Gdje počinje Drugi, tu prestaje nacija. Da bi se histerija održala Drugi mora biti demonski neprijatelj koji „napada“. Tome svakako pomažu teritorijalne razlike, jezici i slično. Na našim prostorima veliki Danilo Kiš svoj esej počinje riječima: Nacionalizam je, pre svega, paranoja. Kolektivna i pojedinačna paranoja
U pokušaju da se sloterdijskovski histeroidni model nacije primijeni na neposrednu bosanskohercegovačku stvarnost dolazi se do niza problema. Naravno, porediti Njemačku sa BiH, odnosno sa bošnjačkom, srpskom i hrvatskom nacijom moguće je samo uslovno, poredeći koncepte. Sa potonje dvije bi teoretski bilo lakše operirati, duža državnost i povoljniji historijski kontekst nakon nacionalnog buđenja (a to buđenje je krvavo i nasilno) u 19. stoljeću daje pouzdaniju sliku. S druge strane, bilo kakvo pozicioniranje u sadašnjosti zahtijeva iskustvenu, spoznajnu formulaciju potpomognutu teoretskom naobrazbom. Problem takvog teorijskog sagledavanja stvarnosti jeste prevelik odmak od te iste stvarnosti. Međutim, može se reći da kako cijela BiH, a posebno tako bošnjačka nacija, nikad ne prestaje biti histerična. Nadalje, odgovara li unutarbošnjačkoj eliti da uopšte prestane biti histerična?
Pitanje nacije
Odgovor na takvo pitanje insistira na nekom polazištu, samom definisanju nacije. Nacija nema tačnu definiciju pa je predmet rasprava od sociologije, preko historije do filozofije. Ovaj paragraf sasvim sigurno neće dati definiciju, ali treba upozoriti na sam pojam. Obično se za nacionalni identitet(?) uzima zajednička historija, kultura(?), jezik, tradicija(?) i ponekad religija. S obzirom da bosanskohercegovačke grupice koje se vole nazivati i nacijama skoro sve navedeno dijele, osim religije, a koja je tek ponekad faktor definisanja nacije, pitanje s teoretske strane ostaje otvoreno. Naravno, politički gledano takvo postavljanje je blafsemija. Nauka izbjegava političko definiranje stvari, što ne znači da je ono irelevantno nego da u slučaju determinisanja pojma nacije se mora držati usvojenih kriterija. Napomena da svrstavanje jezika pod jedno je uslovno, a brojni radovi ukazuju na jedinstvenost jezika na užem prostoru Balkana koji 100% pokriva BiH. Upravo pitanje jezika govori u prilog aboliranju politizacije u nauci. Upitnici u zagradama služe kao upozorenje da svi navedeni pojmovi također ostaju u domeni apstraktnog i predmet su polemika. Tako se ukazuje da apstraktan pojam nacije pokušava biti objašnjen također apstraktnim pojmovima. Pojedini teoretičari smatraju da je pitanje, odnosno, odgovor konsezualan što znači da se grupa treba samoprepoznati kao nacija. Tada jednaki kriteriji nacionalnosti postaju neuhvatljivi. Šta je onda dovoljno jaki kohezivni faktor koji uvezuje gore spomenute apstraktne elemente nacije?
Zagrijana nacija
Jezik je pametniji od onih koji ga koriste. Sintagma zagrijane nacije može biti odgovor šta je uopšte nacija, tačnije, šta je kohezivni element. Tenzije, međunacionalne tenzije, animoziteti, mržnja, sukob i još mnoštvo termina koji se izuzetno često vežu za naciju pridružuju se ovoj (ne)zahvalnoj ilustraciji kao uvod u teoretsko obrazloženje. Naime, poznati teoretičar Benedict Anderson definiše naciju kao imaginarnu zajednicu. Kao jedan od najvećih politologa postmodernizma on je ukazao da ne postoji neki objektivni sadržalac nacije, lišio je definisanje nacije esencijalizma i primordijalnih teorija. Kultura, jezik, tradicija i ostalo tek konstruišu sliku,imaginacija zajednice se dešava kada više ljudi istovremeno čita novine na istom jeziku. Međutim, neka pitanja su ostala neodgovorena. Drugi teoretičari smatraju da nacija nije zamišljena tek tako, oni vide naciju kao mrežu ideoloških aparata koji djeluju represivno. Odnosno, centri moći poput nacionalističkih stranaka u BiH (SDA, HDZ, SNSD u prvom redu kao najjače) stvaraju atmosferu istovremenosti u „nacionalnim pitanjima“ u kojima svi građani učestvuju iako se u praksi dogovaraju u strogoj tajnosti u malom krugu ljudi.
