Velika rasprodaja državnih medija u Srbiji pod firmom uvođenja tržišnih zakonitosti: Na bubanj su stavljena 74 medija, od kojih 50 traži novog vlasnika, dok se preostala 24 gase jer Agenciji za privatizaciju nisu na vrijeme dostavili potrebnu dokumentaciju.
Ana Kuzmanić, Ivana Perić
U postupku privatizacije našli su se i dobro nam poznati TANJUG, kao i Studio B. Hoće li ovaj eksperiment uroditi zadovoljavanjem potrebe naših susjeda za boljom i potpunijom informiranošću?
„Jeftino dam, samo da prodam“ izraz je kojim se može sumirati trenutna privatizacija medija u Srbiji. Iako je privatizacija propisana kao obavezna Zakonom o radiodifuziji iz 2002. godine te Zakonom o javnom informisanju iz 2003. godine, biva više puta stopirana različitim izmjenama zakona te se proces ponovno pokreće ove godine kada država “na bubanj“ stavlja 74 medija, od kojih 50 traži novog vlasnika, dok se preostala 24 gase jer
Agenciji za privatizacijunisu na vrijeme dostavili svu potrebnu dokumentaciju.
“Moglo bi se reći da su za sada najvidljiviji efekti medijskih zakona ukidanje emisija, smanjenje informativnog programa, odlazak nekoliko uglednih novinarki iz profesije, čak promjene identiteta cijelih kuća, poput B92”
Riječ je redom o lokalnim radio postajama, televizijama čija se cijena kreće od par stotina eura, ali su u igri i značajniji mediji s određenom reputacijom poput novinske agencije Tanjug ili popularnog Studija B. Naravno, vlastodršci privatizaciju pravdaju konačnim izlaskom države iz vlasništva nad medijima i promovira je se kao korak naprijed k uređenju medijskog sektora, u skladu s europskim standardima i zahtjevima Europske komisije, pa i samom važećom medijskom strategijom i medijskim zakonima.
Skepticizam postoji među onima koji uočavaju kako se privatizacija odvija u trenutku kada je Srbija u potpunom medijskom mraku. Postoje strahovi kako će ona iznjedriti nove negativne ličnosti, brojne poduzetnike koji kupuju medije i koji od njih, vrlo vjerojatno, neće napraviti medije koji će biti u službi građana i građanki. Mnogi se žale kako će se u ovom privatizacijskom valu izgubiti i ono malo dobrih medija koji su uspjeli opstati u Srbiji.
Brojna pitanja nameću se promatračima i sudionicima ove konfuzne situacije – kako će medijsko tržište izgledati nakon privatizacije, očekuje li Srbiju još veća tabloidizacija, kako će se privatizacija odraziti na lokalne medije i kako će opstati na osiromašenom medijskom tržištu? Hoće li se dopustiti da zakon tržišta proguta one koji ne mogu slijediti sve nametnute medijske trendove, ali ipak rade u službi javnog interesa? To su neka od pitanja na čije odgovore ćemo još dugo čekati, jer kako se čini, detaljnog plana što poslije privatizacije još uvijek nema.
Kako nam govori Rade Veljanovski, profesor na beogradskom Fakultetu političkih nauka i bivši direktor Radio Beograda, privatizacija je u zakone iz 2002. i 2003. unijeta jer je bilo jasno da je i privatizacija medija dio tranzicijskog postupka koji se morao dogoditi da bi se ostvario priželjkivani kapitalistički sistem koji ne podrazumijeva državno vlasništvo medija.
Rade Veljanovski
“Iako je privatizacijski proces krenuo 2003. godine, on je već usporen izmjenama Zakona o javnom informisanju iz 2006. godine, te unatoč tome što je Zakonom o radiodifuziji bila predviđena privatizacija elektronskih medija do 1. prosinca 2007., do toga nije došlo jer je zakon izmijenjen dva dana prije roka. Tu je bila riječ o političkoj manipulaciji od strane Saveza vojvođanskih Mađara čiji su čelnici rekli tadašnjem predsjedniku Tadiću da ga neće podržati na idućim izborima ako u zakonu ostanu te klauzule o privatizaciji. Znači, jedna demokratska stranka koja je ovdje važila za najviše proeuropski orijentiranu zaustavila je privatizaciju zbog svojih partikularnih razloga”, govori nam Veljanovski koji je sudjelovao u nekoliko radnih skupina koje su pripremale medijske zakone.
Naglašava kako su u radnoj skupini smatrali da treba biti dosljedan po pitanju privatizacije unatoč različitim iskustvima u susjednim državama i u Europi, a jedan od glavnih razloga je bila politička manipulacija medijima tijekom devedesetih, za koju kaže kako se nastavila i danas.
