Razvoj tehnologije i široka upotreba društvenih mreža stavila nas je u poziciju u kojoj smo istovremeno promatrani i promatrači. Naizgled bezazlen trend žrtvovanja kako vlastite, tako i tuđe privatnosti, državni su aparati spremni iskoristiti u svrhu kontrole i represije, a privatne kompanije jedva čekaju da iz njega izvuku maksimalnu zaradu.
Mnogi ljudi ne mare za zaštitu privatnosti ili, čak naprotiv, zahtijevaju pravo pokazivanja i iznošenja svoje intime. To nas može čuditi, ali ako malo razmislimo, cijela lepeza znakova i simptoma već neko vrijeme najavljuje neminovno nastupanje tog tipa ponašanja, koji nerazmrsivo spaja voajerizam i egzibicionizam te nadzor i podčinjenost.
Njegovu daleku matricu možda možemo pronaći u slavnom filmu Alfreda Hitchcocka “Prozor u dvorište” (Rear Window, 1954.), u kojem fotoreporter (James Stewart), u svom stanu, mirujući s nogom u gipsu, iz dokolice promatra ponašanje svojih susjeda iz zgrade preko puta. U razgovoru s Françoisom Truffautom Hitchcock je objasnio: “Da, on je voajer, no nismo li svi voajeri?” Truffaut mu je priznao: “Svi smo mi voajeri, pa makar samo kada gledamo intimni film. Uostalom, James Stewart se na svom prozoru nalazi u situaciji filmskog gledatelja.” Hitchcock je zatim primijetio: “Kladim se da devet ljudi od deset, ako u zgradi preko puta vidi ženu koja se skida pred spavanje, ili jednostavno čovjeka koji sređuje sobu, neće moći odvratiti pogled. Mogli bi skrenuti pogled uz konstataciju ‘Ne zanima me!‘, mogli bi zatvoriti kapke. No to neće napraviti, već će se zadržati kako bi promatrali.”1
Toj potrebi gledanja, nadziranja i špijuniranja odgovara, kao kontrapunkt, njena suprotnost: bestidna sklonost da se pokazujemo. A ona je od uzleta Interneta doživjela neku vrstu eksplozije, naročito nakon 1996. godine, razvitkom web kamera. Sjećamo se, primjerice, petero studenata, momaka i djevojaka iz Oberlina u Ohiju (SAD) koji su se, kada je započela moda web kamera, prikazivali online,2 dvadeset i četiri sata dnevno, gdje god da su se nalazili na dva kata svog studentskog paviljona. Živjeli su pod nadzorom četrdesetak kamera koje su namjestili posvuda u svom životnom prostoru. Nakon njih, tisuće samaca, parova i obitelji pozvali su bez ustručavanja korisnike Interneta iz cijelog svijeta da podijele njihovu intimu i promatraju im život praktički bez ikakve zabrane.3
Vidjeli smo i Kineza Lu Youqinga, koji na mreži vodi “dnevnik smrti”, a koji je postao pravi planetarni fenomen elektroničke literature. Saznavši svoju dijagnozu, taj mladi šangajski trgovac nekretninama odlučio je podijeliti sa svojim suvremenicima svoju borbu s rakom želuca koji ga je izjedao do njegovog posljednjeg daha: “Prekidam vezu. Volim vas.”
Nadalje, od početka dvijetisućitih na većini američkih televizijskih programa namnožile su se emisije takozvanog Trash TV-a, ili “telesmeća”, koje prikazuju osobe kako bez imalo srama evociraju svoje najintimnije probleme ili svoje najskrivenije strasti. Najslavniji među njima bio je Jerry Springer Show, gdje su gosti na bini, pred deliričnom dvoranom, odavali skandalozne tajne iz svog privatnog života. Emisija, koju je pratilo više od osam milijuna televizijskih gledatelja, tjedno je dobivala pozive tisuća Amerikanaca spremnih otkriti čitavu svoju intimu u zamjenu za petnaest minuta slave.
Čak ni ubojice više ne žele ništa skrivati i sada nastoje priznati sve detalje svog kriminalnog života. Američki kabelski lanac Court TV, specijaliziran za prijenos ispovijesti ubojica, tako je prvi na svijetu gnusno realistički prikazao “ispovijest Stevena Smitha, koji priča o silovanju i ubojstvu liječnice u njujorškoj bolnici 1989., ispovijest Daniela Rakowitza, koji je ubio prijateljicu te joj potom raskomadao tijelo i skuhao ga, također 1989., zatim ispovijest Davida Garcie, muške prostitutke, koji opisuje umorstvo klijenta u invalidskim kolicima 1995.”4
Danas na društvenim mrežama milijuni ljudi javno iznose privatne detalje iz svoje biografije ili iz svojih svakodnevnih aktivnosti, i to potpuno bezbrižno. Ne doimaju se zabrinutima što su si time nadjenuli virtualnu elektroničku narukvicu koja novim Big Brotherima omogućuje da ih slijede u stopu, dok strojevi negdje sakupljaju beskrajnu količinu podataka o njima. Upravo ovaj novi koncept identiteta, bez sumnje, motivira tisuće ljudi da se prijave kod različitih policijskih službi kao dobrovoljni prokazivači. Primjerice, Ministarstvo pravosuđa Sjedinjenih Američkih Država pokrenulo je 2002., pod predsjedništvom Georgea W. Busha, operaciju TIPS (Terrorism Information and Prevention System, pri čemu “tips” znači također “dojava”, informacija), s ciljem da u prokazivače preobrazi milijune stručnjaka koje njihovo zanimanje dovodi u tuđe domove: dostavljače, vodoinstalatere, zidare, bravare, električare, postavljače antena, poštare, radnike plinare, vrtlare, radnike na selidbama, kućne pomoćnike, itd. Stotine njih obvezale su se stupiti u kontakt s policijom ako primijete bilo kakav “sumnjivi znak”.
