Foto: AFP / Denis Lovrović
Opće mjesto suvremenog političkog života kaže da takozvanog običnog čovjeka kritika kapitalizma ne zanima, da ima on dovoljno svojih muka. To nije daleko od istine, ali nije ni politička sudbina. O razlozima zašto te svoje muke običan čovjek ne povezuje s kapitalizmom piše Marko Kostanić.
Nagnaju li vas priroda posla, aktivistički žar, obiteljski rituali ili nešto bogatiji socijalni život na raspravu o kapitalizmu s ideološkim suparnikom prilično je izvjesno da ćete se suočiti s argumentacijskim jokerom koji bi trebao neutralizirati sve vaše diskusijske napore. Taj argumentacijski joker je “običan čovjek”. Bez obzira na razinu uvjerljivosti vaše kritike kapitalizma ili eventualne analitičke nevolje vašeg oponenta, on ili ona uvijek mogu izvući tu presudnu kartu. A ta karta kaže da onaj kojeg se u demokraciji na kraju pita – običan čovjek – neće smatrati kritiku kapitalizma realnom ili atraktivnom političkom okladom. Naprosto se radi o fantaziji ili hobiju dokonih teoretičara koji se sudaraju s njihovom svakodnevnom društvenom realnošću.
I ne samo da taj zamišljeni obični čovjek nije prijemčiv za vaše političke ponude, on zapravo autentično naginje suprotnoj političkoj opciji, onoj desnoj, koja mu pruža sigurnije utočište u suočavanju s izazovima koje život nosi. Kao po nekoj astrološkoj zadatosti, socijalni planeti su tako postavljeni da je on gotovo pa alergičan na političko i intelektualno patroniziranje kojem ga podvrgavaju kulturne i intelektualne elite, što je suvremena politička šifra za ljevicu. Njegove ambicije i želje ne sputavaju šefovi, menadžeri, direktori i ostale inkarnacije kapitala koje odlučuju o ekonomskim kretanjima i mogućnostima iznad kojih se ne može živjeti, već oni pripadnici intelektualnih i kulturnih elita koji mu nalažu kako mora živjeti. Oni koji njegove vjekovne životne i kulturne navike podvrgavaju žestokom ispitivanju: što i kad smije reći, što smije misliti o manjinama i ženama, kako mora odvajati smeće i koje auto smije voziti i tako dalje. A ako se usprotivi tim naredbama on se ne tretira kao politički suparnik već kao neobrazovani i nazadni primitivac kojeg stalno iznova treba podučavati. Ili ako se ostane bez pedagoškog strpljenja naprosto ga se proglasi fašistom.
Unatoč tome što se radi o očitoj fikciji običnog čovjeka koja je rezultat političkih procesa i ishoda društvenih sukoba, ona nije naprosto izmišljena i rezonira s općim ideološkim ambijentom. Pod fikcijom mislimo da se ne radi o objektivnom većinskom skupu stavova intervjuiranih svih malih ljudi već o političkom oblikovanju ideje “nekoga iz naroda” koja i dalje, unatoč diskreditaciji otvorene klasne politike, figurira kao autentični nositelj političkog legitimiteta. U tom oblikovanju, zbog niza povijesnih i društvenih razloga, ne sudjeluje ljevica. I u samom tom manjku opcija i lijevih ponuda sasvim je očekivano da će se običan čovjek u značajnoj mjeri prikloniti desnim snagama. Te političke opcije ne funkcioniraju kao stranke s vizijom već kao osiguravajuća društva. I to na dva načina, ovisno o formaciji i povijesti tih stranaka. One dugovječnije i snažnije, poput na primjer HDZ-a, funkcioniraju tako da određeni segment stanovništva klijentelističkim praksama osiguravaju od izloženosti tržišnim kretanjima. A one novije koje se nazivaju populističkima pružaju priliku da se osjećaju komfornima u napadima na političku korektnost, “woke” ideologiju ili što se već smatra prevladavajućom ideologijom u tim krugovima.
