Antifašisti i antifašistkinje iz cijele regije ovih dana šalju posljednje pozdrave Idi Sabo, najstarijoj partizanki koja je u 101 godini jučer preminula u Novom Sadu.
Ida Sabo je rođena 6. srpnja 1915. godine u Pečuju u Austrougarskoj. U Savez komunističke omladine Jugoslavije primljena je 1934. godine. Pet godina kasnije odlazi u Ljubljanu, gdje se priključuje grupi komunista koji su 1941. godine organizirali ustanak i NOB. Nakon rata obavljala je brojne političke dužnosti u partijskim, sindikalnim i državnim organima. Bila je članica Predsjedništva SFRJ, Predsjedništva Srbije i Savjeta federacije. Nositeljica je Partizanske spomenice 1941, Ordena junaka socijalističkog rada, Ordena bratska i jedinstva sa zlatnim vijencem i brojnih drugih odlikovanja.
„Veličanstveni životni put Ide Sabo bio je prožet neprestanom borbom protiv nepravde i ugnjetavanja, za jednakost i bratstvo među ljudima. Od rane mladosti aktivno je učestvovala u borbi za socijalnu pravdu priključivši se omladini Komunističke partije Jugoslavije. Ida Sabo je imala veoma značajnu ulogu u pripremanju i organiziranju ustanka protiv nacističkog okupatora u Jugoslaviji 1941. godine, pišući tako najsvjetlije stranice povijesti jugoslavenskih naroda. Bila je i predsjednica Antifašističkog fronta žena Vojvodine, kao i potpredsjednica Skupštine SAP Vojvodine dajući time nemjerljiv doprinos izgradnji pravednijeg i humanijeg društva. Ida Sabo je svojom neizmjernom hrabrošću i ličnim primjerom krčila put ka emancipaciji žena Jugoslavije i njihovom većem uključivanju u društveno – politički rad“, riječi su kojima su se od svoje sugrađanke oprostili njeni štovatelji i kolege iz Antifašističke akcije Novi Sad.
Sabo je, kažu oni, nakon nacionalističke kontrarevolucije i restauracije kapitalizma na prostoru bivše Jugoslavije ostala dosljedna svojim mladalačkim idealima, glasno protestirajući protiv bratoubilačkog rata, nacionalizma, mržnje i rastuće socijalne nejednakosti.
„Cjelokupnu suštinu ovog zla je sažela u jednom od svojih posljednjih intervjua u kojem je izjavila da je „nacionalizam prvo oružje u buržoazije“. Znala je da se pobuni protiv nepravde i kada je uvelike zašla u deseto desetljeće života odbijajući da se sklanja pred bahatim primitivizmom koji je prožeo sve pore postjugoslavenskih društava. Čak i toj životnoj dobi se rado i spremno odazivala pozivu na učešće u antifašističkim skupovima i demonstracijama u Novom Sadu.