TRANSRODNE OSOBE: Za nacionalno zdravlje smo veća opasnost od ebole

“Transrodna osoba je osoba koja je rođena s obilježjima jednog spola, ali se ne osjeća tako. I ne želi da je se tako doživljava”, tumači nam 23-godišnja Luna Sardelić, sakrivajući dobar dio lica pramenovima duge plave kose koja joj pada preko očiju.

EVA KRANJEC

“Imam sreće što imam nježne crte lica”, smiješeći se pojašnjava kako ljudi oko nje uopće ne ”kuže” da je transrodna osoba, što je dobro, jer većina ljudi jako malo zna o trans osobama i često ih tretira kao da uopće nisu ljudska bića, a kamoli da ih se poštuje onakvima kakvi jesu. 

A u društvenom ozračju rastuće isključivosti, kako Hrvatsku 2015. godine karakteriziraju organizacije za ljudska prava, itekako nije lako biti ”drugačiji”. Kada su pitanju prava transrodnih osoba državna tijela rade premalo ili bolje rečeno nikako, kaže nam Arian Kajtezović iz Trans Aida, udruge koja se bori za prava transrodnih osoba.

“U Hrvatskoj je trenutno pravno priznanje roda, tj. promjena oznake spola u dokumentima, dosta komplicirano. Na papiru postoji postupak, ali praksa je nikakva”, objašnjava Arian proceduru koja bi svakoj transrodnoj osobi trebala omogućiti da ostvari svoje zakonsko pravo – život u rodnom identitetu koji svaka osoba mora moći samostalno odrediti za sebe.

U Hrvatskoj je pravno priznanje roda regulirano Zakonom o državnim maticama i Pravilnikom o načinu prikupljanja medicinske dokumentacije te utvrđivanju uvjeta i pretpostavki za promjenu spola ili o životu u drugom rodnom identitetu. Na osnovu zadane dokumentacije Nacionalno zdravstveno vijeće izdaje Mišljenje koje bi osobi koja je predala zahtjev trebalo omogućiti da u Uredu državne uprave promijeni rod u dokumentima. Međutim, odgovor Nacionalnog zdravstvenog vijeća u pravilu nikada ne stiže. 

“Na papiru postoji postupak, ali praksa je nikakva” – Arian Kajtezović (FOTO: Lupiga.Com)

“Apsurd je već i sama činjenica da su ovakve odluke prepuštene Nacionalnom zdravstvenom vijeću. Pa oni se sastaju u izvanrednim situacijama, poput epidemija ili druge ugroze zdravlja građana. Država, valjda, misli da smo mi veća opasnost za nacionalno zdravlje od ebole”, s kiselim smiješkom komentira Arian zapravo niti malo duhovitu situaciju. Prema tome, spomenuto Vijeće treba se posebno sazvati zbog svakog pojedinačnog zahtjeva, što je potpuno suludo, tumači Arian.

“Nije ni čudo da društvo stigmatizira i nema razumijevanja za problem transrodnih osoba kada je glavna kočnica u strukturama države koja ne provodi zakon. Radi se o birokraciji koja jednostavno ne želi donijeti takvu odluku jer se boji kako bi to odjeknulo u konzervativnom društvu”, objašnjava nam kompliciranu situaciju voditeljica Transparent inicijative za roditelje transrodne djece, kojima pokušava pomoći da se nose s preprekama i nerazumijevanjem koje oni i njihova djeca doživljavaju. Iz osobnih razloga ne želi da joj navodimo ime i prezime, ali pristaje na razgovor svjesna važnosti ove teme.

“Brige i pitanja roditelja nisu ništa drukčija od bilo kojeg roditelja koji voli svoje dijete i zabrinuto je zbog neke situacije koja se djetetu događa. Razlika je u tome što, ma koliko god mi to željeli riješiti država nas koči i ne dozvoljava našoj djeci i našim obiteljima normalan život. Tu je još i pitanje predrasuda i društvene svijesti koje mnoge roditelje ostavljaju u dilemi kako se nositi s tim. Trebamo li reći ili ne na svojim radnim mjestima, treba li obavijestiti rodbinu i prijatelje? Hoćeš li time još više nauditi svom djetetu nego što ćeš pomoći?”, objašnjava nam voditeljica stotinu dilema s kojima su roditelji, dodaje, suočeni iz razloga što je nasilje kojima su izložene transrodne osobe strašno. 

“Država, valjda, misli da smo mi veća opasnost za nacionalno zdravlje od ebole” (FOTO: Lupiga.Com)

“Živimo u konstantnom strahu i teško ih možemo zaštiti”, tim riječima Sanja opisuje raspoloženje našeg društva prema “drugačijima”, pa tako mnogi mladi ljudi nailaze na nerazumijevanje i u svojoj najbližoj okolini.

Luna, s početka naše priče nije imala tu sreću da joj roditelji žele pomoći. Od straha “što će reći susjedi” ili jednostavno doživljavanja njezine tranzicije tinejdžerskim hirom roditelji nisu našli razumijevanja za nju. 

