Ljudske su zajednice od najstarijih vremena bile u suživotu s Prirodom. Osjećale su se njezinim dijelom, a mentalni lik fizičke majke uvijek se poistovjećivao s likom Majke Svijeta te su tako ženska božanstva starija od muških, a takva je i važnost njihova kulta.
Jedan “tajni instinkt” iz središta svijesti opominjao je čovjeka da je njegova vladavina nad mineralima, biljkama, životinjama, vremenom i prostorom, neraskidivo povezana s njegovom kozmičkom okolinom i da su njegovo tijelo i psiha također dijelovi te Prirode čije ontološko porijeklo nije ništa drugo doli Ono što je nadređeno svim dualnostima i svakom diskurzivnom rasuđivanju, a što danas nazivamo Bogom. Tako Bog – Priroda – Čovječanstvo tvore prvu trijadu svih kultova, od preddinastičkog Egipta do samog kršćanstva.
U potrazi za jednom prirodnom civilizacijom
Kult dolmena i “kamenja s neba”, drveta života i animalnih formi, postaju tako duhovna baština čitavog čovječanstva, u svim vremenima. Sunce, Mjesec, zvijezde, rijeke, more, planine, ponori uvijek se povezuju s bogovima i prvim ljudima.
Civilizacija, kao arhetip ostvarenja kulture, začeta je tako u suradnji, a ne u sukobu s prirodom. Sve suprotno tome oduvijek se smatralo kolektivnim samoubojstvom i opasnim izazivanjem sudbine.
Možda bi trebalo razlikovati uobičajeno shvaćanje pojma “divlje” od “prirodno”, jer prvi obuhvaća pasivni stav ljudi koje pokreće njihova okolina, a drugi je stav onih koji se sami pokreću mijenjajući okolinu, ali ne suprotstavljajući joj se, već aktivno surađujući s njom.
Civilizacija, kao arhetip ostvarenja kulture, začeta je tako u suradnji, a ne u sukobu s prirodom. Sve suprotno tome oduvijek se smatralo kolektivnim samoubojstvom i opasnim izazivanjem sudbine.
S obzirom na mogućnosti koje je čovječanstvo do danas pokazalo, rimska civilizacija, usprkos onima koji je napadaju neutemeljeno, predstavlja jedan istinski model prirodne civilizacije. Ostavljajući po strani utopije, moramo uvidjeti da je u praktičnom smislu ona bila model jedne višenacionalne civilizacije, savršeno uklopljene u prirodu. Nećemo se zadržavati spominjući njihove ceste koje se zapravo protežu ispod sadašnjih; niti njihove akvadukte koji su Rimu dovodili osam puta više vode po stanovniku negoli danas, niti sve ostale izvanredne stvari: od njihovih umjetničkih zasada do onih filozofskih. Nećemo govoriti ni o nedostacima koje je također imala, a kojima ni jedna ljudska zajednica nije oskudijevala.
Želimo jednostavno istaknuti, u svjetlu posljednjih arheoloških otkrića, da je rimska civilizacija mijenjala prirodne elemente, ali ne uništavajući ih niti zagađujući: od njihovih hramova, drvenih i kamenih, koji pitomo prate Majku Zemlju tamo gdje su izrasli, pa do kupališta i toaletnih prostorija u kojima se nije upotrebljavao papir (što danas uzrokuje sječu šuma i eroziju tla), već su se koristile spužve kao trajnije jer su se nakon svake upotrebe mogle isprati tekućom vodom i octom.
Njihova su kola vukle životinje i premda manje brzi i manje udobni od naših, njihovi su “motori” konzumirali travu, čiji su ostaci poslije bili iskoristivi – za rast nove trave.
Njihova metalurgija, utemeljena na prirodnim metalima ili jednostavnim legurama, danas je vraćena prirodi i to bez ikakva zagađenja. Njihove brodove pokretali su vjetrovi koji se time nisu prljali ili veslači koji su vježbali, dragovoljno ili ne, ali uvijek u korist zajednice, što je u velikom kontrastu s individualnim sterilnim gimnasticiranjem i u suprotnosti s tretmanima različitim električnim napravama koje učvršćuju mišiće i vraćaju elastičnost arterijama naših suvremenika, ali bez ikakve veće koristi, osim za onoga koji to čini.
Njihovi vodoskoci bacali su mlazove kristalno čiste vode po nekoliko metara uvis, ne trebajući drugi motor do primjene zakona spojenih posuda koji djeluje na osnovi sile teže.
Njihovi satovi bili su sunčani, hidraulični ili na utege.
Njihovi “taksimetri”, korišteni na kolima ili brodovima, sastojali su se od jednostavnih kuglica koje su padale u posudu razmjerno prijeđenim udaljenostima i mogle su se višekratno upotrebljavati.
