Svoja potraživanja u ovoj trebinjskoj firmi imaju i braća Alijagić, koji raspolažu sa konačnom sudskom presudom da im je firma «Metalac» dužna ispaltiti osam miliona i dvijestotine hiljada KM
Šta se dešavalo, i dešava, sa trebinjskom firmom «Metalac»?! Nekada najuspješnije preduzeće na ovim prostorima, koje je radilo po čitavoj bivšoj Jugoslaviji, imalo svoja predstavništva u raznim gradovima, danas više ne postoji. Radnici optužuju rukovodstvo ove firme za odlazak u stečaj, ali ne bježe ni od svoje odgovornosti.
«Metalac» je samo jedno od tridesetak preduzeća koje više ne postoji u Trebinju. Uz mnoge se vežu određene afere, ali ono što se dešavalo, ili se trenutno dešava u ovom preduzeću, očigledan je primjer kriminala i korupcije. Radnici raspolažu sa dokumentima koji potvrđuju njihove tvrdnje, ali sudskog epiloga nema. Nekada je ovdje radilo blizu pet stotina radnika, ali danas ih ima još samo nekolicina živih koji i dalje traže pravdu, ili bolje rečeno novac za svoj rad.
Miroslav Ratković je bivši poslovođa i predsjednik Upravnog odbora u «Metalcu». Prema njegovim riječima oni koji su odveli «Metalac» u propast, danas rade u toj firmi i zapošljavaju. Bivših radnika nema.
“Nekada je bilo zadovoljstvo raditi u ovoj firmi, plate redovne i dobre, posla u raznim gradovima bivše Jugoslavije, zaposlenih 483. Danas je većina njih umrla, a nisu naplatili svoja potraživanja”, počinje svoju priču Ratković.
Miroslav Ratković, bivši poslovođa i predsjednik UO
Zanimljivo je da je ovo preduzeće radilo sve metalne konstukcije u Crnoj Gori, Dalmaciji i kompletnoj Hercegovini i nikada im se nije desilo da im konstrukcija padne, ili da je vjetar odnese. Ovdje Ratković aludira na nedavno nevrijeme u Trebinju koje je odnijelo konstrukciju krova na zatvorenom bazenu.
«Metalac» je ušao u stečaj 2009. godine. Stečaj je okončan 2011. godine i od tada firma faktički ne postoji. Ratković kaže da je do stečaja moralo doći kada su stručni inženjeri rastjerani iz ovog preduzeća.
“Kada dođu divlji u firmi, onda sve propada. Imali smo pet vrsnih inžinjera te pet pogonskih koji su rastjerani. Jedan inžinjer za energetiku otišao je u Južnu Afriku, Jovan Gluščević je sad u Nikšiću. Njih dvojica i pokojni Dragan Anđelić, Božo Kurtović i Branko Vasiljević bili su vrsni stručnjaci, kada su njih rastjerali onda su ‘ovi’ počeli da vode politiku i zato je ‘Metalac’ propao, jedina firma u Trebinju koja bi mogla danas da radi punim kapacitetom” kaže bivši predsjednik UO i poslovođa u firmi “Metalac”.
Po odlasku pomenutih stručnjaka i mnogih drugih radnika iz firme ona je počela da se urušava. Onda je počela rasprodaja imovine. Ratković kaže da su imali svoja radilišta u Novom Sadu, Podgorici u ulici Mitra Babića, zatim u Sarajevu u ulici Petra Dokića, ali su sve prodali. On ne zna šta je urađeno sa tim parama. Kada je prodat objekat u Sarajevu jedino je tada dobio 500 KM. Tada je Momir Milićević, koji je obavljao funkciju v.d. direktora, prodao poslovni prostor u Sarajevu od 90 kvadata za 34 hiljade KM, u ugovoru je prikazano da prostor ima 54 kvadratna metra.
Svoja potraživanja u ovoj trebinjskoj firmi imaju i braća Alijagić, koji raspolažu sa konačnom sudskom presudom da im je firma «Metalac» dužna ispaltiti osam miliona i dvijestotine hiljada KM
Šta se dešavalo, i dešava, sa trebinjskom firmom «Metalac»?! Nekada najuspješnije preduzeće na ovim prostorima, koje je radilo po čitavoj bivšoj Jugoslaviji, imalo svoja predstavništva u raznim gradovima, danas više ne postoji. Radnici optužuju rukovodstvo ove firme za odlazak u stečaj, ali ne bježe ni od svoje odgovornosti.
