Gotovo stoljeće nakon prvog prijevoda arapskih djela, evropski mislioci se odlučuju odabrati filozofiju Ibn Sine kao predstavnika islamske filozofije.
Gundislivus je preveo ‘al-Shifa’ (Knjigu izlječenja) na latinski, a Gerard i Cremon prevode al-Qanun, koji je postao udžbenik za medicinu na svim evropskim univerzitetima od 13. do 17. stoljeća. Ibn Sina je zbog ove knjige postigao slavu na Zapadu, pa ga Dante upravo zbog toga stavlja u rang Hipokrata i Galena, dok je Scalinger s usporedbom otišao toliko daleko da ga smješta u istu kategoriju u medicini kao i Galenusa, ali i na još višu razinu u filozofiji.
U nizu vrijednih istraživačkih radova, profesor Gilson objasnio je u kojoj mjeri je Ibn Sina uticao na evropsku misao u kršćanskom srednjem vijeku. On je također pokazao da postoji uska veza između ovog muslimanskog filozofa i teologa Augustinske škole, tvrdeći da zapadna filozofija 13. stoljeća nije bila ništa više do, različiti stavovi Aristotela s jedne strane, i Ibn Sine i Ibn Rušda s druge strane. Sljedbenici Augustinske škole su uzeli nešto od tih novih ideja dovršivši svoju doktrinu (s nekoliko tumačenja), a istovremeno i odbacivši neke ideje. Od Ibn Sine su na primjer uzeli osvjetljenje “aktivnog intelekta”, i prilagođavanje Bogu istih značenja koja on daje intelektu mjesečeve sfere. Gilson je predložio da se tom trendu misli u Evropi treba dati ime “L’Augustinisme Avicennisant (Avicenijski Augustinizam). Nakon Gilsona drugi zapadni naučnici su proširili svoje istraživanje ovog važnog predmeta posvetivši se skolastičkim misliocima koji nisu bili augustinci. Godine 1934., de Vaux Pere objavio je istraživanje o “L’Avincennisme Latin” u 12. i 13. stoljeću. U tom istraživanju je pokazao da su kršćanski teolozi koji su naginjali avicenizmu crpili svoju inspiraciju na izvorima islamske filozofije.
Osim toga, bilo je i drugih mislilaca koji su slijedili doktrinu Ibn Sine čak i tamo gdje se razilazila s kršćanskim vjerovanjem. Oni su bili prozvani od Pere de Vauxa ‘latinskim Avicenima’. Prvi kršćanski mislilac koji je bio pod uticajem Ibn Sine bio je Gundisalivus, šef ureda za prijevod u Španiji. On je napisao knjigu Duša koju je započeo s Ibn Sinom, a završio s Augustinom. Gundisalivus je usvojio i Ibn Sinine dokaze o postojanju duše, što znači da je substanca, a ne akcdinet, besmrtna i duhovna. On je također od Ibn Sine prihvatio i njegov simbol poznat kao ‘ lebdeći čovjek ‘ čiji um bez odnosa s vanjskim svijetom, ipak uspijeva otkriti da je on biće koje misli i postoji. To je simbol koji se spominje kod mnogih autora kršćanskog srednjeg vijeka, pa je moguće da ga je Dekart (17. st.) preuzeo od njih i izrazio u svojoj formuli cogito ergo sum.
Dokaz da je Ibn Sina imao uticaj na kršćanski srednji vijek možda možemo uočiti u jakom napadu Guillaume d’Auvergne (umro 1249.) na Aristotela i njegove “učenike” (Farabia, Ibn Sine i Gazalia). Ovaj teolog je spomenuo Ibn Sinu oko četrdeset puta u svojim knjigama, ponekad suprotstavljajući se njegovim idejama, drugi puta navodeći njegove definicije i primjere. Zatim je prezentirao Ibn Sininu definiciju istine kao „ono što odgovara umu u odnosu na ono što je izvan njega “. On je također usvojio Ibn Sininu razliku između “biti” i “postojanja”, kao i njegov zaključak da duša može biti svjesna sebe, bez pribjegavanja tijelu. Taj dokaz se spominje u ‘al-Shifa’ i ‘al-Isharat’ kao “simbol „lebdećeg čovjeka“.
Roger Bacon je bio pravi predstavnik onoga što je Gilson nazvaoavicenijski augustinizam. On je u Ibn Sini vidio najvećeg vođu arapske misli i filozofa kojem pripada mjesto pored samog Aristotela. Bacon se divio Ibn Sininim snažnim dokazima o besmrtnosti duše i sreći na drugom svijetu, reinkarnaciji, stvaranju i postojanja meleka. Nema sumnje, dakle, da je Ibn Sina obogatio filozofiju i znanost u tolikoj mjeri da ga je to učinilo jednim od velikana ljudske misli.
Prevela Selma Bećar
preporod.com