 pred sudom se našao SS službenik, Dr. Albert Ganzenmueller koji je pedantno poništio godinama ispisivan red vožnje njemačke Državne željeznice i skrojio vlastite specijalne redove vožnje za specijalne vlakove ka koncentracionim logorima. Prenosimo mali dio razgovora sa suđenja:){kind=link}
piše: Dejan Kožul
U sjajnoj knjizi Daše Drndić („Sonnenschine“) pred sudom se našao SS službenik, Dr. Albert Ganzenmueller koji je pedantno poništio godinama ispisivan red vožnje njemačke Državne željeznice i skrojio vlastite specijalne redove vožnje za specijalne vlakove ka koncentracionim logorima. Prenosimo mali dio razgovora sa suđenja:
Vi ste SS-u osiguravali civilne vlakove za deportaciju Židova u logore. Od 1942. do 1945. nadgledali ste njemačke Državne željeznice.
„Postupao sam po direktivi odozgo“
„Osigurali ste neometano prometanje vlakova prema logorima smrti. Zahvaljujući vama operacija Reinhardt je tekla glatko“.
„Kakva operacija Reinhardt? Za nju sam čuo tek nakon kapitulacije“.
Osobno ste sastavljali razne, mnoge vozne redove. Recimo vozni red za prebacivanje starijih njemačkih Židova u Thereseienstadt.“
„To mi je bila dužnost, brinuti se o neometanom prometovanju vlakova. Inače, sastavljanje redova vožnje moja je strast. To vam dođe kao rješavanje kompliciranih križaljki, rebusa“.
„Godine 1942. počinje masovno „čišćenje“ geta diljem Generalgouvernmenta.
„O tome ništa ne znam“.
U lipnju i srpsnju objavljuju se radovi na pruzi koja vodi u Sobibor-u logor za masovna istrebljenja. Pri transportima dolazi do neplaniranog zastoja, pa 16. srpnja SS general Karl Wolff traži vašu pomoć“.
„Ne sjećam se“.
U nastavku, na pitanja suda, slijede samo odgovori Ganzenmuellera:
„Imate li dokaze? Ne sjećam se te prepiske. Ne sjećam se. Ne sjećam se. Nisam imao pojma. Ništa o tome ne znam. Ne znam točno. Ne mogu se sjećati svega“.
Odgovoran je bio za deportaciju 300.000 Židova u koncentracijski logor Treblinka tokom ljeta 1942. godine.
Šezdeset godina poslije na suđenju u Bijelom Polju, Nebojši Ranisavljeviću, jednom od dvojice osuđenih za otimanje i ubijanje 20 putnika iz voza u Štrpcima, pročitan je povjerljivi dokument, sa kog je skinuta oznaka tajnosti. Dokument se zvao: „Procena političko-bezbednosne situacije u železničkom čvoru Užice“.
U njemu je stajalo: „Najveću opasnost za bezbednost pruge i objekata na njoj predstavljaju radnici muslimanske nacionalnosti. Oni su upoznati sa svim detaljima organizovanja železnice jer su uključeni u svakodnevan proces rada. Što se tiče radnika muslimanske nacionalnosti zaposlenih u ŽTO (kojih ima 732), za sada se ne eksponiraju kao neprijatelji, ali nam otežavaju posao jer zbog njih tj. nepoverenja u njih ne možemo da realizujemo neke operativne zamisli…“
Tako su službenici nekih drugih državnih željeznica, onih u Srbiji, 51 godinu poslije slično kao i onomad dr. Ganzenmuellera pripremili teren za ono što se desilo 27.02. 1993. godine kad su Milan Lukić i pripadnici formacije „Osvetnici“, Vojske Republike Srpske, iz voza u Štrpcima oteli 20 putnika, koje su potom ubili u okolici Višegrada. Svi su, osim Tome Buzova, oficira JNA koji je išao kod sina u Podgoricu u vojsku, i jednog neidentifikovanog lica, bili, „muslimanske nacionalnosti“.
Oteti, mučeni a potom ubijeni su:
Esad Kapetanovića, Ilijaz Ličina, Fehim Baki, Šećo Softić, Rifat Husović, Halil Zupčević, Senad Đečević, Jusuf Rastoder, Ismet Babačić, Tomo Buzov, Adem Alomerović, Muhedin Hanić, Safea Preljević, Džafer Topuzović, Rasim Ćorić, Fikret Memović, Fevzija Zeković, Nijazim Kajević, Zvjezdan Zuličić i ono neidentifikovano lice za kog kažu da je bio crnac i da je govorio naš jezik. I to je sve što se o njemu znalo.