«Metalac» je samo jedno od tridesetak preduzeća koje više ne postoji u Trebinju. Uz mnoge se vežu određene afere, ali ono što se dešavalo, ili se trenutno dešava u ovom preduzeću, očigledan je primjer kriminala i korupcije. Radnici raspolažu sa dokumentima koji potvrđuju njihove tvrdnje, ali sudskog epiloga nema. Nekada je ovdje radilo blizu pet stotina radnika, ali danas ih ima još samo nekolicina živih koji i dalje traže pravdu, ili bolje rečeno novac za svoj rad.
Miroslav Ratković je bivši poslovođa i predsjednik Upravnog odbora u «Metalcu». Prema njegovim riječima oni koji su odveli «Metalac» u propast, danas rade u toj firmi i zapošljavaju. Bivših radnika nema.
“Nekada je bilo zadovoljstvo raditi u ovoj firmi, plate redovne i dobre, posla u raznim gradovima bivše Jugoslavije, zaposlenih 483. Danas je većina njih umrla, a nisu naplatili svoja potraživanja”, počinje svoju priču Ratković.
Miroslav Ratković, bivši poslovođa i predsjednik UO
Zanimljivo je da je ovo preduzeće radilo sve metalne konstukcije u Crnoj Gori, Dalmaciji i kompletnoj Hercegovini i nikada im se nije desilo da im konstrukcija padne, ili da je vjetar odnese. Ovdje Ratković aludira na nedavno nevrijeme u Trebinju koje je odnijelo konstrukciju krova na zatvorenom bazenu.
«Metalac» je ušao u stečaj 2009. godine. Stečaj je okončan 2011. godine i od tada firma faktički ne postoji. Ratković kaže da je do stečaja moralo doći kada su stručni inženjeri rastjerani iz ovog preduzeća.
“Kada dođu divlji u firmi, onda sve propada. Imali smo pet vrsnih inžinjera te pet pogonskih koji su rastjerani. Jedan inžinjer za energetiku otišao je u Južnu Afriku, Jovan Gluščević je sad u Nikšiću. Njih dvojica i pokojni Dragan Anđelić, Božo Kurtović i Branko Vasiljević bili su vrsni stručnjaci, kada su njih rastjerali onda su ‘ovi’ počeli da vode politiku i zato je ‘Metalac’ propao, jedina firma u Trebinju koja bi mogla danas da radi punim kapacitetom” kaže bivši predsjednik UO i poslovođa u firmi “Metalac”.
Po odlasku pomenutih stručnjaka i mnogih drugih radnika iz firme ona je počela da se urušava. Onda je počela rasprodaja imovine. Ratković kaže da su imali svoja radilišta u Novom Sadu, Podgorici u ulici Mitra Babića, zatim u Sarajevu u ulici Petra Dokića, ali su sve prodali. On ne zna šta je urađeno sa tim parama. Kada je prodat objekat u Sarajevu jedino je tada dobio 500 KM. Tada je Momir Milićević, koji je obavljao funkciju v.d. direktora, prodao poslovni prostor u Sarajevu od 90 kvadata za 34 hiljade KM, u ugovoru je prikazano da prostor ima 54 kvadratna metra.
Punomoć na kojoj je falsifikovan potpis
“Ja sam tada bio u bolnici u Risnu, operisao sam kičmu kada su prodali objekat u Sarajevu. Da bi ga prodali falsifikovan je moj potpis”, kaže Ratković dodajuči da je i on tada počinio krivično djelo pošto je uzeo 500 KM od novca za koji je prodat taj objekat.
“Tadašnji v.d. direktor Momir Miličević je prodao taj objekat, i mnoge druge”, ali Ratković ne zna ko mu je falsifikovao potpis.
Još jedan od bivših radnika ovog preduzeća govori o poslovanju v.d. direktora Momira Milićevića. Spasoje Petijević kaže da je ondašnji direktor odogovoran za propast ovog preduzeća, kaže “za njega je dokazano da je činio pronevjere, što je sud i dokazao, bio je u zatvoru tri mjeseca, a ostatak kazne nije izdržavao, pošto je platio ostatak kazne”.
Ratković potvrđuje ove tvrdnje, dodajući: “to što je platio da ne leži u zatvoru, platio je novcem od naše firme koji je stekao prodajom imovine preduzeća.
Za prodaju imovine firme «Metalac» u Crnoj Gori radnici su trebinjskom Okružnom tužilaštvu podnijeli prijavu prije nekoliko godina, ista je odbijena. Tada je službenik za Odnose s javnošću Okružnog tužilaštva Srđan Vukanović rekao:
“Tužilaštvo je u proteklom periodu sprovodilo istragu, preduzelo sve mjere i radnje iz svoje nadležnosti, između ostalog vršena su određene vještačenja i nakon svega toga Tužilaštvo je donijelo odluku da se obustavi istraga protiv osumnjičenog lica”.
