Ne živi se od poljoprivrede, preživljava se, a priče ispričane u eter kamere o uspješnim poduzetnicima koji sade maline, drže ovce i koze nisu ništa drugo do podvala građanima većih gradova
Izvor fotografije: panoramio.com
Užareni asfalt Sarajeva ovog ljeta, kao nikad ranije, podsjećao me na mirno zelenilo sela u kojem sam odrastao. Nema više ni tog sela kakvim je bilo, modernizacija je odnijela domaću stoku, donijela internet, repetitore i selo je postalo naselje, a nasilje lokalne vlasti proskribiralo je odnose unutar njega. Džemat je postao politički skup SDA, Vodokrad sili ljude da plaćaju odvoz smeća koji se ne vrši, a pretenduju da ljudima uzmu i vodu. No, zelenilo par kilometara iznad, gdje čovjek još uvijek nije napravio asfalt ostalo je da umiruje duhove onih koji su pobjegli od političkih džemata koji su skoro postali jedini način života.
Malo se piše o Bosni mimo Sarajeva, Banja Luke i Mostara, eventualno Tuzle, Zenice, Trebinja ili Širokog Brijega. A i te spisancije su prepune ideologije, crne hronike i nasilnih aktuelnosti. Ispod rijeke takvih naslova nalazi se Bosna, zašivena u selima i naseljima. Tu nema političkih turbulencija na dnevnom nivou, nacionalizam odavno vlada neprikosnoveno i bitka pozicije i opozicije ne postoji. Postoje šapati koji uvijek nose najopasniji ton promjena koje se dešavaju negdje, nekom nevidljivom rukom spremani od strane nekoga i nečega. No, opasnost je realna i niko ne sumnja da postoji.
Ipak, i takva mjesta imaju svoje probleme i oni su najčešće svedeni u nekoliko jednostavnih kolosijeka kojima se kreće život. Zaposlenje, ženidba (u istoj vjeri i naciji obavezno), komšijski odnosi, zavist i vremenski uslovi. Sve osim posljednjeg se može nekako spasiti, bilo kovertom, bilo dulumom zemlje, bilo pritiskom, zatvaranjem kćerki u kuću, međama od betona, tračevima i ostalim. No, vrijeme je u Božijim rukama, seljaci to dobro znaju. A Bog ih ne voli, znaju sebe, pa znaju i zašto ih Bog ne voli. I to često govore mimikrirani u većinu, kakav je narod, dobro da kiša ikad padne.
Pao je snijeg ove godine, pao direktno na behar i doprinosi meda, voća i povrća će biti slabi. A potom su uslijedile suše, veći problem od prethodnog, krompir će biti slab i to seljacima zadaje velike brige. Ni trava nije rodila posebno, svako se snalazi i kupuje travu od onih porodica koje nemaju stoku. Odumire moje mjesto, ali princip mi je dobro poznat i još snažno živi u mnogim od desetina hiljada sela. Jedna od glavnih stvari koje su obilježile poslijeratno snalaženje bio je izbor sjemenskog krompira. Postojao je tada još uvijek dobro zastupljen crveni krompir. Imao sam dvije vreće, jednu za žuti krompir, drugu za crveni. Koje je sjeme bolje, odgovor nikad nije konačan. Već dugo ne živimo od poljoprivrede, od toga se može samo preživljavati.
Mnogi preživljavaju. Pišem ovu priču, iz bošnjačkih mjesta gdje sam Druge viđao rijetko, uz skromnu nadu da će razjasniti poganluk vlastodržaca koji tvrde da stanje nije tako loše, da se živi i bez posla u tvornicama od poljoprivrede, a vjerujući da je isto stanje i u drugim taborima. Ne živi se od poljoprivrede, preživljava se, a priče ispričane u eter kamere o uspješnim poduzetnicima koji sade maline, drže ovce i koze nisu ništa drugo do podvala građanima većih gradova. Jasno mi je i kako kreću te priče, o tome sam pisao nekoliko puta. Uvijek kao zavist prema komšiji, uvijek iz džematskih halki o urodu ove godine, šaptajima do opštinskih odbora pa sve nadalje do vrha države. Lokalci javljaju da je malina rodila, to se može prodati kao uspjeh ako poklonimo dva motokultivatora. I to je u principu sve, bez velikih priča i teških ideologija. Ono što krene kao trač kako komšija ima mnogo i ne treba mu pomoć, do političkih propagatora stigne kao dokaz da je on slika uspješnog Bošnjaka na kojem se mogu zaraditi predizborni poeni.