“Odrasla sam u maloj sredini na Korčuli gdje nisam imala niti koga pitati niti s kim razgovarati o tome što mi se događa. Znala sam samo da mi se tijelo razvija u smjeru drugačijem od onog kako se osjećam, i da me ne zanimaju ‘muški poslovi’, za koje je okolina podrazumijevala da se njima bavim”, prisjeća se Luna koja je već dvije i pol godine na hormonalnoj terapiji. Odlazak u Zagreb zbog školskih obaveza iskoristila je za prvi posjet stručnoj osobi. U tom trenutku upravo je završavala srednju školu.

“Dovoljno sam pročitala na internetu da sam doznala sve o tome i shvatila što mi se događa. Tada mi je laknulo, znala sam da je prvi korak kako bih se ostvarila u skladu s tim kako se osjećam posjetiti psihologa”, nakon toga je Luna odlučila početi život u svom rodnom identitetu – ženskom. Počela je trošiti estrogensku terapiju i konačno izgledati onako kako se osjećala.

“Bilo je tih razgovora s roditeljima, mama je čak i razgovarala s nekoliko psihologa, ali kada sam prvi put došla kući s fakulteta obučena u suknju, već su mi se nazirale i grudi od hormona, nikako im se to nije svidjelo. Otvoreno su mi rekli da ne žele da to radim i ako nastavim da će mi prestati financirati studiranje”, opisuje Luna vjerojatno najteži trenutak u svom mladom životu. Odlučila je tužiti vlastite roditelje, koji su odbijanjem da joj financiraju školovanje prekršili njeno zakonsko pravo na obrazovanje. Dobila je sudsku presudu u svoju korist, no gorak okus je ostao.

“Imam brata i sestru koji su mlađi od mene i ne mogu ih viđati. Roditelji mi ne dozvoljavaju”, govori nam glasom u kojem je dosadašnju odlučnost tijekom razgovora zamijenila osjetna tuga.

Posljedice ovakvih odnosa dramatične su i višeslojne, kaže nam voditeljica inicijative za roditelje transrodne djece, a nositi se s njima bez ikakve podrške stravično je. Ona se dva puta mjesečno susreće s roditeljima transrodne djece iz cijele Hrvatske pokušavajući im olakšati situaciju razgovorom i savjetima. Sve bi bilo puno lakše kada bi institucije provodile zakone, ništa više od toga, kaže.

 “Znala sam samo da mi se tijelo razvija u smjeru drugačijem od onog kako se osjećam” – Luna Sardelić (FOTO: Lupiga.Com)

“Država dozvoljava diskriminaciju jer ne provodi zakone i svi smo prepušteni sami sebi. To je najžalosnije, da smo u 21. stoljeću, a živimo kao građani drugog reda, obilježeni i osuđeni zbog toga jer smo drugačiji. Namjerno govorim u prvom licu množine jer smo obitelj. I teško je zamisliti kada kao roditelj morate bespomoćno mahati rukama i svom djetetu reći da nemamo što. Moramo i dalje čekati i čekati, i ne znamo do kada. To je strašno, najstrašnije za roditelja. Gledaš svoje dijete kako raste i pati, osjećaš se bespomoćno i kao roditelj i kao osoba koja mora skrbiti za obitelj, a opstruiran si na svakom koraku”, tumači svakodnevnu bitku koje prolaze transrodne osobe i njihovi roditelji. Pomaci su minimalni, dodaje.

“Suradnja s institucijama je vrlo različita. Dobru suradnju ostvarili smo s Ministarstvom socijalne politike i mladih, pravobraniteljicom za ravnopravnost spolova i Ministarstvom uprave. U školama koju su djeca pohađala pokušali smo individualno riješiti stvari, a sada radimo na tome da nam Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta dozvoli da održavamo sustavne edukacije o sprečavanju diskriminacije, prihvaćanju različitosti i sprečavanju rodno uvjetovanog nasilja, kako verbalnog tako i fizičkog. Redovito pišemo i šaljemo upite i ostalim institucijama, ali je vrlo teško ostvariti komunikaciju u pravom smislu”, zaključuje voditeljica. Iz svega toga ono što ostaje trajno, umorno nam tumači, strahovi su i brige jer su transrodne osobe često u depresijama i pod takvim stresovima koje vrlo loše utječu na kvalitetu života. Uslijed nemoći često se samoranjavaju, pokušavaju si oduzeti život, a nije rijetkost i da to netko drugi pokuša učiniti, kaže.

“Kada kažemo da se bojimo za njihove živote, to nije pretjerivanje, već gola istina, osobito kada situacija u kojoj je nemoguće realizirati život u drugom rodnom identitetu traje dugo, to ostavlja ozbiljne posljedice na njihovo zdravlje, a svi znamo kakve su konotacije toga”, završava svoje potresno svjedočenje. 

Na stranicama Trans Mreže Balkan mogu se naći podrobne informacije o koracima koje treba poduzeti da bi se u Hrvatskoj podnio Zahtjev za davanje mišljenja o promjeni spola ili životu u drugom rodnom identitetu. Do ovog trenutka u Hrvatskoj tek je jedna osoba ostvarila zakonsko pravo na priznanje rodnog identiteta i to nakon upravnog postupka te ustavne tužbe, što se razvuklo u četverogodišnju pravosudnu trakavicu. Istovremeno na Međunarodnom sudu za ljudska prava u Strasbourgu do sada su protiv Republike Hrvatske podnesene tri tužbe na tu temu. 

Lupiga.Com