Žrtve su bile državljani Srbije i Crne Gore, iz Beograda, Prijepolja, Bijelog Polja i Podgorice.
Petnaest lica je uhapšeno i sudi im se za počinjeni zločin, a dvojica su osuđena. A kad smo već kod brojki, od 20 leševa samo su četiri pronađena i tu u jezeru Perućac. Ubijeni su bačeni u Drinu te ih je Drina polako do Perućca i dopratila.
Osim želje da počinioci odgovaraju za svoja zlodjela porodice žele samo još dvije stvari – da se pronađu tijela, što je mnogima značajnije od samih kazni, ali i da žrtve dobiju status civilnih žrtava rata. Na svakoj od želja su zapeli.
Manje od sedmicu dana nakon obilježavanja 27 godina od ubistva u Beogradu je trebalo da se održi ročište za ovaj slučaj. Petorica optuženih su bili tu ali ne i branilac jednog od njih, koji se pojavio par minuta nakon što je ročište zbog toga odloženo. Peti je to odloženi pretres od 15 zakazanih. Dakle, dug je još put do ostvarivanja prve želje, ali i druge i treće.
Problem sa trećom, onom da dobiju status civilnih žrtava rata je u tome što su „Osvetnici“ bili dijelom Vojske Republike Srpske, a ta vojska zvanično nije neprijateljska vojska, što stvara tehnički problem sa davanjem statusa koji su zaslužili. Oteti i ubijeni nisu bili vojnici već, kao što smo rekli, obični građani tada SR Jugoslavije.
I kamo sreće da su to jedini problemi sa kojima se porodice žrtava suočavaju. Na žalost, Srbija već nekoliko godina unazad sve sudske procese za ratne zločine vodi traljavo pa se otvoreno sumnja u želju da ih sprovede do kraju, pa ako bi porodice žrtava morale imati makar nešto što bi im ulilo neku nadu da će neke od njihovih želja biti uslišena, onda bi to moralo biti na dan komemoracije. Ali i tu su sapleteni.
Kako je devet žrtava bilo iz Prijepolja, još 2009. godine gradske vlasti su podigle spomenik prijepoljskim žrtvama. Tijela nema ali, eto, ima mjesto gdje se porodice i prijatelji mogu okupiti i sjetiti ih se. Tako je bilo i ove godine. Ili je tako trebalo biti.
A ova godina bila je specifična po dvije stvari. Spomenimo onu pozitivnu prvo.
Prvi put na obilježavanju stradanja došli su i veterani ratova sa prostora Jugoslavije. Sa njima već godinama unazad rade u Centru za nenasilnu akciju i ove godine su željeli biti barem dijelom i zvanično prisutni na komemoraciji. Da se zna da su veterani i to pet različitih vojski, uključujući i onu koja se smatra odgovornom za zločin (Vojska Republike Srpske), došli odati pomen i pokazati saosjećanje sa porodicama žrtava. To im ipak nije bilo omogućeno pa su vijence položili u tišini.
Nail kajević
A porodice ili barem neki od njih su to znali cijeniti, poput Naila Kajevića čiji brat, Nijazim, je bio putnik u tom vozu. Nail je ispričao ono što zna o čitavom slučaju, a ne zna puno jer su svi za otmicu saznavali tek nakon što je izvršena.
Brat mu je imao 30 godina. Vraćao se taj dan iz Beograda gdje je prenoćio nakon boravka u Lajkovcu gdje je posjetio kuma koji je dobio dijete. Nail ne zna mnogo o samom događaju. Ipak, ističe da je voz u startu kasnio pola sata, a to nas vraća ponovo na odgovornost Železnica Srbije jer je na kraju sam voz kasnio puna dva sata što je bilo sasvim dovoljno da Milan Lukić sa svojim „osvetnicima“ stigne i ostvari svoj plan. Osim toga, voz je stao u stanicu Štrpci iako ta stanica nije bila predviđena kao stajalište za brzi voz 671 koji je išao iz Beograda za Bar.
Nail napominje da se mjesec dana unaprijed znalo da će biti otmice, kao da je to znala i lokalna policija.
„Nije to bila nikakva osveta, već smišljena i dobro koordinirana akcija“, kaže Nail i ističe jedan detalj koji je govorio da je i kondukter u vozu to znao.