Najveći problem je Internet, on je seljacima pokazao mnogo žuđenih stvari i ambicije su porasle, iako su gore nabrojane stvari suštinski faktori seoskog života. Internet, pored televizije, podijelio je ljude u dvije velike grupe informišući ih o izvorima novca. Prvi su oni koji znaju da su donacije zapravo od njihovih novaca obaranjem otkupnih cijena malina, ili bilo čega drugog. Taj novac su pokrali vlastodršci u vidu HDZ, SDA i SNSD u saradnji sa otkupljivačima. I tu je situacija jasna, SNSD je ukrao od srpskih malinara. SDA je to uradila Bošnjacima. Nema niti mogućnosti da se prevare seljaci kako su za maline krivi drugi. Druga grupa, predvođena džematom jednako ne vjeruje da su to donacije, ali za potrebe i ljubav stranke uživljeno tvrde da su donacije nafaka koju svaki čovjek ima za sebe i niko mu je ne može oteti (Jedan od načina kako se koristi vjera za održavanje političara na vrhu). Ne postoji pomirenje između te dvije grupe.
Ljudi, dakle, žive od vlastitih bašti. Krompir i akcije o kupovini domaćeg otaljavaju život do skore smrti koja dolazi sve češće po ratom i poraćem uništene ljude. Prodaje se u manjim količinama otkupljivaču koji obrne ozbiljan biznis prodajući robu velikim trgovačkim lancima. Dio se ostavlja sebi, za život i zimu. Stoga je suštinski bitno rasporediti udio koji se prodaje i ostavlja, a tu na scenu stupa urod. Loš urod ne ispunjava cilj. Sve i da prodaju skuplje krompir i ostale namirnice znaju da će loša godina poskupiti i mlijeko, ulje ili nešto drugo što nemaju i moraju kupiti. Rad sa zemljom najteži je rad, neusporediv sa bilo kojim stresom modernog posla. Seljaci su povijeni, okoštali, ispucalih ruku i tamnih, prepeklih vratova nimalo lišeni stresa. A nakon što se posao na njivi obavi, preostaje još mnogo posla. Posao se ne nosi kući, i kuća i njiva su neodvojivi i sve je uvijek posao i bitka.
Nema se vremena za mnogo toga, pa su društvene teme sekundarne i dolaze kroz tračeve. Pametnije rečeno, to su jednostavne simplifikacije sofisticirane stvarnosti. Isprati se dnevnik na Federalnoj televiziji. Odlično sam razumio nalog SDA da FTV ne djeluje protiv njih, ne moraju ih ni hvaliti, samo ih ne smiju kuditi, jer SDA najbolje razumije stanje na terenu. Pola je istine, za umornog seljaka nesklonog temeljnijem istraživanju, u onome što govori FTV. Ponovo, Internet se polako probija i zato je FTV mrtva institucija. No, trač postoji i na internetu i osvaja pažnju jednako. Informisanje ide sporo. SDA botovi su se preselili na Internet. Svaki drugi džemat ima svoj facebook nalog gdje, često anonimno, još lakše može interpretirati informacije.
Kakav ti je krompir, komšija? To je najčešće pitanje ovih dana, već se pomalo rovi zemlja, prvi utisci su tu. Nije dobro, znaju svi da nije dobro. Ako je krompir loš moraju se pokrenuti mehanizmi razmjene, moraju se uspostaviti odnosi koje se gledalo izbjeći. Mora se nabaviti i ogrijev. Sve je to tada uvjetovano najsitnijim detaljima, od toga ko je kakav čovjek, šta i za koga radi, ko cinkari šumaru. Ekonomija je baza, nigdje toliko tačnosti marksizma kao na selu. SDA kontroliše i dobavljače, džemat, subvencije, šume i ako izda urod krompira valja prljati ruke, mnogo gore nego od zemlje, od esdeaovsku politiku koja tako kontroliše sela.
A kontrolišu sve. Već deceniju sarajevski feminizam ne vidi jednostavnu stvar. Kretanja se uvijek dešavaju sa sela prema gradu. A na selu misionari ne prestaju da rade. Misionarke dolaze i opominju žene na potrebitost posjete ginekologu, to radi i lokalna televizija. Nema ništa u tome ideološko, ništa za pokuditi. No, šapat koji prati takve akcije govori ko je platio posjetu, džamija kao često mjesto održavanja govori svoje. Sve šuti, a sve govori ko drži moć. Selam je uzgredan, o islamu se više priča u Sarajevu nego tu, suprotno mišljenju većine. Ukoliko je slab urod, misionarke će organizovati i predavanje o tome kako žene mogu honorarno zaraditi. Ukoliko je predavačica pokrivena, fakultetski obrazovana žena, besmisleno je pokušavati vidjeti ideologiju u tome. Ona predaje struku, dokaz je da marama nije prepreka i svaki pokušaj feministica sa milionske razdaljine da ubijede ljude da je mlijeko crno mora i treba biti neuspješan. Ne postoji nikakav nagovor na vjeru. Muškarce se ne zove na poduku. Oni to ne vole, oni su sposobni bez toga. To je dobro poznati red i ustaljeno mišljenje. Kontraproduktivno bi bilo pozivati ih na ta okupljanja. Žene vole druženja. SDA zna da su rodne uloge jasno podijeljene. Ne pita se šta bi trebalo, rade po onome što jeste. Korjenit plan zapošljavanja žena je besmislen posao ako se zna da više gledaju televiziju i preko lokalnih televizija ih se može informisati o onome što treba postati zvanična istina. Lakše je i jeftinije.
