Na početku svake školske godine u novom razredu jako brzo uočim učenicu ili učenika čija je nadarenost očita: zainteresovan pogled, često se javljaju, postavljaju pametna pitanja, prate nastavu, povezuju činjenice i znanja iz različitih oblasti… No, prema dostupnoj statistici, više od 50% učenika s natprosječnim sposobnostima ne prolazi dobro u školi.
Jedne godine u učionici sam zapazila Amilu, koja se odmah počela isticati svojim natprosječnim rezultatima: najbolja u odjeljenju, željna znanja, ništa joj nije mrsko – pisanje eseja, projekata, priprema za takmičenje, izvođenje eksperimenata iz fizike, pravljenje prezentacija, urađeni svi zadaci iz svih dostupnih zbirki zadataka… Sve je stizala. Zamolila sam je da za ovaj tekst napiše nekoliko rečenica o sebi.
Magistrirala sam na Fakultetu elektrotehnike u Tuzli. Na moje opredjeljenje da studiram baš elektrotehniku veliki uticaj su imala stečena znanja iz predmeta fizika u toku gimnazijskog obrazovanja za što posebnu zahvalnost dugujem profesorici Maksudi Muratović koja me tokom školovanja, pored redovne nastave, pripremala i za takmičenja iz fizike na kojima sam postizala zapažene rezultate. Na moju veliku sreću Univerzitet u Tuzli je angažovao profesoricu kao stručnog saradnika-asistenta na predmetu Fizika I i Fizika II na prvoj godini studija i ona se i tu pokazala kao izuzetna pedagoginja i stručnjakinja i bila je omiljena među studentima. Fakultet sam završila kao student generacije, a profesorici Maksudi Muratović sam jako zahvalna jer zna da cijeni rad i trud i kao stručnjakinja i uspješna mlada žena pomaže mladim ljudima da dođu do željenog cilja, napisala je Amila Brčaninović.
I ja sam zahvalna Amili što mi je pomogla da profesionalno rastem. Naime, na fakultetu učimo dosta o tome kako da budemo dobri nastavnici, proučavamo pedagogiju, psihologiju, materiju i metodiku kako bismo dobro usmjerili svoje učenike i učenice ka sticanju potrebnih znanja i vještina. Međutim, na fakultetu koji obrazuje nastavnice (i druge koji učestvuju u odgojno-obrazovnom radu) mora postojati sadržaj za prepoznavanje, identifikaciju i odgojno-obrazovni rad s darovitim đacima. Ne znam da li je iko od nastavnica i nastavnika imao neko profesionalno usavršavanje, edukaciju na ovu temu, a daroviti učenici su veliki izazov za njih i cjelokupni obrazovni sistem. Podučavati nadarenu djecu nije lako jer ona traže podršku, pažnju i potrebno im je više znanja.
Kako prepoznati znakove darovitosti? Nastavnice i nastavnici koji duži niz godina rade u školi umiju razlikovati darovite učenice od prosječnih. Neki od znakova su: lako usvajaju nove sadržaje i brže uče od prosječnih učenika; pokazuju razumijevanje složenih aritmetičkih problema i shvataju složene fizikalne koncepte; posjeduju sposobnost razumijevanja koncepata i uočavanja miskoncepcija; nemaju poteškoće s povezivanjem naučnih pojmova sa prirodnim pojavama koje opažaju u svakodnevnom životu; usvajaju mnogo znanja predviđenog za svoj uzrast i ne zaboravljaju, što im olakšava dublje i šire shvatanje novog sadržaja i stečeno znanje znaju primijeniti u životnim situacijama.
U školama nastavnice i nastavnici više pomažu učenicima koji imaju problema u savladavanju nastavnih sadržaja. Na odjeljenskim vijećima više raspravljamo o učenicima koji imaju jedinice i dvice iz pojedinih predmeta nego o darovitoj djeci. Sve je podređeno njima, tako da nastavnici jednostavno nemaju vremena da se bave darovitom djecom. Tako dolazimo da zanemarivanja darovitih učenica, nenamjerno, a prema istraživanjima – krivulja sposobnosti učenika koji jedva ostvaruju prolaznu ocjenu i onih nadarenih jednako je udaljena od krivulje sposobnosti prosječnih učenika.
