 podnijela je žalbu Ujedinjenim nacijama (UN) zbog toga što vlasti u Bosni i Hercegovini nisu dovoljno uradile kako bi dugotrajno riješile status osoba silovanih u ratu. U dokumentu koji je dostavljen Odboru za ljudska prava UN-a navodi se da bh. vlasti nisu uspjele da usvoje i provedu pravno-politički okvir kako bi se osigurao puni i djelotvoran pristup pravdi i istini, te reparacija za žrtve.){kind=link}
Organizacija Amnesty International (AI) podnijela je žalbu Ujedinjenim nacijama (UN) zbog toga što vlasti u Bosni i Hercegovini nisu dovoljno uradile kako bi dugotrajno riješile status osoba silovanih u ratu. U dokumentu koji je dostavljen Odboru za ljudska prava UN-a navodi se da bh. vlasti nisu uspjele da usvoje i provedu pravno-politički okvir kako bi se osigurao puni i djelotvoran pristup pravdi i istini, te reparacija za žrtve.
AI navodi da više od dvije decenije vlasti u Bosni i Hercegovini ne uspijevaju da obezbijede prava za osobe seksualno zlostavljane u ratu. Naknade koje se isplaćuju ili bi se trebale isplaćivati žrtvama nisu usklađene na teritoriji cijele države, tako da su žrtve silovanja diskriminirane i na osnovu mjesta u kom žive.
Situacija u Federaciji BiH bolja je nego u drugom bh. entitetu Republici Srpskoj (RS).
Žrtva ratnog silovanja Enisa Salčinović kaže da su neka prava ženama silovanim u ratu, a koje žive u Federaciji BiH, obezbijeđena, poput prava na zdravstvenu zaštitu ili stanovanje. No, sve to je nedovoljno.
“Dobili smo i nešto stanova za te silovane žene, dobila se i ta reparacija, mada, sve u svemu, nismo zadovoljne, može mnogo bolje, kad pogledate koliki je lični dohodak jednog ministra ili onih na višim pozicijama, a koliko su dali za jednu silovanu ženu, to je mizerija”, objašnjava Salčinović.
U izvještaju koji je AI proslijedio Komitetu za ljudska prava UN-a, posebno se ukazuje na nespremnost vlasti u RS-u da učestvuju u stvaranju državnog zakona koji bi riješio probleme i ujednačio prava žrtvama. Umjesto toga, vlasti u tom entitetu pripremaju svoje zakonodavstvo koje AI, ali i druge nevladine organizacije u BiH, ocjenjuju kao pretjerano restriktivno. O tome svjedoči i primjer žene žrtve ratnog silovanja koja živi u RS-u, bez elementarnih životnih uslova i bilo kakvih primanja.
“Znate od čega živim, roditelji imaju socijalnu pomoć, tata ima penziju 96 maraka (oko 49 eura) i ovih 160 maraka (neznatno više od 80 eura) socijalne pomoći. Liječim se kao i svi drugi, imam knjižicu s biroa. Što se plaća – plaća se, kad mogu – mogu, kad ne mogu – ne mogu i tako to ide”, kaže ona.
Počinioce silovanja ova žena je tužila. Čeka se okončanje sudskog postupka i njen identitet poznat je redakciji.
Više od 20 godina bh. vlasti ne uspijevaju obezbijediti prava za seksualno zlostavljane osobe
Dragiša Andrić, koji je radio na osnivanju sekcije žena logorašica iz RS-a, kaže da se žene silovane u ratu koje žive u ovom bh. entitetu, suočavaju sa velikim problemima.
“Čim niste u zakonu, onda ste N.N. osoba. Iako imate ime i prezime, to vam ništa ne znači – žrtve torture – pogotovo žene žrtve seksualnog nasilja. Znači, u ratu su bile žrtve zločina i zločinaca, danas su žrtve sistema, pogotovo u Republici Srpskoj”, dodaje Andrić.
Neispunjavanje međunarodnih obaveza
Jedan od ključnih problema je činjenica da ne postoji zakon na državnom nivou koji bi regulisao ovu oblast.
“Zakonsko rješenje na državnom nivou bi bilo idealno rješenje. Kada usvojite zakon na državnom nivou, vi osiguravate ono što se stalno i iznova godinama unatrag zahtijeva od BiH, a to je da ona osigura svim građanima jednak pristup pravima koja njima pripadaju u skladu sa međunarodnim standardima”, navodi Adrijana Hanušić Bećirović iz Švajcarske asocijacije protiv nekažnjivosti TRIAL.
Poseban problem je i to što Bosna i Hercegovina nije osigurala naknadu štete žrtvama ratnog silovanja. Ne postoji državni fond za naknadu u slučaju da tu štetu počinitelji sami ne mogu platiti.
“Pristup naknadi štete u suštini bi trebao da bude osiguran kroz usvajanje tog nekog zakonskog okvira na državnom nivou ili na entitetskim nivoima, ali da to bude ujednačeno, da imamo dva zakona koji će na ujednačen način i u Federaciji BiH i u RS-u predvidjeti ovo pravo na naknadu štete i to bi trebalo da se učini, u idealnom slučaju, na način da se uspostavi jedan kolektivni administrativni mehanizam iz kojeg bi se isplaćivala ta naknada štete, na način da žrtva podnese zahtjev u nekom upravnom postupku i da joj onda, u skladu sa nekim ujednačenim kriterijima, bude isplaćena ta naknada”, riječi su Adrijane Hanušić Bećirović.
Adrijana Hanušić Bećirović: Idealno bi bilo zakonsko rješenje na nivou države
Uprkos višegodišnjim naporima Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice i Ministarstva pravosuđa da se obezbijedi pravo na državnom nivou za besplatnu pravnu pomoć za preživjele seksualnog nasilja u ratu, zemlja još zaostaje u ispunjavanju svojih međunarodnih obaveza – navodi se u izvještaju.
Također se ističe da Zakon o pravima žrtava torture nema potrebnu političku potporu kako bi bio usvojen.
Procjene o broju silovanih žena u ratu u Bosni i Hercegovini variraju. Neke organizacije kažu da je oko 20.000 žena preživjelo različite oblike seksualnog zlostavljanja. Podaci Visokog komesarijata UN-a za izbjeglice navode brojku od 12.000 osoba koje su u ratu silovane.