Moral i estetika
Dakle, na takozvanom političkom tržištu imamo različite police osiguranja, ali veza između ponuđenih političkih opcija i društvenog života i društvenih odnosa kobno nedostaje. Van takozvanih identitetskih prepoznavanja uglavnom ne postoje društveni kolektivi okupljeni oko vlastitih interesa koji se onda prevode u sferu političke reprezentacije. Naši politički izbori su individualizirani i zasnovani na nekakvim moralnim ili estetskim načelima. A u kontekstu u kojem su ta načela sparena s oscilacijama polarizirajućih tema u javnom prostoru koje se brzo pojavljuju i još brze nestaju, a socijalnih spona koje bi ih duže držale na životu nema, nije nikakvo čudo što tom famoznom običnom čovjeku kritika kapitalizma i nije nešto atraktivna tema. Ili poželjan prvi korak pri dostizanju nekakvih (individualnih) ciljeva. Poslužimo se s dva primjera iz hrvatskog javnog života da malo plastičnije opišemo taj ideološki ambijent.
Naredne godine su na rasporedu parlamentarni izbori i samim tim su politički analitičari na posebnom oprezu. A taj im oprez nalaže da svaki potez ili najavu vladajućih tumače kao predizborne. Među tim potezima su društveno najopasniji koji se povlače “samo radi glasova”. Ta fraza redovito cirkulira u medijskom prostoru i označava pogrešan način bavljenja politikom. Naime, povećanje mirovina, snižavanje specifičnih poreza, rast plaća javnih službenika ili viša socijalna davanja nisu naprosto pitanje politike. I ne može se politika zasnivati na tome da se prilagođava nečijim interesima. Svi bi se ti interesi i gore spomenuti potezi trebali valjda prilagođavati objektivnim tržišnim kretanjima, a odobravati bi ih trebao nekakav neutralni stručnjak koji na osnovu tih kretanja procjenjuje da je proračun spreman.
Upravo ta ideja politike koja u zastupanju nečijih materijalnih interesa vidi nešto prljavo, nedostojno civiliziranog svijeta je ono što ideološki minira svako povezivanje običnih ljudi u obranu vlastitih materijalnih interesa. Naravno da značajan broj stranaka politička obećanja ne nudi iz nekakvih uvjerenja ili neposrednog zastupanja interesa određenih skupina već njima doslovno “kupuju” glasove. Međutim, to ne znači da bi politika morala biti lišena takvog oblika reprezentacije jer je on navodno nužno korumpiran. Takva ideja politike može biti prvenstveno ideja viših klasa koje imaju privilegiju da političke programe procjenjuje kao filmove ili predstave. Ovo mi se sviđa ili ne sviđa. Odluke o socijalnim davanjima, minimalnim plaćama i sličnim računovodstvenim stavkama njih se ne tiču. Oni ne mogu biti “kupljeni” jer mogu kupiti sve što im treba.
A nekad se dogodi da ne mogu kupiti sve što im treba jer je Vlada odlučila ograničiti rad dućana nedjeljom. Sudbina je htjela da se neradna nedjelja početkom ovog mjeseca nadoveže odmah na neradni praznik i liberalni mediji su doživjeli mentalni slom. Doslovno su se ispražnjene police onih nekoliko otvorenih dućana u Zagrebu uzimali kao dokaz da živimo u Staljinovom Sovjetskom Savezu. Dogodili su se rijetko viđeni razmjeri histerije koji su samo pokazali koliko je medijski krajolik prilagođen onima koji mogu kupiti sve što im treba. Sa značajno više političkog žara su pristupili temi ograničene kupovine nedjeljom nego inflaciji koja većinu ljudi ograničava u kupovini svaki dan. I tako se gradi naša osnovna društvena uloga: mi smo u prvom redu (suvereni) potrošači i to je naša ulaznica za sudjelovanje u raspravi o ekonomiji. Ni radnički status ni korištenje usluga socijalne države. Samo individualizirana potrošnja i odluke koje iz nje proistječu. A ako nemamo što za potrošiti naprosto nam je glas manje važan.
Tretiranje politike kao sfere oslobođene materijalnih interesa u kojoj se odlučuje na osnovi moralnih i estetskih principa i svođenje (političke) ekonomije na individualizirane potrošačke odabire su fundamentalne ideološke operacije koje običnom čovjeku kritiku kapitalizma kao polaznu političku točku čine stranom i neuvjerljivom. Prinuđen je na individualno snalaženje koje određuje i njegove političke horizonte. Razgovor s onim političkim oponentom s početka teksta će biti značajno lakši ako ljevica opet osigura infrastrukturu koja će kolektivno snalaženje učiniti atraktivnijim i jeftinijim.