“Bili smo svjesni da i privatni mediji mogu biti pod političkim utjecajem, ali smo se zalagali za privatizaciju. Kao što vidite, prošlo je punih 13 godina od ponovne privatizacije. Prije svega, tome su se suprotstavljali političari i zbog njih je obustavljena”, kaže Veljanovski te naglašava kako se Srbija tek ove godine zapravo susrela s medijskom tranzicijom bez obzira na to što ona traje već 15 godina.
S njim se djelomično slaže i Snježana Milivojević, profesorica na beogradskom Fakultetu političkih nauka koja naglašava kako je privatizacija bila ključni moment prvog tranzicijskog vala. Milivojević ističe da je ovdje riječ o zakašnjeloj tranziciji koja nije spremna odgovoriti na izazove globaliziranog medijskog tržišta.
Snježana Milivojević
“Povijest nije toliko velikodušna da vam daje drugu šansu, i to što niste napravili 1989. ili 1999. ne možete napraviti 2015. godine. Sada su se stvari zgusnule jer su pojedini procesi metastazirali, kao ta neodgovarajuća regulacija koja je proizvela toliki broj medija.Tvorci medijske politike niti jednog trenutka nisu rekli kakvo će ostati medijsko tržište nakon povlačenja države iz vlasništva, što se očekuje i kakva će biti dobit od digitalizacije, kako će reagirati da neke regije ne ostanu bez lokalnih medija i slično”, govori nam Milivojević te kao i Veljanovski ističe problem sprege medija i vlasti, ali pri tome naglašava kako su u međuvremenu nastali i brojni komercijalni mediji i tabloidi koji jako dobro surađuju s različitim političkim strukturama te u tom kontekstu smatra da se privatizacijom neće riješiti problem političkog utjecaja na medije.
“Država neće više financirati medije jer im je vlasnik, već zato što su bliski vlasti. Država će, sada istina projektno, opet značajno financirati sadržaj u javnom interesu, što će joj u prilično neuređenom sistemu sačuvati veliki utjecaj”
“Time se stalno vraćamo na rečenicu izrečenu devedesetih kada se diskutiralo o zloupotrebi medija u državnom vlasništvu. Tada je netko rekao da ima i privatnih medija koji nas lažu, na što mu je druga osoba odgovorila da nas barem lažu za svoje novce, a ne naše. Možda nećemo imati bolju suštinsku situaciju, onu javnu, ali barem nećemo više plaćati nekog da nas laže”, kaže Veljanovski.
Uz probleme sprege medija i vlasti, Milivojević vidi problem u aljkavom provođenju privatizacije koja bi trebala imati transformativne efekte, koji bi trebali odgovarati na izazove s kojima se svijet i mediji suočavaju danas, a ne na one od prije 25 godina. Kako kaže, nije dovoljno samo maknuti državu iz vlasništva, već redefinirati čitav sistem.
“To znači da ti novi, ne-državni mediji, trebaju biti konkurentni i izaći na tržište koje ne postoji. Zato mi se čini da će i ovoga puta korist imati ‘medijski šampioni’ koji su nastali političkim vezama i koji parazitiraju na korištenju državnog novca i povlastica. Država će izaći iz vlasništva nad medijima, ali će državni novac i dalje biti ključan za informativne medije. U društvu nekonsolidirane demokracije to je najbolji recept za klijentelizam, a za svaku buduću vlast garancija da se njen utjecaj u medijima neće smanjiti bez obzira na promjenu vlasništva”, govori Milivojević.
U srži diskusije o ovoj problematici u srpskoj javnosti ipak leži pitanje medijskog vlasništva. Veljanovski objašnjava kako medije kupuju ljudi koji nemaju previše veze s medijskim sektorom, ali kako kaže, ne postoji zakon kojim se to može spriječiti. Pri tome ističe kako dolazi do čudnih situacija po pitanju prodaje pojedinih lokalnih medija, poput RTV-a Bačka Palanka, koji je prodan po puno većoj cijeni od procijenjene vrijednosti.
