Govorim vam to kao deklarirani ateist: kršćanski nauk s automobilskim saobraćajem ima mnogo više veze nego što mislite. Pravo prednosti, poštovanje pješaka, pomoć na cesti, vozačka solidarnost, obaveza vezivanja, zabrana alkohola – uopće, sva ograničenja – sve u zapadnoj prometnoj kulturi proističe iz kršćanskog poimanja svijeta.
Na protestima povodom najavljene integracije zagrebačkog Filozofskog fakulteta s Katoličkom bogoslovijom viđen je i duhovit transparent ‘Vjeronauk u autoškole!’. Slutim da nositelj nije imao ambicija daljih od dobre dosjetke, ali šteta bi bila da na tome ostane. Dakle, vjeronauk u autoškolama.
Ne, bez zajebancije.
Nisu mi, naime, na umu dosjetke poput instruktora vjeronauka na suvozačkom mjestu, zagovora blaženog Alojzija Stepinca pred uključenje u promet, testova o pružanju Božje pomoći nastradalima u saobraćaju ili, štajaznam, polaganja ispita za motorna vozila P-kategorije, papamobile i papacikle. Ne mislim ni na učenja o čudu nakon svadbe u Kani Galilejskoj – kad je ono pred rimskom policijskom patrolom Isus pretvorio vino natrag u vodu – ni o mučeničkoj smrti svetog Andrije apostola, raspetog u premišljanju da stane pred Andrijinim križem ili da ipak prijeđe prugu.
To je, jebiga, za skečeve i NewsBar, a ne za ozbiljnu, argumentiranu diskusiju. A ja mislim najozbiljnije.
– Vjeronauk u autoškolama?! – pokolebat će se neki od vas.
Tako je: mislim na ugovor Ministarstva prometa i Kaptola o organiziranju vjeronauka u autoškolama, gdje bi vjeroučitelji radili na edukaciji budućih vozača o kršćanskoj ljubavi za bližnjeg, svetosti ljudskog života ili, recimo, stavovima Pija XII. i Ivana Pavla II. o doniranju ljudskih organa. Govorim vam to kao deklarirani ateist: kršćanski nauk s automobilskim saobraćajem ima mnogo više veze nego što mislite.
– Zajebavaš?!
Ne, uopće. Netko neozbiljan, primjerice, u šali će reći kako na budističkoj prometnici postoji obaveza zaustavljanja vozila pred kravom, dok se u islamskom saobraćaju ne zaustavljaju ni pred zgradom ambasade, ali zapadna prometna kultura zaista je duboko ukorijenjena u kršćanski etički kodeks: pravo prednosti, poštovanje pješaka, pomoć na cesti, vozačka solidarnost, obaveza vezivanja, zabrana alkohola – uopće, sva ograničenja – sve u zapadnoj prometnoj kulturi proističe iz kršćanskog poimanja svijeta. Kao što su, uostalom, iz tog zapadnog civilizacijskog kruga i moj ateizam i moja zamisao da katolički vjeronauk u autoškolama, dakako, ne bi bio obavezan predmet. Autoškolski vjeronauk pohađali bi samo vjernici, dobrovoljno, dok bi autoškole za ostale polaznike morale osigurati prostor za razonodu ili pak organizirati nastavu iz vozačke etike.
– Čekaj, ti to stvarno ozbiljno misliš?
Naravno da ozbiljno mislim. I ne samo to: zašto samo autoškole? Zašto takav, etički vjeronauk ne bi bio fakultativni predmet, primjerice, i u školi stranih jezika, ili u školi ronjenja, jedrenja, slobodnog penjanja, na obuci za padobrance – naročito, razumjet ćete, obuci za padobrance – ili na kursovima grnčarstva, na tečajevima opismenjavanja odraslih, kreativnog pisanja, uopće u svim od države odobrenim obrazovnim ustanovama u kojima se, baš kao u autoškoli, ljudi obučavaju i osposobljavaju za neka zanimanja ili vještine?
– Zašto?! Možda zato što im za izradu posuda od terakote ili skakanje s padobranom, baš kao i za upravljanje motornim vozilom, vjeronauk ne treba!
Ajde? Baš ne treba? Uopće?
– Ne. Uopće.
Zaboravljate, međutim, dvije važne stvari. Prvo, taj vjeronauk ne bi bio obavezan, nitko polaznike ne bi prisiljavao na to, i drugo – nije cilj vjeronaučne nastave da polaznik napravi ljepšu keramičku vazu, dublje zaroni ili bolje nauči voziti šleper, nego da usvoji Kristov nauk i osnovne kršćanske, pače katoličke vrijednosti.
