Fotografije u tisku navikle su nas na najužasnije prizore koji pokazuju posvemašnju oskudicu u kojoj se nalazi velik dio čovječanstva. Glad je poput zvjerske pandže koja po okrutnosti nadmašuje i najteže bolesti jer, kao i u slučaju teških bolesti, za nju nema lijeka koji bi bio dovoljno djelotvoran da je zaustavi.
Međutim, smatramo da se glad širi sve više, ona ne zahvaća samo tijelo, već postupno nagriza sve što obilježava čovječanstvo. Zbog toga ćemo pokušati definirati i navesti neka područja u kojima oskudica najjače ostavlja tragove.
Fizička glad
Postoje milijuni onih koji nemaju što jesti. Samo u Africi, prema statistici, posljednjih je godina umrlo od gladi više od trideset milijuna ljudi…
Može se pomisliti da glad pogađa one koji žive u siromašnim, pustinjskim zemljama, i to je djelomično točno. Ali, od izgladnjelosti umiru i oni koji imaju plodnu zemlju, međutim, nemaju ni sredstva ni mogućnosti da je obrađuju i koriste se njome. U sadašnjem trenutku ljudi oskudijevaju podjednako u neplodnim, kao i u plodnim područjima, čijim se mogućnostima njihovi stanovnici ne znaju ili ne mogu iskoristiti.
Fizičkom glađu upravlja niz interesa koji, iako se jasno ne očituju, očigledno postoje. Oni razvijaju određene dijelove planeta na štetu ostalih. Favorizirane regije također ne mogu slobodno proizvoditi ono što nedostaje ostalima: u proizvodnji postoji granica koju određuje međunarodno tržište – nove entelehije koje rukovode našim sudbinama dajući cijene stvarima i pomičući nevidljive konce kako te cijene nikada ne bi pale. Postoji velika količina namirnica koje nikamo ne stižu, zato što za to ne postoji interes, zato što nema organiziranog prijevoza, zato što bi njihova raspodjela mogla prouzročiti međusobno ubijanje izgladnjelih, tako da je preporučljivije uništiti te namirnice ili ih baciti u more. Postoje brojne donacije koje su zaustavljene brojnim birokratskim postupcima, gotovo nikada ne stižući u ruke onih kojima su potrebne.
Stvorena je nova industrija dobročinstava koja, ne negirajući plemenite iznimke, ne uspijeva ublažiti glad.
Preostaju idealisti, oni koji zbog “ludosti duše” hrabro pomažu siromašnima, bolesnima, bijednima, idealisti koji obično plaćaju vlastitim životom taj altruistički pokušaj koji umire s takvim pojedincima, jer ne postoji nikakav organizirani način koji bi te napore inteligentno usmjerio. Možda zato što ne kotiraju na tržištu?
Istovremeno, drugi dio čovječanstva dobrovoljno gladuje da bi se približio modi dotjeranih figura. To su oni ljudi koji se nepravilno hrane upravo zbog toga što imaju puno novca ili se smatraju obveznim jesti ono što je u određenom društvu propisano, ili zadovoljavaju svoja potrošačka htijenja prisilnim apetitom. To je napad na zdravlje. Ono prvo, koje se odnosi na stvarno siromaštvo, napad je na život.
S vremena na vrijeme naša svijest prima poziv preko tužnih fotografija – koje su nažalost stvarne – fotografija djece poput kostura, majki toliko mršavih da ne mogu hraniti svoju djecu, ljudi koji se ne mogu podići na noge i raditi… Te slike dolaze nam iz povijesnih ostataka toliko omraženih kolonija i zemalja koje se danas s ponosom nazivaju neovisnima. Neovisnim od čega, od koga? Tko ih nastavlja držati podjarmljene, ostavljajući ih da se međusobno ubijaju u plemenskim, etničkim i vjerskim ratovima?
Energetska glad
Ne postoje vampiri koji sišu ljudima krv i ostavljaju ih bez energije. Postoje druge forme koje iscrpljuju ljude.
Novac je jedan vid energije. On je rezultat rada milijuna ljudi koji se koriste tek dijelom tog novca i onoga što se njime može postići. Postoji mašinerija koja usisava rad i novac, a prema tome i ljudsku energiju, stvarajući taj drugi oblik gladi.
Postoje grupe moćnika – o kojima znamo malo ili gotovo ništa – koji manipuliraju novcem. Postoje izuzetno visoki porezi koji guše one koji rade, a da rezultati toga nisu uvijek očiti onima koji su njime pogođeni.
Ljudska energija je oskudna, vrlo oskudna. Ponovno postoje robovi, ako su uopće ikada prestali postojati. Novi robovi su oni koji sve više rade da bi dobili istu ili još manju količinu sredstava koja pokrivaju njihove potrebe. Njihovi se gospodari ne vide, ali zato nisu ništa manje okrutni. Novi robovi su mladi ljudi koji nemaju iskustva i starci koji prosjače posao jer za njih nema mjesta, osim ako to mjesto nije opet licemjerno iskorištavanje. To su oni koji su primorani podnositi svakojake načine ponižavanja da bi sačuvali neko mjesto koje im omogućava zaradu za život ili zadržavanje određenog statusa koji se zahtijeva unutar jednog društva.
Također nastavljaju postojati i ostali robovi, oni koji su to oduvijek, ljudska bića koja se kupuju i prodaju, oni koji prelaze iz ruku jednih u ruke drugih gospodara, oni koji su obmanuti izmišljenim rajem da bi ih se vezalo za ustajale baruštine, usred najsofisticiranijih gradova svijeta. To su oni koji žive gore od životinja i koje se ubija bez milosti kada više ničemu ne služe.
