Usprkos brojnim dokazima koji upućuju na ekološku neodrživost trenutne razine potrošnje u zapadnim društvima, malo je toga konkretnog učinjeno u smjeru obuzdavanja i redukcije konzumerističkih navika. Pri tome se kao jedan od najvećih problema ističe pronalaženje kriterija na temelju kojih bi se moglo razdvojiti “legitimne” ljudske potrebe od onih “izmišljenih”, čije zadovoljavanje dovodi u pitanje opstanak planeta
Razmig Keucheyan
Ekološka tranzicija podrazumijeva poduzimanje određenih potrošačkih izbora. Ali na kojoj osnovi? Kako razlikovati legitimne potrebe, one koje mogu biti zadovoljene u budućem društvu, od egoističnih i nerazumnih potreba, čijeg se zadovoljavanja treba odreći? Tim se pitanjem bavi Manifeste négaWatt, jedno od najstimulativnijih recentnih djela iz područja ekološke politike, koje su priredili energetski specijalisti.1 NegaWatt je jedinica ušteđene energije – “nega” označava negativno. Zahvaljujući obnovljivim izvorima energije, izolaciji zgrada ili skraćenju tranzita roba, moguće je, smatraju autori, uspostaviti ekonomski sistem koji bi bio održiv na razini jedne zemlje, pa čak i šire. Na postojećem stupnju tehnološkog razvoja, naše društvo sadrži značajne “zalihe negaWatta”.
Prevladavajući konzumerizam se ne može i ne smije nastaviti, jer permanentno povećava protok sirovina i potrošnju energije. Njegovi otuđujući efekti na ljude dobro su poznati. Društvo “negaWatta” je društvo trezvenosti gdje su mogućnosti potrošnje koje se smatraju štetnima namjerno ukinute. No na temelju kojih kriterija?
Kako bi odgovorili na ovo pitanje, autori Manifesta razlikuju autentične, legitimne ljudske potrebe, koje treba nastaviti zadovoljavati, od umjetnih, nelegitimnih potreba, kojih se treba odreći. Prva grupa podrazumijeva one koje se kvalificiraju kao “vitalne”, “bitne”, “neophodne”, “korisne” i “prikladne”. Druge se drže “sekundarnima”, “beznačajnima”, “ekstravagantnima”, “neprihvatljivima”, “egoističnima”. Odatle proizlaze dva problema. Ponajprije, kako definirati “bitne” potrebe? Što ih to razlikuje od “sekundarnih” ili “neprihvatljivih” potreba? I konačno, tko odlučuje o tome? Koji mehanizmi ili institucije legitimiraju izbor da se zadovolji jedna potreba prije nego neka druga? Manifeste négaWatt ne kaže ništa po tom pitanju.
Odgovor na ova pitanja možemo potražiti kod dvoje kritičkih mislioca i pionira političke ekologije, Andréa Gorza i Ágnes Heller. 1960-ih i 1970-ih godina oni su razvili sofisticiranu teoriju ljudskih potreba koja je vrlo aktualna i danas.2 I jedno i drugo su se pozabavili ovim pitanjima na osnovu promišljanja problema otuđenja, koji je vezan za autentične potrebe. Zapravo, otuđeni smo u odnosu na idealno stanje kojem se nastojimo vratiti, ili koje nastojimo konačno doseći. Pojam označava proces kojim kapitalizam izaziva umjetne potrebe koje nas udaljavaju od tog stanja. Osim što su otuđujuće, većina ovih potreba je ekološki nerealistična.
A što bi to bila “autentična” potreba? Jasno, tu su uključene potrebe o kojima ovisi opstanak ili blagostanje ljudi: hrana, piće ili zaštita od hladnoće, primjerice. U zemljama juga, čak i sjevera, neke od ovih elementarnih potreba nisu zadovoljene. Druge, koje nekoć jesu bile zadovoljene, sada su to u sve manjoj mjeri. Sve donedavno, udisati nezagađen zrak uzimalo se zdravo za gotovo; no to je postalo teško u suvremenim megapolisima. Jednako je sa spavanjem. Danas svjetlosno zagađenje velikom broju ljudi otežava san, sveprisutnost svjetla u gradovima usporava sintezu melatonina (zvanog “hormon sna”). U nekim zemljama, borba protiv svjetlosnog zagađenja uzrokovala je nastanak društvenih pokreta koji zahtijevaju “pravo na tamu” i pozivaju na stvaranje “parkova pod zvijezdama”, nezagađenih umjetnom svjetlošću.3
Zvučno zagađenje također je problem za veliki broj stanovnika gradova. Sve se veće količine novca koriste za kućnu izolaciju, kako bi se zadovoljila – nekoć besplatna – potreba za tišinom. Ti novi rashodi mogli bi stvoriti pritisak na smanjene profitne stope, no istodobno nude izvore bogaćenja, primjerice, za tvrtke specijalizirane za zvučnu izolaciju.