Ideologija na selu je uvijek pozitivno ustremljena ka prosperitetu. Pokušao sam, i odustao, objasniti ljudima da priča o malinama je suštinski zamazivanje očiju. Treba pričati o softveru, o aplikacijama i ozbiljnim parama bez teškog znoja, rada na zemlji i minornih donacija u vidu sadnica, žice ili neke treće trice i kučine. Zašto saditi maline ako se obrazovanjem može doći do više para uz manje truda? Šta je softver? – i od tada se držim svog posla opisivanja, a ne obučavanja. Za takvo što potrebno je kontrolisati krompir, obrazovanje, medije. Neko prodaje maline. Taj neko možeš biti ti. Prilika je tu, zgrabi je. Nešto je trulo u tome da se pod reflektorom poduzetništva ne nagovaraju seljaci na obrazovanje, nego na sađenje maline.
Postoji jedno pravilo: na selu se sve zna. Izlaznost na izbore je velika, a glasovi se dobro znaju. Sav posao je sljedeći, sve sigurne SDA porodice moraju glasati za SDA. Jedan dio je SDP. Ostaje sumnjivi dio neodlučnih, oni su bitni jer množeni sa hiljadama sela sa istim takvim grupama čine moguću razliku. Ne spominjem SDP, njihov utjecaj na selu je minoran jer ne kontrolišu džemat. Najbliže što mogu prići je kontrolisanje subvencija za krompir, odnosno, poljoprivredu. No, nesposobna SDP garnitura je odavno i to izgubila.
Čudim se dok sjedim u Sarajevu i slušam nekog mladog čovjeka koji dobacuje da su svi isti i da neće glasati nikako. Postoje čak akcije koje pozivaju da se ne glasa. Da li su ti ljudi prespavali život? Pogledajte u selo i shvatite sve. Problemi sa vodom su tu počeli, sve je prepisano i dostavljeno u Sarajevo. Tu je i odgovor na izbore, ne postoji opcija ignorisanja izbora. Sav izbor je SDP ili SDA. Ponašanje da postoji alternativa je prosta laž. To što zna svaki seljak, ne zna nijedan intelektualac u Sarajevu. Dvije stranke imaju mogućnost da kontrolišu čak i krompir. Izbor je tu, nema trećeg puta. To što je selo mjera Bosne, to nije dobro jer selo nije progresivno. No, kao takvo je idealno za manipulaciju koju vrši SDA. To je jednostavna manipulacija sadržana u izjavi svi su isti. Takva izjava služi kao neka vrsta indikatora među seljacima. To izgovaraju esdeaovci da održe trenutno stanje, relativizirajući krivicu između SDA koja je konstantno na vlasti, i ostalih koji tu povremeno budu.
Institucija obraza nije tek konzervativna doktrina. Nivo solidarnosti iznenađujuće zna negirati zavist. Obraz sprječava i potpunu propast u politiku, iako se to u zadnje vrijeme narušava. Lokalni džematski profiteri popisuju ljude kao ovce, ugovaraju poslove sa odvozom smeća bez njihovog pitanja, daju vodu pod koncesiju, kradu na asfaltu i izgradnji mostova. No, godinama je obraz bio bedem mnogim marifetlucima i čak se praštalo ratno profiterstvo. Nije se zaboravljalo. U novije vrijeme esdeaovski puleni su prekršili ta pravila, oduzeli ljudima dostojanstvo i natjerali ih da kaljaju obraz. Ma koliko subjektivno bilo shvaćanje šta je obraz, cijena samopoštovanja steknutog vlastitim teškim radom neupitna je i visoka. Pomjeranjem te granice otvorene su stare rane ratnog profiterstva. Spremni su za osvetu, ako se pojavi ikakva alternativa. Vlada strah, ne žele ponovo prodavati kravu da kupe “pušku”, gdje bi puška bila dobra metafora danas, a nekad stvarna situacija. Krompir je bio spas. Teško je razumjeti takvo sjećanje, ali je monstruoznost te situacije obilježila živote i poigravanje kojim ratni profiteri, borci u šiltetima, žele opelješiti seljake direktan je pucanj u teško stečeno dostojanstvo.
Suad Beganović, Prometej.ba