Naravno da uvijek postoje nastavnice i nastavnici koji, kada prepoznaju darovito dijete, nađu način da kod njega dalje razviju darovitost. Posvete mu posebnu pažnju i ulože svoj trud i napor.
U mnogim zapadnoevropskim zemljama postalo je praksa kreiranje individualnog edukacionog plana (IEP) za nadarene pojedince. U našim školama nemamo takvo nešto, pa su nastavnice prinuđene da same osmisle plan i program za rad s darovitim učenicama: dodatna nastava i izazovni zadaci, te nastavni sadržaj povezan s ličnim interesom darovite učenice. Uz ovo, i sam način poučavanja i učenja treba biti drugačiji kako bi učenici ostvarili dublje i šire razumijevanje nastavnog sadržaja. U protivnom, djetetu će biti dosadno na nastavi i tako će izgubiti volju i motivaciju za napredovanjem, izgubiti interes za učenje ili izgubiti povjerenje u školski sistem. Darovitim đacima potrebno je vodstvo iskusnih nastavnica koje će im postavljati izazove i poticati ih kako bi potpuno razvili svoje sposobnosti. Nastavni plan i program za darovite treba biti obogaćen i omogućiti im ubrzano učenje. On bi podrazumijevao njihovo dodatno angažovanje u redovnoj nastavi i van nje, a to bi bilo omogućeno horizontalnim proširenjem nastavnog plana i programa i izučavanjem kompleksnih i dubljih nastavnih sadržaja. To može uraditi svaka nastavnica u svom godišnjem programu rada, naravno, ako želi. Moje iskustvo iz fizike pokazuje da je korisno uz svaku nastavnu jedinicu dodati informacije i označiti ih kao: za one koje žele znati više, a to se odnosi na darovitu djecu. Pritom vodim računa da nastavna metoda i učenje budu relevantni, pa djeci iskopiram složenije zadatke, predložim im da pogledaju neke dokumentarce vezane za nauku… Obezbijedila sam im knjigu Kućni eksperimenti (Home Eexperiments) sa uputstvima kako da kod kuće izvode eksperimente, kako da ih snime i da mi proslijede.
Ima mnogo načina da pomognemo darovitim učenicima, samo je potrebna volja nastavnika.
Osim toga, potrebna im je i šira podrška, jer imaju problem i sa vršnjacima: nekada su ih učenici sa slabijim rezultatima smatrali uzorom, divili su im se, ali danas su nadarena djeca označena kao štreberi, odbačena su od svojih vršnjaka sa lošijim uspjehom u školi i zbog toga nastavnici moraju biti posebno oprezni i ne izdvajati ih da ne bi došlo do loših odnosa i socijalnog izolovanja. Ukoliko darovito dijete stekne osjećaj da nigdje ne pripada, to može uticati na njegovo samopouzdanje i osjećaj manje vrijednosti.
Međutim, mnogi nastavnici iz nekih razloga ne rade sa darovitim učenicima: ne znaju kako im prići, nisu obučeni za rad s njima, strah ih je da će ostala djeca u odjeljenju pomisliti da ih zanemaruje ili da darovitom djetetu poklanjaju posebnu pažnju, plaše se da će se roditelji žaliti da ne pridaju isti značaj svim đacima, da može doći do podjele djece u odjeljenju…
Ima nastavnica koje govore da za darovitim učenicima ne treba brinuti jer se oni sami snalaze, te da je bolje pozabaviti se slabijim učenicima kako bi lakše usvojili nastavne sadržaje. Tako se za slabije učenice organizuje dopunska nastava, nastavnici im pružaju šansu da odgovaraju kada nauče, daju im manje kompleksne zadatke da urade, daju im da odaberu par lekcija po želji i da to nauče i svoje metode prilagođavaju njihovom stilu učenja. U ovom slučaju daroviti učenici će iskorištavati samo minimum svog potencijala, pa je potrebno da nastavnice obavljaju diferencijaciju pri radu sa darovitom djecom, isto kao i sa djecom sa malim sposobnostima učenja.
Maksuda Muratović – Školegijum