Pravo na stan treba postati univerzalno dok istovremeno pravo nekoga da na toj potrebi profitira treba biti ukinuto.
Prekjučer je u Kinu Tuškanac, u sklopu međunarodne konferencije INURA International Network for Urban Research and Action, održan panel koji u svom nazivu postavlja jedno fundamentalno političko pitanje – „Imamo li pravo na stan“? Središnju temu, stanovanje, pokrivalo se iz različitih aspekata – od sustava zaduživanja za kupnju stana, aktivističkih kampanja za dostupno stanovanje, do stambenih zadruga i drugih neprofitnih oblika ostvarivanja prava na stanovanje.
Panel je otvorila Iva Marčetić (Pravo na grad) koja je dala kratki pregled stambenih politika u Hrvatskoj i upoznala nas s nekim od najrelevantnijih brojki za razumijevanje konteksta. Hrvatska je, zajedno s ostalim bivšim socijalističkim zemaljama, zemlja vrlo visokog postotka vlasništva nad nekretninama. Čak 90% stanovništva živi u nekretnini koju posjeduje. Ta je brojka uglavnom posljedica privatizacije društvenog stanovanja koje je razvijeno u socijalizmu, te stambenih politika nakon 90-ih koje su se fokusirale isključivo na poticanje ljudi da kupe vlastitu nekretninu – državno subvencioniranje stambene štednje i stambenih kredita (odnosno banaka). No taj model koji se praktički svodio na zaduživanje i subvencioniranje banaka javnim novcem, a bio je usmjeren na mlade srednjoklasne obitelji, nije se pokazao učinkovit.
Uz to što je drastično povećao javni dug kućanstva, takav model, nakon krize, realnog smanjenja plaća i rapidnog porasta prekarnosti, za većinu mladih više nije predstavljao realnu opciju. Gurnuti na „fleksibilizirano“ tržište rada koje karakterizira nesigurnost, kratkoročnost ugovora, manja razina zaštite i primanja, mladi se (ali i ostali) ne mogu osloniti na model zaduživanja kod banaka budući da nemaju uvjete za dobivanje kredita, što je ustvari jedina stambena politika u Hrvatskoj. Takvo stanje snažno utječe na činjenicu da više od 80% Hrvata mlađih od 30 godina živi s roditeljima, ali i na to da je od 2013. godine iz Hrvatske otišlo 300 000 ljudi (osobito mladih).
Druga panelistkinja, Petra Rodik (Filozofski fakultet u Zagrebu), nastavila se na priču objasnivši kako su kasnih 90-tih strane banke preuzele 90% financijskog tržišta Hrvatske te su tako mogle vrlo uspješno kontrolirati procese i utjecati na stambene politike u Hrvatskoj. Te banke su istovremeno stvarale ponudu investirajući u velike građevinske projekte izgradnje stanova i omogućavale potražnju dajući povoljne stambene kredite građanima (subvencionirane od strane države). Banke su tako imale gotovo apsolutnu kontrolu te su mogle samostalno kreirati uvjete zaduživanja, pa je tako npr. Societe Generale uvjetovala davanje kredita za kupnju POS stanova zaduživanjem u francima. Uz toliku koncentraciju moći, i vrlo neregulirano tržište, banke su stekle ogromne profite dok su iz financijske krize izašle gotovo neokrznute.
Na situaciju u Srbiji osvrnuo se Marko Aksentijević (Krov nad glavom). Uz povlačenje paralela s Hrvatskom, istaknuo je i činjenicu da je porezni režim u Srbiji značajno favorizirao izgradnju stanova za prodaju, a ne za najam. Srbija je kao i Hrvatska zemlja s velikim postotkom vlasništva nad nekretninama, no čak 70% kućanstava bori se s tim da podmiri osnovne troškove tih kućanstava. Marko je ukazao i na paradoks da većina ljudi živi u stanovima koji su izgrađeni ili stečeni u socijalizmu, a istovremeno prevladava narativ kako je svatko sam odgovoran za rješavanje svog stambenog pitanja. Ono što sve više dolazi do izražaja jest povećanje investicija (a time i spekulacija) u nekretninsko tržište što za posljedicu ima daljnji rast cijena dok istovremeno ti stanovi „zjape“ prazni. Na temelju tih podataka, istaknuo je kako ne postoji manjak stanova, već manjak njihove redistribucije među stanovništvom.
Eksproprijacija kao realnost
No najuzbudljiviji dio panela započeo je s Ulrike Namann (Kotti&Co) iz Berlina, grada u kojem čak 85% stanovništva plaća najam za stanovanje. Berlin je došao u središte pozornosti (na svjetskoj razini) budući da se u njemu vodi kampanja za referendum o eksproprijaciji stanova koji se nalaze u rukama velikih nekretninsko-investicijskih tvrtki, preciznije, onih koje posjeduju više od 3000 stanova u gradu.
