Romul i Rem, strahovuci ili nešto slično (foto: JLLPA/Bestimage/PIXSELL)
Živimo u eri klikbejt znanosti, a PR postaje važniji od naučnih istraživanja. Senzacionalno oživljavanje izumrle vrste strahovuka, pokazalo se, pritom je izmišljotina, svemirski izlet zaručnice Jeffa Bezosa i njenih celebrity frendica nema istraživačkog smisla a Muskove najave kolonizacije Marsa su neostvarive, ali zakon profita istiskuje zakone nauke
Piše: Boris Postnikov
“Prvo zavijanje nakon više od 10 hiljada godina”, naslov je YouTube videa biotehnološke kompanije Colossal. Scena vam je, pretpostavljam, već poznata: dva slatka, bijela, čupava vučića podižu minijaturne njuške i ispuštaju piskutave zvuke dok ih nepoznati naučnik drži u rukama. Istog dana – nema tome ni dva tjedna – senzacionalnu vijest prenose skoro svi oni mediji koji su kod nas poznatiji kao ugledni.
Tako će ugledni Time dire wolfa – kod nas poznatijeg kao strahovuka – staviti na naslovnicu, ispod prekrižene riječi “Extinction”: zahvaljujući znanstvenicima, vrsta nestala još u pleistocenu sada je vraćena u život. “Dire Wolf is Back”, objavljuje podjednako ugledni New Yorker. Doznajemo i detalje: ona dva štenca, Romul i Rem, poodrasli su otkako je video nastao, kao i njihova sestra Khaleesi, nazvana prema Daenerys Targaryen iz “Igre prijestolja” gdje strahovuci, doduše, slijede dinastiju Starkovih, a ne Targaryene, ali to je trenutno manji problem.
Uostalom, sam George R. R. Martin, pisac romana prema kojima je serija snimljena, došao je da vidi rođake svojih likova. I, kažu mediji, od ganuća zaplakao. “Znanstvenici oživjeli strahovuka”, uključuje se u priču New York Times – ugledan da ugledniji ne može biti – dodavši ipak naslovu nijansu skepse: “…ili nešto slično njemu”. Ova nijansa, međutim – pokazat će se u narednim danima – zapravo je presudna.
Jer nakon što se znanstvena senzacija zavrtjela oko globusa, neki su novinari temeljitije pristupili svome poslu, provjerili su podatke, nazvali stručnjake i došli do zaključka: mlađahni Romul, Rem i Khaleesi drevnim su strahovucima tek donekle slični, a najpreciznije bi bilo nazvati ih genetski modificiranim “običnim” vukovima. Ekipa Colossala prikupila je naime fosilizirane ostatke nekadašnjeg dire wolfa razasute širom Sjeverne Amerike, iz prikupljenih ostataka rekonstruirala manji dio diluvijalnog DNK-a pa zatim genetski redizajnirala dobrog starog – dobro, novog – sivog vuka a.k.a. canisa lupusa.
Ni o kakvom “oživljavanju” izumrle vrste nema ni govora. Genomi sivog vuka i strahovuka doduše jesu čak 99,5 posto podudarni, ali u onih 0,5 posto smjestilo se preko 12 milijuna individualnih razlika: Colossal je, pritom, izmijenio samo 14 gena. A naročito je zanimljiv odabir izmjena: znanstvenici su dobro pazili da utječu na osobine koje su lako vidljive i upečatljive, poput veličine tijela, boje krzna i oblika čeljusti.
Tako smo dobili tri životinje koje će doista izgledati poput pripadnika izumrle vrste – bit će karakteristično bijeli i mnogo krupniji od svojih sivih rođaka – ali će od dalekih predaka ostati udaljeni i genetski. Dobili smo, drugim riječima, nekakav hibrid, zvijer kakvu nije postojala nikada ranije: ne toliko znanstvenu senzaciju, koliko medijsku atrakciju, genetski skrojenu po mjeri naslovnica uglednih medija i klikabilnih YouTube klipova.
Pa i ona epizoda s raznježenim Georgeom R. R. Martinom, na kraju krajeva, postaje manje dirljiva kada saznate da je pisac jedan od Colossalovih investitora. A piskutavo zavijanje štenaca zazvučat će mnogo tužnije čim vas znanstvenici podsjete da su vukovi životinje čopora koje se zavijanjem međusobno dozivaju: Romul, Rem i Khaleesi, međutim, ne mogu dozvati nikoga, oni nemaju direktnih predaka koji bi ih mogli naučiti životu u divljini.
Ukratko: “borba protiv izumiranja”, koju kompanija vrijedna deset milijardi dolara obećava na svojim stranicama, samo je prazna reklamna parola. A čak i da kojim slučajem nije, preostalo bi temeljno pitanje. Postavili smo ga u Novostima još prošle godine, pišući o tadašnjem Colossalovom obećanju “oživljavanja” mamuta: “Nije sasvim jasno što će nam odavno nestale vrste u trenutku u kojem je, prema dostupnim podacima, kritično ugroženo preko 40 hiljada postojećih, a već do 2050. moglo bi nestati više od trećine onih s kojima sada dijelimo planet.”
Ironično, istovremeno s medijskim lansiranjem bajke o oživljavanju izgubljenih vrsta, američka kompanija uspješno je okončala i jedan ekološki suvisao projekt: rođena su četiri štenca kloniranih crvenih vukova, vrste na samom rubu nestanka, čiju je populaciju do tog trenutka činilo samo 20 životinja. Umjesto besmislenog povratka strahovukova-koji-to-ustvari-nisu, ovime se, barem za sada, obnavlja nada da bi crveni vuk mogao preživjeti: ta je vijest, međutim, prošla ispod radara jer nije klikabilna ni zabavna kao ona s drevnim zvijerima iz “Igre prijestolja”.