Zrak je energija, a mi smo gladni čistog zraka. Svakog dana udišemo sve više nečistoća i lakomisleno zagađujemo atmosferu zato što to zahtijevaju fizikalni, kemijski ili atomski pokusi koji će donijeti više novca.
Postoji prava pošast energetske gladi koja se nalazi bilo u zraku koji udišemo ili u novcu koji ne posjedujemo, a prenosi se kao umor, potištenost, zabrinutost, kao svakodnevno ponižavanje u siromaštvu ili predodžbama siromaštva u budućnosti.
Osjećajna glad
Tijekom vremena osjećaje su, barem u najciviliziranijim zemljama, zamijenili instinkti. Ali budući da instinkti nisu adekvatna hrana psihe, čovjek i na tom planu umire od gladi.
Svi sanjaju o tome da vole i da budu voljeni. Čak i oni koji to najviše niječu, rade to zbog boli i beznađa, a ne zbog toga što negiraju taj vitalni i nezamjenjivi osjećaj. Baš svi sanjaju o ljubavi koja će trajati više od četiri dana, o ljubavi koja se neće rasplinuti s jednom proslavom, odmorom, čašom alkohola ili varkom droge.
Nažalost, malo je onih koji uspiju živjeti ozbiljne i snažne osjećaje kao što je ljubav, vibraciju koju daje ljepota, dobrota i pravednost. Velika većina besciljno luta kroz život poput gladnih prosjaka, vješto prerušenih kako bi mogli glumiti bogatstvo osjećaja koje ne posjeduju i ne znaju kako ga dosegnuti.
Osjećajna glad naziva se usamljenost. To nije fizička usamljenost, već je to ona druga, nutarnja, koja čovjeka ubija poput žeđi, a bez znanja gdje pronaći čudesni izvor iz kojega može piti.
Koliko li je usamljenih bića na svijetu!
Za to vrijeme međunarodno tržište koje sve obuhvaća, prodaje nam tisuće idola i iluzija prijateljstava koji nas, kad jednom nestanu, ostavljaju još usamljenijima, još više poniženima, prevarenima i još nemoćnijima da pronađemo izlaz iz te bijede. Ali, kako izaći iz nje ako je ne uspijevamo niti prepoznati niti razumjeti? Ona se osjeća, ponekad se prihvaća, ponekad negira, ali se ne zna odakle dolazi ni kako joj se suprotstaviti.
Na planu osjećaja također postoje tužni kosturi usamljenika: napuštena i zlostavljana djeca, starci koje nitko ne želi u kući, neizlječivi bolesnici… Za to vrijeme, umnožavaju se oni “ugojeni” lažnim, prostačkim, iskvarenim i nasilničkim osjećajima koji, umjesto da hrane dušu, sve je više ogrubljuju i otupljuju, dok od nje ne ostanu same kosti.
Intelektualna glad
Na ovom području podjednako nedostaje dobra hrana. Već dugo vremena ne postoje čiste, zdrave, vječne ideje, usmjerene razvoju uma. Tržište nudi jedino planove i projekte, niske i prostačke sofizme, zabave za one koji su izvan granica prirodnog.
Postoje iznimke, znamo, ali one su toliko rijetke… Književnost kao da mora govoriti o nekom lešu da bi imala stila; poeziji treba odstraniti rimu i ritam da bi bila slobodna; kazalište treba prikazivati bijedu života, ludosti ili lakomisleni smijeh koji ništa ne rješava; film se zadovoljava slikama koje nas zbunjuju, ne dajući nam odgovore; onaj tko slika, namaže platno, a onaj tko kleše, čini to prezirući već ionako degradirani estetski kriterij. Filozofija nestaje iz školskih programa, a povijest stiže do svog kraja…
Tko bi tada mislio na bilo što?
Glad koju trpimo više je mentalna, racionalna, moralna i duhovna, negoli intelektualna. Toliko spominjana razlika između čovjeka i životinja – rasuđivanje – sve se manje opaža.
Naprotiv, životinje su one koje se uzimaju kao primjer vjernosti, spretnosti, sposobnosti preživljavanja i življenja u skladu s Prirodom.
Ne bismo bili toliko gladni da smo istinski razmišljali.
* * *
Uvjereni smo da postoje istinski teški trenuci u povijesti čovječanstva i da smo našem planetu Zemlji napravili mnogo zla te da nas ne treba čuditi negativna reakcija s kojom se susrećemo: žetve koje nisu uvijek dobre, voda koja mnogo puta nedostaje, kiša koja rijetko pada, potresi koji nas pogađaju bez milosti…
Ali, kad god bi krenuo putem napretka, čovjek je to činio razmišljajući. Iz pećine je izašao razmišljajući; razmišljajući je sagradio gradove; razmišljajući je sazrio i približio se bogovima umom i intuicijom. Razmišljajući je otkrio svoje najvrjednije osjećaje i dopustio im da se izraze. Razmišljajući bi obnavljao snagu kad god bi bio ugnjetavan i razmišljajući je znao posijati i ubrati plodove zemlje.
Svijet je gladan jer je uspavan. Nitko ne može proizvoditi ni jesti dok spava. Moramo otvoriti oči, gore, visoko, otvoriti srce i ruke, a izobilje će doći, kao uvijek, iznutra prema van i odozgo prema dolje. Moramo misliti, osjećati i djelovati da bi glad nestala.
Autor: Delia Steinberg Guzmán