Suprotno onome što sugeriraju kriminalističke serije, znanstvenici redovito objašnjavajukako je fenomen serijskih ubojica zapravo izrazito rijedak. Doduše, on može eskalirati u izvanrednim situacijama, poput onih tijekom ratnih 1990-ih u bivšoj Jugoslaviji, kada je taj tip sociopatskog ponašanja povremeno smatran društveno poželjnim.
Tužna je činjenica da se i danas među nama kreću poznate serijske ubojice, a još tužnija da se mnogi od njih i dalje promoviraju kao heroji. No van ratnog konteksta, fenomen serijskih ubojica logično izaziva šok i užas, pa ne čudi da je takva bila i dominantna reakcija na događaje koji su nedavno otkriveni na Cipru.
Nikos Metaxas, zaposlenik ciparskih oružanih snaga, prošlog je tjedna priznao kako je u periodu od tri godine ubio sedmero žena i djece te sakrio njihova tijela u jezerima i jamama u okolici Nikozije. Još od ovog priznanja, ciparska i europska javnost svakoga su dana iznova užasnute detaljima slučaja i potragom za tijelima u koju su se sada uključile i službe izvan malenog otoka. Ali paralelno se pomalja još jedno važno pitanje: ono odgovornosti policije za slučaj, odnosno njezine nesposobnosti da istraži ili uopće prepozna ozbiljnost situacije pune tri godine. Zbog tog propusta smijenjen je načelnik policije i postavljen novi koji je mandat započeo isprikom u ime ciparskih snaga reda.
Čudovišta u nama
No treba reći da, bez obzira na isprike, ovaj propust nije nimalo slučajan. Kako se ispostavilo, cijeli horor u nekim momentima više liči na progon ljudi krivog porijekla u atmosferi rata nego na američke kriminalističke serije. Sve žrtve su, naime, bile migrantice iz Rumunjske, Filipina i Nepala. Nije dakle riječ samo o policiji, jer je cijelo društvo pune tri godine lako ignoriralo činjenicu da na malenom otoku s jedva milijun stanovnika periodično nestaju strane radnice i “kućne pomoćnice”. Atmosfera je drugim riječima takva da je jednom vojniku bilo lako godinama ubijati i skrivati tijela osoba za koje nikog nije bilo briga jer su – strankinje. I sve to se nastavilo dugo nakon što je jedna mlađa osoba migrantskog porijekla Metaxasa već bila prijavila za silovanje.
Je li ciparski serijski ubojica onda samo usamljeni psihopat i kriminalni genije? Ako se tješite tom idejom, pronjuškajte malo po komentarima portala ili Facebook grupama i provjerite koliko vaših susjeda ima slične fantazije serijskog ubijanja kada je riječ o migrantima na hrvatskim granicama ili rijetkim hrvatskim Romima čiji su preci uspjeli preživjeti genocid u NDH. Stalna dehumanizacija nezaštićenih ljudi stranog ili “krivog” porijekla koju s puno entuzijazma provode mediji i političari svakoga nas dana pomalo pretvara u Metaxase. Neka nam horor na Cipru barem izazove šok i užas iz pravih razloga i podsjeti nas da ne moramo živjeti u društvu koje proizvodi čudovišta u nama.