Nisu sve “autentične” potrebe biološkog reda. Voljeti i biti voljen, kultivirati se, iskusiti autonomiju te manualnu i intelektualnu kreativnost, sudjelovati u životu grada, uživati u prirodi… Fiziološki, svakako se može i bez toga. No te su potrebe konsupstancijalne s definicijom ljudskog života vrijednog življenja. André Gorz ih naziva “kvalitativnim potrebama”; Ágnes Heller, “radikalnim potrebama”. Kvalitativne ili radikalne potrebe počivaju na paradoksu. Istovremeno dok eksploatira i otuđuje, kapitalizam s vremenom generira izvjesno materijalno blagostanje za značajne dijelove stanovništva. Tako oslobađa pojedince nužnosti svakodnevne borbe za preživljavanje. Zbog toga kvalitativno nove aspiracije zadobivaju važnost. No istovremeno, kapitalizam sprječava njihovu punu realizaciju. Podjela rada zatvara pojedinca unutar uskih okvira ograničenih funkcija i kompetencija tijekom cijelog njegovog života, zabranjujući mu da slobodno razvija čitav raspon svojih sposobnosti. Isto tako, konzumerizam degradira autentične potrebe u korist umjetnih potreba. Kupovina neke robe rijetko zadovoljava istinski nedostatak. Pruža tek trenutno zadovoljenje, a potom se želja koju je stvorila sama roba usmjerava ka sljedećem izlogu.
Autentične potrebe, koje su konstitutivne za naše biće, ne mogu biti zadovoljene unutar aktualnog ekonomskog sistema. Zbog toga su one u korijenu mnogih emancipacijskih pokreta. “Potreba je u zametku revolucionarnosti”, kaže André Gorz.4 Potraga za njezinim zadovoljenjem prije ili kasnije navodi pojedince da podvrgnu sistem kritici.
Potrebe se neprestano umnožavaju
Kvalitativne potrebe historijski se razvijaju. Putovanje, primjerice, omogućava pojedincu da se kultivira i da se otvori prema drugosti. Sve do sredine dvadesetog stoljeća, putovale su samo elite. Onda se ta praksa demokratizirala. Društveni napredak mogao bi se definirati nastankom sve sofisticiranijih i sve više obogaćujućih potreba, dostupnih većem broju ljudi.
Ali usput se pojavljuju i negativni aspekti. Iako avionski prijevoz kompanija s niskim cijenama čini putovanje dostupnim nižim klasama, on također emitira ogromnu količinu stakleničkih plinova i uništava ravnotežu područja u koje turisti masovno hitaju vidjeti… druge turiste koji traže što se ima za vidjeti. Putovanje je postalo autentična potreba; treba međutim izumiti druge načine transporta, prilagođenije svijetu sutrašnjice.
Društveni napredak dakle katkad izaziva neželjene efekte, no izvorno škodljive potrebe mogu s vremenom postati održive. Danas posjedovanje pametnog telefona proizlazi iz egoistične potrebe. Ti telefoni sadrže “krvave minerale” – volfram, tantal, kositar i naročito zlato – čija ekstrakcija uzrokuje oružane sukobe i teška zagađenja. Ipak, problem nije u samom aparatu. Ako “pošteni” pametni telefon jednom ugleda svjetlo dana – “fairphone” ga izgleda nagovješta5 – nema razloga da tom predmetu bude zabranjen pristup budućim društvima. Tim više što omogućuje nove oblike društvenosti, kontinuiranim pristupom društvenim mrežama ili integriranim fotoaparatom. Vjerojatno nije neizbježno da potiče narcizam ili generira neuroze kod svojih korisnika. U tom smislu, ne možemo isključiti da će se pametni telefon, preko nekih svojih koristi, postupno transformirati u kvalitativnu potrebu, kao što je prije njega bio slučaj s putovanjem.