Peter Sloterdijk je skeptičan filozof, zbog toga radije govori o nekom fenomenu nacije i nacionalizma. Nacija je, po njemu, histeroidna tvorevina. Njoj je potrebno stalno uzbuđenje, smjene panike. Nacija služi kaoinformacioni servis u rukama nacionalista za stvaranje konstantnih kolektivnih stresova. Permanentno stanje stresa čini naciju realnom, odnosno, samom nacijom, stvara se sama iz sebe, navodi Sloterdijk. Razlog tome može biti da bi se neka nacija okupila oko neke ideje, ili, mnogo češće kad je već održavotvorena, da bi se ukinula mogućnost bilo kakve revolucije, proizvode se histerični odnosi koji traju kratko, zatim se ponavljaju neki drugi oblici paranoje, do u nedogled. Zbog toga narod ima predstavu da nacija „diše“ a istovremeno bilo kakav trajan oblik organizacije, sazrijevanje socijalnih ideja, bitne promjene bivaju ometene novim „napadima“, najčešćom riječi u bosanskohercegovačkim medijima. Drugim riječima, mediji koji stvaraju, a to su nacionalistički mediji, atmosferu stresa i „uzbuđuju“ mase su stari metod „hljeba i igara“.
Ako bi spojili Andersonovu ideju imaginarne zajednice sa Sloterdijkovim naukom o histeričnosti nacije uvidjeli bismo da nacija imaginira sebe dok čita novine, odnosno, konzumira medije, a stvaranje histerije i paranoje kroz medije je upravo onaj faktor koji uvezuje lutajuće elemente jezika, kulture, tradicije, historije itd. Bitno je istaknuti da granice imaginiranja počinju kod Drugog. Gdje počinje Drugi, tu prestaje nacija. Da bi se histerija održala Drugi mora biti demonski neprijatelj koji „napada“. Tome svakako pomažu teritorijalne razlike, jezici i slično. Na našim prostorima veliki Danilo Kiš svoj esej počinje riječima: Nacionalizam je, pre svega, paranoja. Kolektivna i pojedinačna paranoja.
S morskih dubina u bošnjački bunar
Sjedinjene Američke Države mogu proizvoditi histeriju koliko žele. Ubistva koja se dešavaju trenutno su za elitu bolja od dugotinjajućeg uspona socijalizma. Ubistva nisu prijetnja za njih. Rusija može proizvoditi histeriju jer ima dovoljno neprijatelja, demonskih Drugih. Unutrašnji histeroidni kanal je bolji od autentične pobune protiv Putina. Razlog tome je što navedene države su jako održavotvorene, one i sa više nacija unutar sebe mogu govoriti o „jakoj naciji“ što redovno i govore iako im je demografska struktura šarolika. Za razliku od ovih zemalja koje ljube okeane bošnjačka nacija se skupila oko jednog bunara. Država BiH u svom Ustavu ne navodi da je ovo isključivo država Bošnjaka. Bošnjaci nemaju poluge koje nemaju i druga dva konstitutivna naroda. Niti ih trebaju imati. Ipak, pogledajmo stvari i sa tog aspekta. Međutim, neukih političara koji su preuzeli na sebe stvaranje histerije nimalo ne nedostaje. Osim što žele druge narode učiniti vazalskim manjinama, ponajviše uništavaju vlastite Bošnjake.