Netko će reći da spektakl oko tri strahovučića barem, eto, Colossalu donosi popularnost i nove investicije koje kompanija onda može uložiti u suvisle projekte, ali taj argument je klimav: ne znamo koliko će investicija Khaleesi i njena vučja braća privući, ali znamo – zahvaljujući pouzdanim znanstvenim istraživanjima – da se za cijenu lažnog uskrsnuća jedne izumrle zvijeri moglo spriječiti izumiranje i do osam stvarnih životinjskih vrsta. Još važnije: kompletan narativ o povratku nestalih životinja preko noći se pretvara u oružje negatora klimatskih promjena.
Jer ako izumrle vrste možemo oživjeti, zašto bismo se uopće brinuli oko toga hoće li one izumrijeti? Pitanje vam može djelovati suviše glupo da bi ga netko doista postavio, ali to je zato što ste smetnuli s uma da živimo u doba Donalda Trumpa. “Budemo li žalili zbog gubitka neke vrste, sada imamo priliku da je vratimo”, izjavio je tako njegov ministar unutarnjih poslova Doug Burgum čim se lažna vijest o strahovucima proširila: “Samo odaberite najdražu vrstu i nazovite Colossal!”
To što priča o genetskom inženjeringu i laboratorijskom kloniranju završava u gluposti spektakularnih razmjera nije pritom slučajnost. Jer ne živimo samo u doba Donalda Trumpa, nego i u eri klikbejt znanosti, influensera koji su zamijenili naučnike i istraživanja prilagođenih potrebama PR-odjela. Samo nekoliko dana nakon svjetske premijere nesretnih strahovučića, recimo, u svemir je lansirana raketa kompanije Blue Origin Jeffa Bezosa s potpuno ženskom posadom: osim njegove zaručnice Lauren Sánchez, na 11-minutni izlet do granice orbite automatski upravljanom letjelicom uputile su se pjevačica Kate Perry, aktivistkinja Amanda Nguyen i još tri Sánchezine celebrity frendice.
“Za sve žene svijeta”, objavio je na naslovnici časopis Elle – ugledan, nego kakav – uz fotografiju astro-izletnica u specijalnim odijelima s dizajnerskim potpisom, ali do danas nismo doznali kakvu konkretnu znanstvenu korist je svim ženama, a i nama ostalima, donijela ova ekskluzivna, basnoslovno skupa ekskurzija. Osim što nas je Bezosova zaručnica po slijetanju obavijestila da smo “svi povezani” i da smo “u ovome svi zajedno”, dok je Kate Perry dodala da “sve ovo služi dobrobiti Zemlje”.
Za bolje sutra čitavog čovječanstva svoj projekt kolonizacije Marsa provest će, znamo, i Elon Musk – Bezosov uspješniji konkurent u multimilijarderskoj svemirskoj utrci – ne bi li nam svima osigurao planet B kada konačno upropastimo ovaj trenutni, polovni. Znanstvenici, doduše, upozoravaju da su njegove najave teraformiranja Marsa neostvarive, ali koga briga: zar bi veliki vizionar postao to što jeste da je slušao stručnjake? Nije ih, na kraju krajeva, slušala ni Elizabeth Holmes kada su je upozoravali da njena revolucionarna poslovna ideja “demokratizacije zdravstva” – potpune dijagnostike pomoću malenog uzorka krvi koji će svatko od nas uzimati sebi kod kuće – naprosto nije izvediva.
Holmes, do prije koju godinu milijarderka, sada doduše leži na 11-godišnjoj robiji zbog dokazane prevare pa biste mogli reći da je nije fer stavljati u isti koš s Muskom i Bezosom, koji možda jesu superbogati šarlatani, ali im barem do sada nije dokazano kršenje zakona. Poanta je, međutim, u tome što je medicinsku poduzetnicu još jučer časopis Forbes proglašavao “najmlađom i najbogatijom samostvorenom milijarderkom SAD-a”, Time uvrštavao na svoju listu 100 najutjecajnijih ljudi svijeta, a s njom su spremno surađivali Barack Obama, Henry Kissinger, raznorazni ministri i senatori… Slučaj Holmes zato nije iznimka, nego upozorenje na ono što se može desiti usprkos podršci superstarova i uglednih medija.
Svim ovim kompanijama zajednička je pritom sumanuta ambicija, svi se ti milijarderi igraju malih bogova. Zajedničko im je i to što ozbiljni stručnjaci upozoravaju da su njihovi projekti neostvarivi ili naprosto nevažni. A veže ih i šteta koju usput nanose, bilo borbi protiv klimatskih promjena, bilo povjerenju u medicinu, bilo svođenjem feminističkog pokreta na besmisleni svemirski izlet dokonih prijateljica. Glavni likovi svih tih velikih medijskih priča – drevne zvijeri, odmetnuti milijarderi, čarobnice medicinskog biznisa – ni ne pripadaju toliko znanosti, koliko žanru novokomponiranog epa: strahovuci, vile i hajduci. S njima u prvom planu brišu se razlike između bajke i nauke, šarlatani preuzimaju riječ, a na mjesto naučnih zakona stupa zakon profita. Ili, što bi rekli u “Igri prijestolja”: dolazi zima.