Njihove mehaničke slavine za javnu uporabu vode za piće ili za potrebe svetih obreda, temeljile su se na ponešto složenijem uređaju u kojem je težina jednog novčića određene vrijednosti omogućavala da s druge strane poteče odgovarajuća količina tekućine, dok novčić ne bi skliznuo u polog, a protok vode se zaustavljao, vraćajući mehanizam u početno stanje.
Koncept prirodnog jedinstva potpuno je zaboravljena i izgubljena stvar jer se više ne vodimo jasnim pojmovima, već nepravdama.
Njihova oružja nisu zagađivala ni zemlju ni nebo, a uništavanje flore i faune bilo je strogo nadzirano i velikodušno nadoknađivano.
Njihov monetarni sustav nije bio jako podložan inflaciji. Izvanredno ekonomsko jedinstvo obuhvaćalo je trećinu stanovništva tadašnjeg svijeta, baš kao i primjena njihovih zakona te jedinstvena politička uprava koja je omogućavala suživot stotinama naroda različitih boja kože, vjerovanja i jezika.
Njihov eklekticizam na području filozofije i religije bio je izuzetan.
Ne vjerujemo da je potrebno nastaviti s nabrajanjem. Dali smo samo skicu onoga što je bio jedan oblik prirodne civilizacije. Znamo da nije bio savršen, ali nije bio ni daleko od toga. Sadašnja je civilizacija, međutim, lošija.
Naša se prijevozna sredstva pokreću neobnovljivim gorivom: naftom i ugljenom. Osim toga, njihovi ostaci zagađuju okoliš čime izazivamo neplodnost planeta. A to je samo zato što želimo brže doći do
mjesta gdje ćemo onda žalosno gubiti vrijeme ne znajući što da radimo ili ćemo pribjeći ispraznim igrarijama da nam ne bi bilo dosadno.
Naš otpad, pogotovo onaj plastični, praktički je nerazgradiv i već ispunjava dobar dio plaža, mora, polja i “smetlišta” koja nisu drugo već naše divne doline pretvorene u kante za smeće. U more se konstantno izlijevaju radioaktivni talozi u bačvama koje ne predstavljaju posebno jamstvo sigurnosti za buduće naraštaje. Našim gradskim vodovodima kruži tisuću i jedan put reciklirana ista voda, trošeći pritom skupo proizvedenu električnu energiju.
Naši strojevi trebaju električne stupove, motore, reaktore… Sve ovo više ili manje zagađuje i treba se proizvoditi kontinuirano jer se konstantno troši i kvari.
Naša ratna oružja pogađaju ne samo ljude i njihove građevine već mijenjaju cijelu prirodu, a mogu dovesti do uništenja samog planeta.
Postoji jedna stvarnost: neće nas spasiti jadikovke ni vapaji. Spasit će nas naš vlastiti ponovni susret s prirodom, s nama samima i našom okolinom.
Naša glupa ideja kompetentnosti razdijelila je svijet ne na prirodne narode, već na umjetne države, uz postojanje na stotine konkurentskih novčanih jedinica. Koncept prirodnog jedinstva potpuno je zaboravljena i izgubljena stvar jer se više ne vodimo jasnim pojmovima, već nepravdama.
Izgubili smo dodir s prirodom i ulažemo napore u beskorisne stvari kao što su sobni bicikli, pokretne staze, igrarije s utezima, a kojima će se budući ljudi smijati. Ali, ako te iste napore usmjerimo u nešto korisno, brzo malaksamo govoreći kako ne možemo podnijeti toliki napor. Slabi smo i neprirodni. Naša civilizacijska forma proizvodi i konzumira bez prestanka i što brže može, uvlačeći nas u suludu trku. Sve što napravimo kratkotrajno je, tako da vrlo brzo može biti nadomješteno. Ne traži se dobro, nego novo. Nije toliko važna kvaliteta koliko kvantiteta.
Postoji jedna stvarnost: neće nas spasiti jadikovke ni vapaji. Spasit će nas naš vlastiti ponovni susret s prirodom, s nama samima i našom okolinom.
Filozofska tradicija predlaže stoga povratak prirodi koji neće značiti povratak divljaštvu. Govorimo o nečem mnogo više nutarnjem i duhovnom, a što se odražava u svemu što čovjek čini ili ne čini. Čeznemo za lijepim zemljama, bujnim šumama, prekrasnim mramornim kipovima, glazbom bez elektronskih dodataka, za slikama koje nisu klišeji skriveni ispod razmetljivih tiskarskih tehnika, za čistim zrakom, čistim vodama… i za čistim muškarcima i ženama.
Smatramo da droge trebaju uzimati bolesnici da bi ublažili svoje bolove, a ne mladi da bi ispunili dokonost. Da se na rad ne treba gledati kao na prokletstvo, već kao na jedno od najboljih pedagoških oruđa, da čovjek ne izrabljuje čovjeka, ne muči životinje, ne uništava šume; da čovjek vjeruje u Boga i u sebe samog.
Budimo prirodni, budimo ništa više… i ništa manje do – MI SAMI.
Autor: Jorge Ángel Livraga