– To je nešto najgluplje što sam ikad čuo. Jednostavno, autoškola služi obuci za upravljanje motornim vozilom, simply as that. Koji će kurac vjeronauk u autoškoli?
Pretpostavljam kako želite reći da će nikoji?
– Naravno.
Vrlo dobro. Koji će onda točno taj – kako ste rekli, kurac – vjeronauk u, hm, običnim školama? Što će vjeronauk u osnovnoj školi? Zašto djeca u državnim, svjetovnim školama uče Kristov nauk i Sveto pismo? Ne valjda da iz zemljopisa uče stvaranje neba i zemlje, iz povijesti Noinu arku, iz biologije bezgrešno začeće, iz kemije pretvaranje vode u vino, a iz fizike hodanje po vodi?
Ako se katolički vjeronauk predaje u školama u kojima se uče pisana slova, brojevni pravci, bjelogorično drveće, drugi zakon termodinamike, Francuska revolucija i Gundulićev ‘Osman’ – ako je, naime, razlog samo taj što je Hrvatska tradicionalno katolička zemlja – onda, jebiga, ne postoji baš nijedan razumno obranjiv razlog da nastave vjeronauka ne bude i u školama u kojima se uče tehnike penjanja, izrada glinenih posuda, kineski jezik ili ronjenje na dah. Ili prometni znakovi i pravo prednosti u kružnom toku. Ili, štajaznam, marksistička filozofija i feminističke teorije.
Dakle, integracija Filozofskog fakulteta i Katoličke bogoslovije.
Ne, bez zajebancije.
Najzad, s istim obrazloženjem – zato što je Hrvatska tradicionalno katolička zemlja – Crkva je zauzela sve strateške točke društva, od predsjedničke rezidencije do Vlade, od mainstream novina do nacionalne televizije, od kasarni do stadiona, od bolnica do sudova, od škola do kazališta, i ne postoji baš nijedan razumno obranjiv razlog da je ne bude na sveučilištima i filozofskim fakultetima. Naročito, razumjet ćete, na filozofskim fakultetima.
– Dobro, znači ipak se zajebavaš – zaključit ćete vi.
Ne, uopće: ako predviđeni ugovor Filozofskog fakulteta s Katoličkom bogoslovijom omogućava studentima potonjeg da na Filozofskom upišu dvopredmetni studij, odnosno uz matičnu teologiju kombiniraju i izaberu neki studij s Filozofskog, a vijeće mudraca iz Dekanskog kolegija ne smatra da će time biti privilegirani – mada im je za upis na bogosloviju, dakle pola dvopredmetnog studija, umjesto prijemnog ispita dovoljna preporuka seoskog biskupa, pa može izgledati kao da će na takozvanom tržištu rada, u državi u kojoj će se vjeronauk uskoro predavati i u školama stranih jezika, biti u očitoj prednosti pred jednopredmetnim ‘filozofima’ – nema razloga da ne vjerujemo mudracima. Razvidno je, naime, da će i vijeće biskupa s Katoličkog bogoslovnog fakulteta dopustiti reciprocitet.
– Kako to misliš? – zbunjeni ste vi.
Jednostavno. Ako mladi bogoslovi mogu upisati studij na Filozofskom, ugovor sigurno predviđa i da studenti s Filozofskog mogu kombinirati dvopredmetne studije i upisati Katoličku bogosloviju. Neće valjda seoski biskupi praviti problem nekom mladom marksistu ili anarhistu s filozofije samo zato što je, štajaznam, ateist?
– Zajebavaš se? Zašto bi uopće, čak i kad bi to bilo moguće, mladi marksisti i anarhisti upisivali bogosloviju?
Zašto?! Možda zato da ne budu diskriminirani na tome, kako se zove, tržištu rada. Možda zato što bi i netko od klinaca s Filozofskog htio biti svećenik, vojni ordinarij, biskup ili čak kardinal? Ili, zašto ne, sam papa? Možda bi to poželjela i neka studentica povijesti umjetnosti? Zašto mladi marksist s povijesti ne bi završio i katehetiku, pa na vjeronauku učio djecu da nema Boga i da je religija opijum za narod? Tehnički, jebiga, i to je vjeronauk. Zašto mlada feministička lezbijka sa sociologije ne bi bila predsjednica Biskupske konferencije ili čak zagrebačka nadbiskupinja? Zašto, konačno, vozač s položenom C-kategorijom ne bi uz to vodio i radionice duhovne obnove?
– Zato, budalo, što su to unutarnje stvari Crkve. Zato što Kaptol to nikad ne bi dopustio.
Ajde?! na to ću ja.