Za razliku od drugih zemalja koje histeroidne usklike koriste da integrišu društvo, zaustave neke neželjene kretnje i ograniče reakcionarna djelovanja bošnjačka „pamet“, akademska elita i mediji, živi paradokse a centar bošnjačke politike stvara paranoju o „nacionalnim pitanjima“ da bi što nemilosrdnije pljačkala. Paranoja koju stvaraju dotiče sve slojeve društva s ciljem da se autokolonizira vlastiti narod. Zahvaljujući tome bošnjačka nacija liči na pleme a ne na naciju pa se ne integriše nego getoizira i dezintegriše.
Bošnjaci piju, Bošnjaci i plaćaju
Ako se uputimo na nezahvalnu stazu dnevnopolitičkih dešavanja da bi ilustrovali kako djeluje paranoidno-šizofrena naciologika izgubit ćemo onaj potrebni distancirani odnos prema neposrednom i nedovoljno sagledanom te propustiti mnogo primjera. Ipak, neki osnovni princip se može nametnuti i prepoznati pa se stoga primjerima treba pistupiti uslovno, sa shvaćanjem da detaljnije posmatrano ti primjeri imaju svoje različitosti, zakonitosti i da se trebaju uzeti kao ilustracija goničke paranoje.
Naime, proteklih dana se podigla hajka na Nenada Veličkovića, Borku Rudić i Fatmira Alispahića. Sva tri slučaja se radikalno razlikuju osim u jednom, na njih je vršen brutalan pritisak esdeaovskih poslušnika jer se nisu uklapali u viziju esdeaovsko-turkofilne ideologije. Prvo dvoje i ne mogu se uklopiti, nisu Bošnjaci pa ih treba nekako ugušiti, barem medijski. Veličkovića su čak napali u tramvaju. Oni su primjer Drugog od kojeg prijeti opasnost.
Zanimljiv slučaj je Fatmir Alispahić. Obilježen kao ultradesničarski nacionalist, za šta je dao i više nego povoda, sveo se na propagiranje ideja preko društvenih mreža. Brutalno je napadnut od strane turkofilnih, mahom esdeaovskih simpatizera zbog stava da je vojni puč u Turskoj njihova stvar, da Bošnjaci nisu vazali a potom je prešao u šovensko poređenje o ljepoti nacija. Tako se pokazuje da je turkofilni narativ ovdje itekako zaživio i da u momentima histerije postaje jako agresivan. Bitan je ovdje prvi napad, desetine prijetećih poruka je dobio i još višestruko više komentara kako više nije Bošnjak, nije dobar Bošnjak i slično. Kako je to ultradesničarski nacionalist koji je godinama važio za Bošnjaka prestao biti Bošnjak? I ko to može ocijeniti ko je Bošnjak? Iako postoji nula zaključaka s kojim se slažem sa Alispahićem, čak niko ga nije spomenuo kao žrtvu napada. Kalkulacija je jasna, etikete je i sam dijelio ljudima. Međutim, demokratija i pravna država bi trebali biti još jasniji – napadi nisu dozvoljeni. Da li to znači da Bošnjaci moraju svi jednako misliti, po ketmanu SDA? Kakva je ta nacija, da su veliki neprijatelji Alispahić, Veličković i Rudić iako su pojedinačne i slabo utjecajne pojave?
Nesumnjivo, navedeni slučajevi su tek ilustracija desetina sličnih slučajeva koji se dešavaju na dnevnoj bazi. Instruirani su iz centara moći bošnjačke politike da bi u pokornosti držali same Bošnjake. Ovdje je nacija nemoguća zbog nacionalizma. Onemogućavajući širenje nacije (a svaka nacija ima simpatizere od ultradesnice do ultraljevice) ona se drži u stanju konstantne paranoje od vanjskog i unutrašnjeg neprijatelja. U tim nakanama se ne libi koristiti ni islam kao političku činjenicu koja treba da robuje sdaovsko-turkofilnoj ideologiji iako je islam nadnacionalan, ne priznaje nikakve nacije kao liniju razgraničenja. U krajnjoj mjeri, privilegiranje nacije nije niti dozvoljeno. Sve to pokazuje krajnji prezir trenutne elitističke vladajuće oligarhijske strukture u najjačoj bošnjačkoj stranci prema svakome ko ne misli na način na koji oni žele. Za njih Bošnjaci ne postoje izvan članova stranke.