Izvor fotografije: Bloomberg
Nikakva božanska kazna i fatalističke projekcije ne mogu nadmašiti ljudsko nezasitno grabljenje i eksploatiranje svega poradi kapitalističkog profita, onoga koji uvijek misli da može više i da može još
Ima nekoliko načina za nositi se s virusom čije ime se kao mantra promalja iz svakoga kutka današnjice. Nećemo ga ovdje imenovati, jer što je u imenu, da parafrazimo Shakespearea, isto bi ubijao i da ga drugačije zovemo. Dakle, prvi način je paničariti, odnosno početi kupovati maske za lice i zalihe hrane dok se virus još šepurio po kineskim pijacama. Drugi način je fatalistički, odnosno tvrditi kako je ovo jedna od onih Božjih kazni i igara kojima iskušava našu vjeru i želi nas promijeniti nabolje. Teorije zavjera također pripadaju ovoj kategoriji. Treći i najbolji način je razumski pristupiti problematici, odnosno informirati se o razvoju, prevenciji i simptomima virusa te na taj način situaciju shvatiti ozbiljno, ali bez panike. Četvrti pak način je poricati razmjere virusa, odnosno tvrditi kako se to ne može dogoditi meni, ili kako to nije ništa štetnije od sezonske gripe, ili kako će to brzo proći onako kako je i došlo.
Osobno pripadam ovoj zadnjoj grupi. Kada je virus tek počeo drmati sjevernim dijelom Apeninskog poluotoka, odmahivao sam rukom na upozorenje da se pripremimo na karantenu, koje sam iz prve ruke čuo od službenika europskih institucija. Nedugo zatim, kada je zdravstveni sustav na tome istom poluotoku počeo pucati po šavovima, podigla mi se obrva iznad oka kao znak čuđenja. Da je vrag odnio šalu, postalo mi je jasno kada sam u jednome seocetu jedne države istočnoga Balkana dočekao vijest o proglašenju izvanredne situacije koja uključuje zatvaranje granica i zabranu unutarnjeg kretanja. Kada se tjeskoba lagano počela igrati s nervozom i situacija postala sasvim očita, svejedno još uvijek nisam htio razmišljati o mogućim posljedicama ovoga virusa.
Sada, kada je postalo neizbježno razmišljati o svakovrsnim posljedicama koje virus donosi našim životima – jer nastaviti poricati bi sada graničilo s glupošću ili nekom ozbiljnijom mentalnom bolešću – vrijeme je došlo i za strah od budućnosti pune restriktivnih i distopijskih mjera, kao i za melankoliju zbog nepovratne prošlosti koja nam sada izgleda puno bolje nego onda. Međutim, razmišljajući introspektivno o mikroevoluciji koja mi se dogodila u tako kratko vrijeme, odvažio sam se pomisliti i na nešto što nikada u nekoj normalnijoj situaciji naprosto ne bih. Jesmo li se napokon kao bića obdarena kakvim takvim razumom, koji može pogledati dalje od neposredne potrebe za preživljavanjem, masovno osvijestili da svjetski političko-ekonomski poredak kojega živimo, obično ga zovemo neoliberalni kapitalizam, nema niti jednog realnog i održivog uporišta?
Budući da sam živio nakratko u jednoj vrsti poricanja – sad si moram priznati da je to vrlo vjerojatno i zbog izoliranosti u jednome takvom seocetu gdje je dominantno prijevozno sredstvo još uvijek konjska zaprega – obećao sam si da neću napisati niti jednoga retka o virusu. Sve dok nisam naletio na jednu od mnogih skica nikad, zbog ovog ili onog razloga, dovršenih članaka. Sasvim nevjerojatno sada izgledaju riječi Korada Korlevića, hrvatskog astronoma o kojemu sam počeo nedavno pisati, kada u jednome intervjuu prije manje od dva mjeseca dok nam virus nije bio ni u primisli, kaže: “Nalazimo se naprosto u jednom stadiju u kojem se svojedobno našlo Rimsko Carstvo. Ono je tada privremeno rješenje za spas pronašlo u sustavu koji poznajemo kao »kruha i igara«. Gradili su se amfiteatri, a ratnici bez vojske i ratova, kao i svi ostali ljudi bez posla bili su uhljebljivani, dalo im se posla, tek nekog, uz cara. Na taj se način odvlačila pozornost od bitnog, ali ljudi su bili sretni. Jer imali su kruha i igara.”