Kompletna imovina ovog preduzeća, izvan Trebinja, rasprodata je, kako i kome radnicima nije poznato. U Trebinju je prodat poslovni prostor za koji Petijević kaže da je nakon sudskog spora poništena prodaja, što je učinio v.d. direktor Momir Milićević, za šta imaju i presudu gdje se poništava prodaja prostora koju je Milićević sam sebi prodao.
2003. godine «Metalac» kupuje Mato Uljarević, vlasnik tadašnjeg preduzeća “Neimarstvo”, a sada su obje firme propale.
Kako smo rekli «Metalac» 2009. godine odlazi u stečaj koji se zaključuje 2011. godine. Vrijednost imovine ove firme procijenjena je na 572 hiljade maraka, a priznata potraživanja su 10 milona i 79 hiljada KM. U startu se vidi disparitet, a imovinu koja je prodata prije ulaska u stečaj niko ne spominje.
Iako je stečaj završen prije devet godina, nedavno je dio imovina “Metalca” objavljen na licitaciji, ali ta imovina nije uknjižena, pa se postavlja pitanje kako se neka imovina može prodavati kada nije uknjižena. Na to pitanje stečajni upravnik Vlado Simović kaže:
“Sprat je ‘Metalca’, a ostalo Neimarstva, mi prodajemo naš sprat ko želi da kupi pod tim uslovima, kako će se to uknjižavati, neka razmišlja kupac. ”
Neuknjižena imovina «Metalca» nedavno je prodata, ali nikome nije poznato ko je kupac.
Svoja potraživanja u ovoj trebinjskoj firmi imaju i braća Alijagić, koji raspolažu sa konačnom sudskom presudom da im je firma «Metalac» dužna ispaltiti osam miliona i dvijestotine hiljada KM.
Salih Alijagić kaže: ” Potraživanje je moje 8 miliona i 280 hiljada maraka i to je potraživanje je aktuelno već deset godina. To su priznali svi sudovi i Ustavni sud i Privredni sud i ‘Metalac’, ali oni prodaju dalje kome stignu, sve su raspodali bez moga znanja”.
Vasilije Kovačević je u «Metalcu» proveo čitav radni vijek, četrdeset i pet godina i to uglavnom raspoređen na terenu. Nedavno je bio u mogućnosti da pogleda spisak po kojem će «Metalac» uplatiti sredstva od nedavne prodaje djela imovine koja nije uknjižena.
“Mene na tom spisku nema, iako sam u Metalcu počeo raditi i stekao penziju, a nalaze se neki ljudi koji su se tek poslije rata zaposlili. Uskoro imam operaciju i ako sve prođe kako treba, neće se na ovome završiti”, kaže Kovačević.
Dragan Simović izvršni sekretar Regionalnog sindikalnog centra Trebinje pri Savezu sindikata RS ističe da su stečjani postupci u RS, a pogotovu u istočnoj Hercegovini, pokretani kada je imovina došla na «doboš», odnosno kada su potraživanja povjerilaca premašivala vrijdnost same firme.
Prema njegovim riječima upravo je takav slučaj sa firmom «Metalac», a siguno je da sa svojim proizvodnim programom bi i danas mogao raditi, da nije bilo malverzacija prije i u samom stečajnom postupku, pojašnjava Simović.
On dodaje da su neki radnici ove firme, kroz stečajni postupak, dobili određeni dio svojih potraživanja, ali je čudno da stari radnici, koji su i penziju stekli u ovom preduzeću nisu uspjeli naplatiti svoja potraživanja.
“Skladištena je tu imovina braće Alijagić, bilo je određenih istraga pokrenutih od strane Okružnog tužilaštva u Trebinju, ali oni nisu nikada došli pred sudiju. Ipak, siguran sam da nije sve završeno kada su u pitanju radnici ovog preduzeča”, dodaje Simović.
Simović kaže da ima saznanja da za nedavno prodatu imovina «Metalca» koja nije uknjižena radnici raspolažu sa svom dokumentacijom.
Ovo je samo još jedna od priča obespravljenih radnika u Bosni i Hercegovini i Republici Srpskoj. Radnici ne mogu ostvariti svoja prava, pravosudne institucije u širokom luku zaobilaze ovakve slučajeve gdje su kriminal i korupcija evidentni, a živih svjedoka je sve manje i manje. Samo da ne bude po onoj narodnoj «pojeo vuk magarca»…
Tekst je proizveden u okviru medijskog pool-a Mreže ACCOUNT (Antikorupcijska mreža organizacija civilnog društva).