala i slušala vijesti, nisam u potpunosti razumjela historijski ni politički kontekst, ali sam razumjela da postoji potreba za djelovanjem. Potreba da se okonča humanitarna kriza. To je jedan od događaja koji me je, u konačnici, naveo da postanem ljekarka i radim u područjima pogođenim sukobima i prirodnim katastrofama.

Tokom prve dvije sedmice decembra volontirala sam s jednom nevladinom organizacijom koja je pružala medicinsku pomoć u kampu za interno raseljene osobe (IDP) u Al-Dabbi, u Sjevernoj državi Sudana. Na neki način, vratila sam se na početak – na mjesto koje me je prvi put potaknulo na djelovanje.

Tokom dvije sedmice našeg boravka u Al-Dabbi, broj stanovnika kampa porastao je s 2.000 na više od 10.000. Ponekad se činilo kao da nikada neće biti dovoljno resursa da se zbrinu svi pridošlice. Nedovoljno hrane i vode. Nedovoljno lijekova. Nedovoljno toaleta.

Ipak, ono čemu sam iznova svjedočila bila je hrabrost, velikodušnost i nesebičnost sudanskog naroda – od samih raseljenih osoba do lokalnog osoblja nevladine organizacije s kojom sam volontirala.

Ovo su priče nekih ljudi koje sam upoznala tokom jednog dana u kampu.

Poput petnaestogodišnje Fatime*. Trebalo joj je 21 dan da stigne u Al-Dabbu. Pobjegla je iz El-Fašera dok su Snage za brzu podršku, paravojna formacija koja se trenutno bori protiv sudanske vojske, napredovale prema njenom rodnom gradu.

Bila je u desetoj sedmici trudnoće sa svojim prvim djetetom. Trebalo ju je prebaciti u bolnicu na ultrazvuk fetusa. Nježno sam je pitala hoće li otac djeteta poći s njom u bolnicu. Skrenula je pogled. Njena majka mi je šapatom rekla da je silovana. Uzela sam Fatimu za ruku i sjedila s njom u tišini, dok su joj suze padale po mojim rukavima.

Zatim sam upoznala Aišu, majku petero djece. Izgubila je muža tokom dugog i mučnog puta od El-Fašera do Al-Dabbe. Njena razina hemoglobina bila je izrazito niska i rekla sam joj da će je trebati prebaciti u najbližu bolnicu na transfuziju krvi. Nije mogla podnijeti pomisao da ostavi djecu, jer su nakon očeve smrti imali učestale noćne more i loše su spavali.

Proveli smo gotovo sat vremena pokušavajući s njom pronaći rješenje i na kraju smo se dogovorili da djeca ostanu kod bake dok Aišu prebace u bolnicu.

Tu je bila i Hadidža. Trebale su joj četiri sedmice da stigne u Al-Dabbu. U haosu bijega iz El-Fašera, gledala je kako joj muža pucnjem pogađaju u leđa. Koliko god bilo srceparajuće otići bez dostojne sahrane, nastavila je dalje sa svoje troje male djece, bježeći pješice.

Na putu je bilo vrlo malo hrane i ograničene količine pitke vode. Njeno najmlađe dijete umrlo je od teške dijareje i pothranjenosti. Nekako je skupila snagu da sastavi dovoljno novca kako bi dio puta stopirala u vozilu sa svoje dvoje preostale djece.

Ali tragedija je ponovo udarila. Doživjeli su saobraćajnu nesreću. Njeno drugo dijete podleglo je povredama. Hadidža je u Al-Dabbu stigla sa svojim najstarijim sinom – jedinim preživjelim djetetom.

Kada sam je upoznala u našem medicinskom šatoru, Hadidža je bila u 36. sedmici trudnoće sa svojim četvrtim djetetom. Imala je infekciju urinarnog trakta, pa sam joj propisala terapiju antibioticima. Neizmjerno mi je zahvaljivala, ljubeći me u oba obraza. Njena zahvalnost učinila me je još posramljenijom zbog toga koliko sam malo imala da ponudim nekome ko je prošao kroz toliko toga. Rekla sam joj da će biti u mojim molitvama.

Tada se iznenada nagnula prema meni i pitala me kako se zovem. Rekla sam joj svoje ime, a ona ga je ponovila, dopuštajući da joj nježno sklizne s jezika. Zatim je pokazala na svoj trudnički stomak i rekla: „Tako ću nazvati svoje dijete.“ Osjetila sam kako me preplavljuje težina onoga što mi je dala, iako joj je već toliko toga bilo oduzeto.

U jednom trenutku morala sam napraviti pauzu za podnevnu molitvu, pa sam otišla do kućice od slame tetke Nadžve. U IDP kampu bila je više od godinu dana. Njena prostirka za molitvu bila je jedna od rijetkih stvari koje je posjedovala. Ipak, rado ju je nudila svakome kome je bila potrebna. Njena kuća djelovala je kao utočište sigurnosti. Insistirala je da popijem čaj. Kada sam ljubazno odbila, ponudila mi je kuhani grah i leblebije. Njena velikodušnost ostavila me poniznom.

Kao i hrabrost mog prevodioca, Ahmeda. Bio je član lokalnog osoblja nevladine organizacije u kojoj sam volontirala. Na početku rata 2023. godine, Ahmed je odveo roditelje i braću i sestre u Egipat, pobrinuo se da budu sigurni, a zatim se vratio u Sudan kako bi nastavio služiti svom narodu. Ovakve priče slušala sam iznova i iznova.

Lokalni tim u Sudanu podnio je bezbrojne žrtve kako bi ostao u zemlji i služio njenim ljudima, uprkos nebrojenim prijetnjama vlastitoj sigurnosti. Kada pomislim na brigu i strah mog oca dok me je ispraćao na aerodrom prije mog leta za Sudan, mogu samo zamisliti kako se osjećaju Ahmedovi roditelji, znajući da njihov sin po vlastitom izboru ostaje u ratnoj zoni, dok oni žive u relativnoj sigurnosti.

Sudan se suočava s najvećom humanitarnom krizom na svijetu. Ipak, dobio je manje od 35 posto potrebnih globalnih sredstava. Trećina stanovništva je raseljena. Svaka druga osoba je gladna. Mnogi dijelovi zemlje suočavaju se s glađu, a milionima prijeti izgladnjivanje.

Ne znam gdje leže rješenja. Ali znam da smo mi, kao međunarodna zajednica, iznova i iznova iznevjerili Sudan i njegov narod.

Možemo bolje. Moramo bolje.

Fatima, Hadidža, Aiša, tetka Nadžva i Ahmed zaslužuju bolje.

Sudanski narod zaslužuje daleko više.

*Sva imena su promijenjena radi zaštite identiteta.

Al-Jazeera

Prevod Tačno.net