Berlin je grad kojeg su na prijelazu tisućljeća zahvatili ogromni privatizacijski procesi prilikom kojih je rasprodano više od polovice javnog stambenog fonda i velik broj javnog zemljišta. Nakon krize, velikim priljevom kapitala željnog profitabilnih investicija, započeo je novi ciklus privatizacija, gentrifikacija i spekulacija s nekretninama što je dovelo do ogromnog rasta cijena nekretnina i najma (u 10 godina porast veći od 100%). Tako je Berlin iz grada u kojem je postojao ogroman fond javnih stanova a stanovanje je bilo priuštivo, postao grad u kojem za ljude s nižim primanjima gotovo da i nema mjesta.
Ulrike je također ukratko objasnila kako je pokret za priuštivo javno stanovanje u Berlinu već dugo prisutan, te se razvijao u dva pravca. Prvi je izrastao iz manjih lokalnih udruženja stanara koji su se na mikro razini organizirali i borili protiv rasta cijena najma, a drugi je razvijao strategije za promjenu na razini cijelog grada a spomenuta kampanja za referendum njegova je trenutna najsnažnija manifestacija. Bitno je naglasiti da se zahtjev za eksproprijacijom temelji na članku ustava koji kaže da je moguće provesti socijalizaciju privatnog vlasništva za opće dobro i to ispod tržišne cijene. Tako da zahtjev za eksproprijacijom privatnih investicijskih nekretninskih poduzeća (kojeg se prikazuje kao nešto radikalno, komunističko), uz javnu potporu, ima i pravnu podlogu.
Kampanja je uspješno završila prvu fazu prikupljanja potpisa za referendum (predano je njih 70 tisuća) a sljedeći je korak dosezanje brojke od 170 tisuća potpisa nakon čega bi, pod uvjetom da se prikupe potpisi, trebao biti održan referendum. S obzirom na dosadašnji uspjeh kampanje i na veliku podršku javnosti prijedlogu eksproprijacije, stvari u gradu počele su se mijenjati. Najkonkretnija posljedica jest prijedlog berlinske vlasti da se uvede zabrana podizanja cijena najma za sljedećih 5 godina.
Panel izlaganja završio je Philipp Klaus (Kraftwerk) koji se osvrnuo na stanje u Zürichu. Situacija tamo nije znatno drugačija, kapital koji se slijeva u potrazi za samooplođenjem često završava na nekretninskom tržištu što potiče procese privatizacije, gentrifikacije i posljedično rasta cijena nekretnina i najma. Važna razlika je u tome da se borba za priuštivo i društveno stanovanje ne oslanja toliko na jačanje javnog stambenog fonda koliko na razvoj kooperativnog stanovanja. Takav model podupiru i lokalne vlasti, prvenstveno kroz davanje povoljnog zemljišta za izgradnju. Na to utječe i činjenica da je 2011. na referendumu izglasano da do 2050. jedna trećina stambenog fonda za iznajmljivanje mora postati neprofitna.
Onemogućiti profitiranje na osnovnim ljudskim potrebama
Nakon izlaganja razvila se dinamična i duga rasprava u kojoj se moglo čuti perspektiva iz zemalja (Irska, Turska, Ujedinjeno Kraljevstvo…) koje nisu bile zastupljene na panelu. No bez obzira na specifičnosti pojedinih zemalja i različitosti metoda borbe, vidljivo jest da se sve zemlje generalno suočavaju s istim problemom. Slijevanje kapitala u tržište nekretninama, odnosno prepuštanje rješavanja stambenog pitanja „slobodnom“ tržištu čini stanovanje, osnovnu životnu potrebu, predmetom spekulacija i izvlačenja profita s razornim posljedicama po život ljudi i zajednicu. Pritom neprijatelj nisu investitori ili određene tvrtke kao takve, već ekonomski model vođen nužnošću ostvarenja što većeg povrata investicije, odnosno maksimizacije profita.
Jedan od sudionika iz publike istaknuo je kako je iznimno važno da se pitanje društvenog stanovanja vrati na agendu ljevice i predstavi kao jedno od fundamentalnih zahtjeva uz bok ostalima koje ljevica danas artikulira (radnička i socijalna prava, javno zdravstvo i školstvo….).
Zajednički nazivnik oko kojeg su se svi koji su sudjelovali složili jest taj da je pitanje priuštivog stanovanja jedno od fundamentalnih pitanja današnjice te da se za to pravo na krov nad glavom potrebno boriti. A izvještaj ću završiti s jednom od završnih poruka koja je ispraćena pljeskom – pravo na stan treba postati univerzalno dok istovremeno pravo nekoga da na toj potrebi profitira treba biti ukinuto.
Autor teksta: Jakov Kolak