Korlevića, jednog od totalnih znanstvenih freakova, edukatora i voditelja višnjanske zvjezdarnice hrvatska javnost pozna već dugi niz godina. Značaj same zvjezdarnice nadaleko nadilazi hrvatske okvire te ju ogroman broj otkrivenih asteroida potencijalno opasnih po našu planetu, otkrivenih od strane Korlevića i njegovih suradnika, svrstava u sami svjetski vrh. Međutim, ono što ga razlikuje od mnogih znanstvenika jest bespoštedna društvena i politička kritika kroz projekciju budućnosti, kojom se uglavnom služi na svojim javnim predavanjima i zbog čega također izlazi iz okvira same znanosti. Služeći se teorijom danskog futurologa Rolfa Jansena o tzv. doživljajnoj ekonomiji ili laički rečeno, društvu snova, Korlević tvrdi da društvo današnjice, za razliku od industrijske civilizacije, živi od prodaje snova, gdje je priča koja prodaje proizvod bitnija od samog proizvoda. Pritom, Korlević kao edukator postavlja vrlo jednostavna i zdravorazumska pitanja, poput onoga zašto svaki grad ima barem jedan sportski klub, ali nema znanstveni klub, pa do tvrdnje da jedan poznati nogometaš vrijedi više od tisuću profesora fizike ili tisuću doktora.
Kada Korlević priča na svojim javnim predavanjima o ovim i mnogim drugim neodrživim anomalijama poput zastarjelog školskog sustava koji još uvijek staromodnim metodama učenja, odnosno štrebanja gradiva napamet, pokušava pratiti industrijsku civilizaciju umjesto pripremati djecu za budućnost koja je već odavno ovdje, možemo odmahivati rukom i poricati. Ali ne možemo poricati stalno, kao što nisam mogao ni ja ozbiljnost ovoga virusa. Onoga trenutka kada se zvijezde nogometaši masovno odriču svojih megalomanskih primanja kako bi osigurali opstanak svog radnog mjesta koji opstaje na potpuno neodrživim temeljima, dok u isto vrijeme djeca nemaju osnovnu informatičku opremu i laboratorije u školama, ili bolnice primjeren prostor i opremu za prijem pacijenata, tada i poricanje neodrživosti društva snova, kao jedne od nosivih sastavnica neoliberalnog kapitalizma, opet graniči s glupošću ili ludošću.
Virus je dakle raskrinkao ekonomiju zabave, kao i ekonomiju rasta. Već sama pomisao da je možda nastao zbog ljudskih štetočina koje su u tolikoj mjeri suzile prirodna obitavališta šišmiša da je virus došao u mogućnost da pređe na ljude, umjesto da nastavi normalno cirkulirati među životinjama kao tisućama godinama dosad, je civilizacijski porazna. Nikakva božanska kazna i fatalističke projekcije ne mogu nadmašiti ljudsko nezasitno grabljenje i eksploatiranje svega poradi kapitalističkog profita, onoga koji uvijek misli da može više i da može još. Isto vrijedi i za klimatske promjene, kao i ostale porazne posljedice ljudskoga djelovanja. Ako samo prestanemo poricati, već smo puno učinili.
Od četiri nabrojana načina za nositi se s virusom, dakako da je onaj razumski najbolji. Međutim, budući da smo ljudi sa čitavom prtljagom manjkavosti koje stalno nosimo za sobom, sasvim je normalno da se prepoznamo u panici, fatalizmu ili poricanju. No, ono što je bitno jest to da usred današnje totalne globalne svijesti i premreženih odnosa svake vrste, ovaj virus posjeduje daleko više funkcija od one biološke koja nažalost rezultira smrću sasvim ozbiljnog broja ljudi. Simbolična funkcija ovoga virusa, kao nijednoga drugog prije, jest promjena. Ah, Shakespeareu ne trebalo, neka se zove i neka ga znamo kao – virus promjene. U protivnom, kao što upozorava Korlević uz pregršt ostalih znanstvenika koji godinama govore o štetnosti ekonomije rasta, treba znati sasvim jasno da današnje društvo snova nema nikakve dugoročne temelje i završiti će onako kako je završilo i Zapadno Rimsko Carstvo.
Goran Stanić, Prometej.ba