Prošlotjednu svečanu premijeru dugo najavljivanog filma "Sufražetkinja" prekinula je aktivistička grupa Sisters Uncut koja je održala prosvjed na samom crvenom tepihu. Skupina aktivistkinja uletjela je na crveni tepih i legla na pod uzvikujući: "Mrtve žene ne mogu glasati!", protestirajući ovim putem protiv mjera štednje u Velikoj Britaniji zbog kojih se zatvaraju brojna skloništa za žene.
Za prosvjed su izabrale spomenutu premijeru jer:
"Film govori o ženskom oslobođenju u slavljeničkom duhu i kao da podržava ideju da živimo u post-feminističkoj eri. Baš zbog ove zablude, naša se poruka mora čuti glasnije nego ikad," izjavila je jedna od aktivistkinja.
Sam film doživio je brojne kritike, prvenstveno za propagiranje feminizma bijelih žena srednje klase, a time i ignoriranje i brisanje iskustva queer žena i nebijelih žena radničke klase.
Također, potpuno je promašena medijska kampanja u kojoj glavne protagonistice, sve od reda bijele žene, nose majice na kojima piše: "I’d rather be a rebel than a slave."
Budući da se u posljednje vrijeme sve više govori i piše o sistematskom rasizmu i policijskoj brutalnosti prema nebijelim građanima u Americi te vidljive i aktivne kampanje Black Lives Matter, medijska kampanja filma nema nikakve isprike za ovakvu razinu neosvještenosti. Posebice što se radi o filmu koji progovara o mukotrpno izborenoj borbi za pravo glasa.
Priča o obitelji Pankhrust i Ženskoj socijalnoj i političkoj uniji (WSPU) je predugo bila jedina priča o ženskoj borbi za pravo glasa.
Iako je bez sumnje nevjerojatno inspirativna i važna, postoje mnoge druge priče koje treba ispričati, one ruralnih sufražetkinja, sindikalistkinja, nebijelih žena srednje i radničke klase, queer i trans žena, priče koje su izbrisane iz bijelih heteroseksulanih narativa ženske povijesti.
"Nisu su se sve žene u sufražetskom pokretu borile za diplome. Mi, žene radničke klase, nismo imale šansu za stjecanje diplome, svaka od nas je imala svoju ideju onog što smo željele i što smo mislile da je pravedno i da je vrijedno borbe", izjavila je za BBC 1978. godine mančesterska sufražetkinja Elizabeth Dean u svojoj 92. godini života.
Glasovi poput njezinih rijetko se čuju u narativima o britanskom sufražeskom pokretu. Chimamanda Ngozi Adichie, u svom predivnom govoru za TED Talk o Africi, objašnjava zašto je samo jedna strana priče opasna:
"Samo jedna strana priče stvara stereotipe, a problem sa stereotipima nije u tome da su lažni nego to što su nepotpuni."
Imajući sve navedene prigovore na umu, glavna protagonistkinja filma je pripadnica radničke klase, što je svakako pohvalan korak.
Ogranak WSPU-a u istočnom Londonu, koji su predvodile: Sylvia Pankhrust, Minnie Lansbury, Melvina Walker, i Julia Scurr, nije se bavio samo pravom glasa već i problemima stanovanja, plaćama i radnim uvjetima. Redovito su posjećivale i podupirale druge pokrete i kampanje, primjerice Irski pokret za neovisnost. Zato što su se bavile raznim problemima i zato što "radnički pokret žena nije imao nikakvu vrijednost" formalno su izbačene iz WSPU-a 1914. godine od strane Christabel i Emmeline Pankhurst.
Oslobođene od autokratskog WSPU-a, Istočno-londonska federacija sufražetkinja (ELFS) je procvjetala. Izgradile su masivan pokret za ravnopravnost koji se bazirao na potpori čitave zajednice, uključujući i muškarce.
Usvojile su nove taktike koje su se više fokusirale na lobiranje i mobilizaciju masa nego na pojedinačne herojske činove. Radnice, o čijem radu su ovisile čitave obitelji, nisu mogle riskirati da bude privedene i zatvorene.
Važno je izvući marginalizirane priče na površinu. Neispričane priče su gubitak za aktivistkinje današnjice jer ostajemo uskraćene za različite strane i perspektive koje doprinose raznolikosti pokreta. Ženski protesti su oduvijek mijenjali svijet, a nedavni se prosvjed Sisters Uncut nastavlja tu slavnu tradiciju.
Piše: Jana Kujundžić