„Znao je konduktere jer je često putovao, a jedan mu je čak tražio da mu proda jaknu koju je nosio. Kondukter je znao da mu neće više trebati“.
Dodaje i da je u vozu bilo dosta policajaca koji su imali nalog da pomognu pripadnicima Vojske RS u legitimisanju jer su tražili dezertere koje su trebali da vrate na ratište kao vojne obveznike.
To je potvrdio i jedan od spomenutih veterana, Đoko Pupčević, koji je bio pripadnik Vojske Republike Srpske, a koji se igrom slučaja zatekao baš u vozu 671 tog dana.
“Bio sam u tom vozu i mislio sam da je vojska došla po one koji su izbegli vojnu obavezu. Uniformisani ljudi su ulazili u kupee, legitimisali nas. Voz je stajao 40-ak minuta i tek kad je kondukter došao pitali smo šta se desilo. Kazao je da su izveli 15, 20 ljudi iz voza. Nisam znao zbog čega dok nisam došao u Podgoricu. Tek tad sam čuo na vijestima o čemu se radilo.”
Skoro tri decenije poslije došao se i sam pokloniti nevinim žrtvama.
“Žalosno je što se to desilo. Žalosno je što nisu nađena tijela i teško da će se i naći kad nisu do sad, ali molim sve koji znaju išta o tome da kažu gdje su, kako bi te njihove kosti i duše našle smiraj i da porodice imaju gdje da se poklone.”
Drugi događaj koji je bitan, a koji je vezan i za činjenicu da se veteranima i CNA dalo malo prostora za učešće na komemoraciji, desio se prije polaganja vijenaca na spomenik i to u Kulturnom centru u Prijepolju gdje je održan komemorativni skup u organizaciji Bošnjačke kulturne zajednice.
Tamo su, ne samo predstavnici veterana i CNA bili u drugom planu, već i porodice žrtava a zarad predstavnika Islamske zajednice u Srbiji, računajući tu aktuelnog muftiju Mevlida Dudića, ali Muamera Zukorlića, bivšeg muftiju, jednog od kandidata za reisa umjesto reisa, političkog predstavnika Bošnjaka u Skupštini Srbije, gdje obavlja i funkciju predsjednika Odbora za obrazovanje, nauku, tehnološki razvoj i informatičko društvo.
Hvalospjevi upućeni Zukorliću, prijetnje političkim protivnicima, protivnicima Islamske zajednice u Srbiji nisu bili ništa drugo nego priprema za predizbornu kampanju koja je među Bošnjacima u Sandžaku već godinama i više nego zanimljiva te valja svaku priliku iskoristiti za mobilizaciju glasačkog tijela, a ovo je očigledno bilo to. Idealna prilika da se jedan tragičan slučaj iskoristi za samopromociju i dodatno usađivanje straha Bošnjacima od neprijatelja.
I, daleko od toga da Bošnjaci nemaju od čega da strahuju. Država Srbija, odnosno njeni sudski organi pokazuju na koji način vode sudske procese i kako se izruguju sopstvenim građanima. Nije se taj odnos i stanje previše izmijenio, bez obzira što imaju dva predstavnika u vlasti – Zukorlića i Rasima Ljajića, koji su ljuti politički protivnici u Sandžaku, ali u Beogradu duvaju u isti rog.
Upravo u takvoj komemoraciji treba tražiti i razlog zašto su ratni veterani i CNA, a posebno zašto su porodice žrtava bačene u drugi plan. Jer mogu da pričaju, jer žele da pričaju, jer moraju da pričaju. Jer ljudi moraju čuti sa čim su se suočavali i sa čim se suočavaju i danas.
Njihova priča i jeza koju su proživjeli je jedina nada da će novih ratnim trbuhozborcima zatvoriti usta, a onim slijepima otvoriti oči, a kod otvorenih očiju zapaljivi govori mogu biti samo istrošeni, odnosno spaljeni papir.
Na spomeniku u Prijepolju piše: “Ko u ovoj zemlji zaboravi stanicu Štrpci i 27. februar 1993. odustao je od budućnosti”.
Budućnost nam donosi četvrtu industrijsku revoluciju. Srbija traži svoje mjesto u njoj. Teško će je naći jer ne poštuje svoju djecu, bilo živu ili mrtvu jer putnici voza 671 su upravo to, kako god se zvali.
A ako se ne sjećamo onda smo svi pomalo Dr. Albert Ganzenmueller.
Autor: Impuls