Prema Andréu Gorzu, deviza kapitalističkog društva je: “Ono što je dobro za sve, ne vrijedi ništa. Nećeš biti cijenjen ako nemaš ‘bolje’ nego drugi”.6 Tomu valja suprotstaviti ekološku devizu: “Tebe je dostojno samo ono što je dobro za sve. Samo ono što ne privilegira i ne unižava nikoga zaslužuje biti proizvedeno”. Prema Gorzu, specifičnost kvalitativne potrebe je u tome što ne pogoduje “distinkciji”.
U kapitalizmu, potrošnja zadobiva dimenziju razmetljivosti. Kupovina zadnjeg modela automobila služi za isticanje socijalnog statusa (stvarnog ili pretpostavljenog). Ubrzo, međutim, ovaj model izlazi iz mode i njegova distinktivna moć se urušava, izazivajući potrebu za drugom kupovinom. Ovaj bijeg prema naprijed, inherentan tržišnoj ekonomiji, prisiljava tvrtke koje se međusobno natječu da proizvode sve novije robe. Kako prekinuti s tom logikom produktivističke distinkcije? Primjerice, produžavajući vijek trajanja predmeta. Peticija koju je pokrenulo udruženje Amis de Terre (Prijatelji Zemlje) zahtijeva da se dvogodišnje jamstvo na robe – što je obveza upisana u europsko pravo – produži na deset godina. Više od 80 posto predmeta pod jamstvom se popravi; no postotak pada na manje od 40 posto po isteku jamstvenog roka. Pouka priče: što je jamstvo dulje, to predmeti dulje traju, pa se i količina prodanih, dakle i proizvedenih roba smanjuje, ograničavajući pritom i logiku distinkcije, koja često počiva na efektu noviteta. Jamstvo je klasna borba primijenjena na životni vijek predmeta.
Što određuje je li neka potreba legitimna ili nije? Tu se javlja rizik koji Àgnes Heller naziva “diktaturom potreba”7 koji je prevladao u SSSR-u. Ako birokracija samoproglašenih stručnjaka odlučuje što su to “autentične” potrebe i, posljedično, odlučuje što će se proizvoditi i trošiti, mala je šansa da će one biti razborito i legitimno određene. Želimo li da stanovništvo prihvati ekološku tranziciju, potrebno je da te odluke zadobiju podršku. Ustanoviti listu autentičnih potreba nipošto nije samorazumljivo i pretpostavlja kontinuiranu kolektivnu deliberaciju. Treba dakle razviti mehanizam pomoću kojega će se odozdo, odnosno demokratski vršiti identifikacija opravdanih potreba.
Teško je zamisliti što bi moglo predstavljati takav mehanizam. Skicirati mu konture gorući je zadatak našeg vremena, o kojemu ovisi izgradnja pravednog i održivog društva. Državne vlasti bi tu svakako trebale odigrati ulogu, primjerice, oporezujući beznačajne potrebe kako bi demokratizirale autentične potrebe, regulirajući na taj način potrošački izbor. No prvo moramo osvijestiti beznačajnost mnogobrojnih potreba, za što je potreban instrument blizak pojedincima. Treba izvući potrošača iz njegova intimnog odnosa s robom i reorijentirati libido consumandi prema drugim željama.
Ekološka tranzicija potiče nas da zasnujemo direktnu demokraciju, više deliberativnu nego reprezentativnu. Adaptacija društava na okolišnu krizu podrazumijeva temeljitu reorganizaciju svakodnevnog života ljudi. No to se neće dogoditi bez njihove mobilizacije, bez oslanjanja na njihova znanja i vještine i bez transformacije konzumerističkih subjektivnosti u zajednički pokret. Treba dospjeti do nove “kritike svakodnevnog života” – kolektivno razrađene kritike.
* Razmig Keucheyan je profesor sociologije i autor knjige La nature est un champ de bataille, Zones, Pariz, 2014.
S francuskoga prevela: Milena Ostojić