Je li bavljenje umjetnošću jednako dostupno svima, bez obzira na socijalnu pozadinu iz koje dolaze? Odnosno, je li u dubinski nepravednom svijetu u kojem živimo područje umjetnosti oaza u kojoj nečije šanse ovise primarno o njegovom ili njezinom talentu?
Nažalost, odgovor je kratak i negativan.
„Talent je posvuda, ali prilike nisu“ riječi su koje je britanski glumac Idris Elba izgovorio 2016. godine pred britanskim parlamentom. Odlučio je svoj ugled i međunarodnu slavu (prema časopisu Time, riječ je o jednom od 100 najutjecajnijih ljudi na svijetu) iskoristiti kako bi progovorio o neravnopravnosti koja vlada u svijetu filma i televizije. Teško da je netko pozvaniji o tome govoriti od njega, s obzirom da je na svom životnom putu bio dvostruko diskriminiran – prvo zbog svoje rase, jer kao što je rekao u istom govoru, nebijelci u Velikoj Britaniji i dalje gotovo nikada ne dobivaju glavne uloge (zbog čega je emigrirao u SAD gdje ga je proslavila uloga Stringer Bella u genijalnoj seriji „Žica“), i kao drugo, zbog svoje socijalne pozadine kao sina automehaničara i kućanice, zbog čega je dok je radio na svojoj glumačkoj karijeri bio prisiljen obavljati razne fizičke i slabo plaćene poslove.
Koji su razmjeri socijalne nejednakosti u britanskom glumištu jasno pokazuje članak iz Guardiana znakovitog naslova „Zašto su glumci iz radničke klase izumiruća vrsta“. Naime, među trenutno najtraženijim britanskim glumcima ne samo da nema niti jednog koji je radničkog podrijetla, već je velika većina pohađala elitni internat Eton (na kojem godina studija košta u prosjeku 42 tisuće 500 funti, iliti 350 000 kuna). U tu su znamenitu školu išli, na primjer, Hugh Laurie, Tom Hiddleston, Eddie Redmayne, Dominic West i Damien Lewis. Statistički izračun govori da tek 27 posto britanskih glumaca i glumica dolazi iz radničke klase.
To dovodi i do mnogo šireg problema. Naime, što je u filmskoj i televizijskoj industriji više pripadnika srednjih i viših klasa, to se više tematiziraju pitanja koja su važna njihovom socijalnom krugu, a s kojima se pripadnici radničke klase teško mogu identificirati. Posljedično, potonji gube interes i počinju umjetnost doživljavati kao nešto rezervirano za elitnu manjinu, i prema njoj razvijaju zazor, što se prenosi i na buduće generacije, i time se stvara začarani krug iz kojeg je teško izaći – sažeo je poznati komičar Steve Coogan.
Da je riječ o širem procesu koji nije vezan samo za film i televiziju nego cijelo područje kulture i umjetnosti govori veliko istraživanje iz 2018., o kojem smo već pisali. Tako se u književnom sektoru može naći tek 12.6 posto ljudi koji dolaze iz radničke klase, 12.4 posto u sektoru filma, televizije i radija, te 18.2 posto na području glazbe, performansa i vizualnih umjetnosti.
Brook, O’Brien and Taylor, Panic! Social Class, “Taste and Inequalities in the Creative Industries”, 2018
To je, između ostalog, povezano i s trendom monetizacije sustava obrazovanja, koji je sve više počeo sudjelovati u kapitalističkoj tržišnoj utakmici u kojoj se primarni naglasak više ne stavlja na znanje i obrazovanje nego na stvaranje profita, pri čemu prosječna obrazovna ustanova sve više nalikuje poduzeću koje prodaje znanje. Jasno je da u toj utakmici bolje startne pozicije imaju studenti koji dolaze iz bogatijih obitelji.
Razočarani trenutnom situacijom, neki su se, poput jorkširske umjetnice Seren Metcalfe, odlučili boriti. Ona je pokrenula platformu Working Class Creatives Database, čiji je cilj javnosti predstaviti mlade umjetnike radničkog porijekla i na taj im način omogućiti stvaranje društvenih mreža i poznanstava, što je važan aspekt bivanja vidljivim na umjetničkoj sceni. Za sada je 51 mladom umjetniku i umjetnici omogućila širenje mreže društvenih kontakata i poznanstava koji su, prema njenom iskustvu, ključni za uspjeh mladih umjetnika. „Ono što sam naučila kada sam doselila u London je da zaista sve ovisi o tome poznajete li prave ljude. Nepotizam je važan dio umjetničkog svijeta, koliko god da je to sranje. Njime uglavnom dominiraju ljudi iz više i srednje klase jer su dobro umreženi.“
U sličan se pothvat upustio i njezin kolega iz glumačkog svijeta Tom Stocks. Kada je nakon audicije upao na prestižnu glumačku školu East 15 Acting School u Essexu, shvatio je da neće uspjeti financirati školarinu od 12 000 funti godišnje. Dvije godine je odgađao upis i pokušavao skupiti novac radeći razorazne poslove, ali nije došao ni blizu. Unatoč najboljoj volji, roditelji mu nisu mogli mnogo pomoći, s obzirom na to da mu je otac kuhar a majka radi u školskoj menzi, te je na kraju bio prisiljen odustati od studija glume. Sada radi kao agent u call centru i pokrenuo je „Actors Awareness“ program, čija je misija „Boriti se za više jednakosti, raznolikosti, i više talentiranih ljudi iz radničke klase u umjetnosti, te stvoriti zajednicu i tim zakinutim skupinama dati glas“.
Pothvati tih mladih ljudi su hvalevrijedni, no nažalost to su tek izdvojene akcije pojedinaca koje predstavljaju samo kap nade u oceanu strukturne nepravednosti koja nas preplavljuje. I dok se nešto korijenski ne promijeni u svijetu u kojem živimo, nastaviti ćemo propuštati briljantnu glazbu, filmove, predstave i književna djela jer će njihovi potencijalni autori biti suviše zauzeti stavljanjem kruha na stol.
Izvor naslovne fotografije: Wikipedia commons
Autor teksta:
Filip Peruzović – radnickaprava.org