Tvrtko i Kulin u zemlji čuda
Foto: kamenjar.com
Banjaluku i Sarajevo, uz sve nepremostive političke i ideološke razlike, neke stvari ipak spajaju. Jedna od njih je novootkrivena strast za dizanjem spomenika srednjovjekovnim vladarima. Tako je ubrzo nakon izgradnje sarajevske verzije spomenika Tvrtku Kotromaniću na red došla i banjalučka verzija istog, a malo prije i prvi spomenik Kulin banu na prostoru BiH.
Piše: Sandro Hergić
Bitka za reinterpretaciju i prisvajanje prošlosti traje od početka devedesetih i poprima različite forme kroz vrijeme. Od potpuno fantastičnih formulacija o Srbima kao najstarijem narodu ili pak o nekoj zamišljenoj autohtonosti Bošnjaka. Spomenici koji su podignuti su samo nastavak iste politike, umjetničko-građevinskim sredstvima. Ono što upada u oči jeste upravo potpuno izvan-kontekstualno gledanje na istorijske ličnosti, ali i procese. Iako je Tvrtko nesumnjivo bitna istorijska ličnost, njegovo svrstavanje u neki srpski etnički korpus i pripisivanje nekog zaboravljenog ili zabranjenog srpstva je pogrešno.
Prvo treba imati na umu da savremeni nacionalni identiteti nastaju u 19. vijeku i da se u srednjem vijeku teško može govoriti o nekoj političkoj naciji u savremenom smislu. No, to savremenim neimarima ne znači puno. Neki stručnjaci, pak, upozoravaju da ovo može da dovede do sličnog efekta poput onog kroz koje je prošlo Skopje, gdje je grad bukvalno unakažen pseudoantičkim spomenicima koji su nicali čitavu deceniju. U banjalučkom kontekstu postoji još jedan paradoks, to je da se poslije više od tri decenije negiranja pa čak i uništavanja svega što ima veze s Bosnom, sada taj isti identitet pokušava redefinisati na svoj način.
No, šta su neke istorijske činjenice o ovom srednjovjekovnom vladaru? Ono što znamo jeste to da je rođen 1338. godine, a umro 1391. Po svom porijeklu pripadao je trima dinastijama: srpskoj, hrvatskoj i bosanskoj. Otac mu je bio Vladislav Kotromanić, a majka Jelena Šubić, koja je pripadala znamenitoj hrvatskoj dinastiji Šubića, dok mu je sa očeve strane baka bila Jelisaveta, kći srpskog kralja Dragutina. Tako je Tvrtko po srednjovjekovnoj praksi polagao pravo na sve ove teritorije. No, šta nam sve to treba značiti danas u 2024. godini, 600 godina od Tvrtkove smrti, koja se desila prije otkrića Amerike u doba kada je evropskim kontinentom harala kuga i stotinama godina prije industrijske revolucije? Ono što jeste jedan kuriozitet da se u ovoj maniji memorijalizacije potpuno preskaču drugi istorijski periodi poput, na primjer, austrougarskog ili onog danas u krugovima elite omraženog socijalističkog, kada smo kako se priča živjeli u mraku totalitarizma? Možemo li zamisliti mali muzej SFRJ u Banjaluci koji ne bi bio opterećen ni patetičnom jugonostalgijom, ali ni užasnim istorijskim revizionizmom kojem svjedočimo već 30 godina? U tome leži i intencija ovog potenciranja isključivo srednjovjekovnog perioda, jer spada u onaj segment istorije kojim se može najviše manipulisati. Spomenicima srednjovjekovnih vladara se pod tepih guraju katastrofalne posljedice nacionalizma i pljačkaške tranzicije, godine neuplaćenog staža, smrti i razaranja. Statua Tvrtka Kotromanića je nijema i na korupciju, klijentelizam i uništavanje prirode i eksploataciju resursa. Nema tog broja statua koje mogu da promijene istorijske činjenice koje je naučna istoriografija već odavno utvrdila. Lokalnim tumačima istorije to i nije tako važno, budući da se sve ovo koristi za lokalnu upotrebu i za dnevnopolitičke poene za predstojeće lokalne izbore. Tako Tvrtko postaje simbol mitske, davno zaboravljene prošlosti. Tom sentimentu dodatno doprinosi i činjenica da je srednjovjekovna Bosna u njegovo doba bila i teritorijalno najveća i obuhvatala veći dio jadranske obale. Sve je to idealno oružje u rukama srpske, ali i bošnjačke elite koja nema narodu ponuditi ništa konkretno. Iz konteksta ne treba izostaviti ni da se približavamo izborima i da ovi spomenici nisu ništa drugo do neka vrsta nastavka rata simbolima i borba za kontrolu istorijskih narativa koji su na ovim prostorima bitniji od života. Dok hiljade ljudi svih etničkih skupina trajno napušta BiH, ti spomenici ostaju gotovo jezivi podsjetnik političke megalomanije. Ovi destruktivni procesi će se nastaviti i u budućnosti, s tendencijom da bosanskohercegovačke gradove pretvori u neku vrstu nacionalističkog Diznilenda.