“Država će izaći iz vlasništva nad medijima, ali će državni novac i dalje biti ključan za informativne medije. U društvu nekonsolidirane demokracije to je najbolji recept za klijentelizam”
“RTV Bačka Palanka kupljena je za 250 tisuća eura, a početna cijena je bila oko devet tisuća. Ljudi se počinju baviti analizama kako je to moguće u mjestu od sedam tisuća stanovnika, gdje se zna da samo jedan medij ne može godišnje zaraditi niti deset tisuća eura od oglašavanja. Takve situacije bude sumnju da je riječ o nekim pitanjima koja ne pripadaju u medijski sektor, a nažalost, takvih primjera u Srbiji jako je mnogo. Očito je da ćemo imati tajkunsku privatizaciju koja je samo pomaknuta na današnje vrijeme, što je loše, jer je današnje vrijeme za privatizaciju puno gore nego što je to bilo prije sedam ili osam godina”, objašnjava Veljanovski.
Milivojević pak spominje primjer Radojice Milosavljevića koji je do sada kupio šest lokalnih medija, a spominje se kao i jedan od potencijalnih kupaca novinske agencije Tanjug. Naglašava da u takvom slučaju može doći do jedne vrste “horizontalnog povezivanja” gdje će vlasnik zbog svojih veza s državom imati lakši pristup javnim fondovima nego svi drugi.
“U tom slučaju država neće više financirati te medije jer im je vlasnik, već će ih financirati zato što su bliski vlasti. Time se nismo mnogo udaljili jer će država, sada istina projektno, opet značajno financirati sadržaj u javnom interesu, što će joj u prilično neuređenom sistemu sačuvati veliki utjecaj”, govori nam Milivojević.
Veljanovski pri pitanju medijskog vlasništva problem vidi i u samim novinarima koji u velikoj mjeri nisu htjeli kupiti medij u kojem rade. U tome vidi, kako kaže, inerciju iz socijalizma gdje su novinari i urednici navikli da dobivaju plaću, bez većeg preuzimanja odgovornosti. “Neki mediji bili su toliko jeftini da su svi zaposleni mogli dati par stotina eura i kupiti medij, ali se to nije dogodilo. Nije mi žao ako takvi novinari ostanu bez posla”, kaže Veljanovski.
Tvorci medijske politike niti jednog trenutka nisu rekli kakvo će ostati medijsko tržište nakon povlačenja države iz vlasništva.
Oboje su skeptični što se tiče posljedica privatizacije, upravo zbog problema niske razine političke, medijske i građanske svijesti. Veljanovski smatra da se pozitivne promjene neće vidjeti barem još jedno desetljeće te da će srpsko društvo morati ponovno proći kroz fazu uspostavljanja svijesti o tome što mediji jesu i koja je njihova uloga, te osvještavanja novih vlasnika da ne mogu raditi s medijima što žele, već da moraju poštivati zakone. Milivojević ipak naglašava kako je izvan zakonskog okvira, kojeg ne smatra toliko dobrim, Srbija po svim pokazateljima dramatično nazadovala u područjima medija i slobode izražavanja.
“Moglo bi se reći da su za sada najvidljiviji efekti medijskih zakona ukidanje emisija, smanjenje informativnog programa, odlazak nekoliko uglednih novinarki iz profesije, čak promjene identiteta cijelih kuća, poput B92, kao simbola nezavisnih medija. I sve to javnost gotovo šutke promatra”, govori nam Milivojević te dodaje kako pri svemu tome novinari trpe strašan pritisak. Naglašava kako nije samo riječ o promjenama koje su uvjetovane ekonomskom krizom i tehnološkom revolucijom, već nedostatkom sindikalnog organiziranja i radno-pravne zaštite.
“Udruženja se uglavnom bave slobodnom izražavanja, ali i ne ekonomskim pravima, statusom profesionalaca. Većina medijskih kuća u stranom vlasništvu, u centralno-istočnoj Europi, ne dozvoljava onaj nivo radnih prava koji je na snazi u njihovim zemljama. Medijske kuće i njihov kapital se globaliziraju, a medijski profesionalci se fragmentiraju, postaju lokalna radna snaga kojom je velikim korporacijama mnogo lakše upravljati”, objašnjava Milivojević današnju poziciju novinara.
Loši radni uvjeti, nedovoljna radno-pravna zaštita, pa i različita vrsta manipulacije novinarima, ali i generalno medijima, kako kaže Milivojević, ostavlja velike posljedice na društvo i to se najbolje vidi na primjerima rehabilitacije četništva ili ustaštva, jedva pritajenom nacionalizmu i populističkim politikama koje ne uspijevaju samo zbog vještih demagoga, nego i duboke društvene konfuzije.
“Ako nema slobodnih i otvorenih medija, stalno se proizvodi dodatna konfuzija, a umjesto javih debata koje bi pomogle da se problemi rješavaju, društvo ili tavori ili priziva vođu-domaćina koji će sam riješiti sve”, zaključuje Milivojević.
H-ALTER