Od voajera do doušnika
Tako je jedan od ciljeva “rata četvrte generacije” da s informacijskog društva prijeđe na društvo informatora. Upravo to je cilj programa Texas Border Sheriff’s Coalition, u sklopu kojeg je na strateškim i izoliranim položajima, duž granice između Teksasa i Meksika, postavljeno više stotina nadzornih kamera. Te kamere spojene su na Internet te svaka osoba diljem svijeta sada može, udobno smještena pred svojim kompjuterom, bez rizika špijunirati pustinjski teritorij Teksasa ili obale Rio Grandea. U slučaju da na svom ekranu vidi nedokumentiranog migranta, može ga prokazati upućivanjem jednostavnog maila vlastima. Oko trideset milijuna pojedinaca, u duši uhoda, iz više zemalja prihvatilo je tu funkciju “dobrovoljnog informatora” teksaške granične policije, sve do gašenja programa...
Tvrtka Internet Eyes pokrenula je 2009. godine u Velikoj Britaniji sličnu inicijativu, koju je predložila kao neku vrstu otvorene igre svim korisnicima Interneta. Njihov je cilj bio nadziranje trgovina i ulica te detektiranje eventualnih prekršaja. Za sudjelovanje i pristup mreži, volonteri su morali plaćati malu mjesečnu pretplatu. Nakon što im je identitet bio potvrđen, imali su pristup slikama sa četiri nadzorne kamere, prikazanim na njihovom kompjuteru.
Iz svog naslonjača pretplatnici prate izravan prijenos slika s kamera. Ako detektiraju krađu, nasilje, ili sumnjivo ponašanje, kliknu na gumb za uzbunu. Slika se smrzne i omogući se opcija zumiranja, kako bi mogli provjeriti o čemu je riječ. Potom poslovođa dotične trgovine primi poruku sa slikom. Ako uzbunu smatra korisnom, doušniku s Interneta dodjeljuju se tri boda. Ako poslovođa procijeni da je uzbuna bila korisna premda nije došlo do prekršaja, dodjeljuje mu se jedan bod. Korisniku-špijunu koji je na kraju mjeseca detektirao najviše prekršaja ili krađa, Internet Eyes obećava naknadu koja može ići i do 1000 funti. U intervjuu za londonski Times, autor stranice Tony Morgan se opravdava: “Postoji više od četiri milijuna nadzornih kamera, ali prati se samo jedna od tisuću. Ovim putem kamere se prate dvadeset i četiri sata dnevno. To je najbolje oružje za prevenciju prijestupa ikada izmišljeno.” Protivnici videonadzora procjenjuju, naprotiv, da ta stranica predstavlja opasnost – “ona povređuje privatni život i predstavlja instrument špijunaže” – jer će svačijim pogledima izložiti lica i ponašanja klijenata trgovina.5 Udruženja koja skrbe o zaštiti privatnosti ukazala su na činjenicu da ta stranica omogućuje špijuniranje između susjeda te da delinkventi pomoću nje mogu analizirati navike pojedinih trgovina kako bi ih mogli uspješnije okrasti.
Umnažanjem migracijskih tokova i porastom ksenofobije u Europi, možemo pretpostaviti da se europske vlasti nalaze u iskušenju da instaliraju sličan sustav kamera spojenih na Internet, znajući da vjerojatno mogu računati na mnoštvo dobrovoljnih građana-prokazivača. Jedna od perverzija našeg društva kontrole upravo je ta: postići da građani budu u isto vrijeme nadzirani i nadziratelji. Svatko mora uhoditi druge, dok je za to vrijeme i sam uhođen. U okviru demokracije, gdje su pojedinci uvjereni da žive u najvećoj slobodi, idemo ka ostvarenju cilja kojeg su sanjala najtotalitarnija društva.
Ignacio Ramonet
S francuskoga prevela: Sana Perić
* Ignacio Ramonet bivši je urednik Le Monde diplomatiquea. Nedavno je objavio knjigu L’Empire de la surveillance, suivi de deux entretiens avec Julian Assange et Noam Chomsky, iz koje donosimo ovaj tekst.
1 François Truffaut, Le Cinéma selon Hitchcock, Robert Laffont, Pariz, 1966.
2 hereandnow.net
3 Vidi Denis Duclos, “La vie privée traquée par les technologies”, i Paul Virilio, “Le règne de la délation optique”, Le Monde diplomatique, kolovoz 1999. i kolovoz 2000.
4 Le Monde, 25. kolovoza 2000.
5 Laurène Casseville, “Internet Eyes is watching you!”, lepetitjournal.com, 10. listopada 2010.
