Najveći zločinci su, smatra Arendt, oni koji ne misle, koji se ne suočavaju sa samima sobom, koji zaboravljaju. Višestruko smo ovisni o svojem ja i kada prestanemo razgovarati sami sa sobom tada i žalost i tuga i zadovoljstvo i radost i sve druge emocije postaju nepodnošljive, nijeme i neartikulirane.
Autorka: Jelena ČEVRA
Aristotel je tvrdio da je politička filozofija „čašćenija i bolja od liječničkog umijeća“ te kako onaj koji liječi treba imati znanje o tijelu jednako kao što političar treba imati znanje o duši. Proučavanjem duše i individualnih života politička filozofija nalazi odgovore i o funkcioniranju većih zajednica. U individualnom životu (implicitno i u životu zajednice) jako važnu ulogu ima moral. Sama ta riječ prema svom latinskom podrijetlu znači običaje, međutim moral je zapravo puno više, a o toj tematici govorila je i pisala politička filozofkinja i teoretičarka Hannah Arendt. Njezino djelo “Neka pitanja filozofije morala” preveo je Branislav Dujmić prema tekstu “Some Questions of Moral Philosophy” iz knjige “Responsibility and Judgment” (p. 49-146), koju je 2003. godine u New York-u objavio “Schocken Books”. Nekoliko godina nakon toga ovaj isti tekst prevela je Nadežda Čačinović-Puhovski, dala mu naslov “O zlu” i objavila ga 2006. kao knjigu (Naklada Breza, Zagreb, ISBN: 953-7036-31-6). U navedenom djelu autorica polazi od tvrdnje da je filozofija morala od Antike pa do Kanta prestala postojati.
Analizirajući situaciju iz perspektive vremena u kojem je zapisivala svoja razmišljanja primjećuje da nitko više uistinu ne smatra da se moralno ponašanje podrazumijeva samo po sebi. Podsjeća da je Kant smatrao da što god da je izvor moralnog znanja (božje zapovjedi ili ljudski razum) svaka zdrava osoba nosi u sebi glas koji joj govori što je ispravno, a što pogrešno i to bez obzira na zakone i bez obzira na glasove svojih bližnjih. U skladu s tim, Kant smatra da nikakva filozofija niti znanost nisu potrebne da bi čovjek znao što treba činiti da bi bio pošten i dobar te da je ovo znanje locirano u strukturi ljudskog uma.
Ukoliko prihvatimo Kantove stavove shvatit ćemo da se samo po sebi podrazumijeva moralno znanje, ali ne i moralno djelovanje. Čovjek nije samo racionalno biće nego i biće osjetila koja ga stalno dovode u iskušenja. Sklonosti i iskušenje da im se popusti ukorijenjeni su u ljudskoj prirodi, a ne u razumu i zbog toga niti Kant niti mnogi drugi filozofi morala nisu vjerovali da bi čovjek mogao činiti zlo radi samoga zla. Nitko ne želi biti loš, a oni koji i pored toga postupaju loše upadaju u jedan apsurdum morale – moralni apsurd. Proturječe sami sebi, svom vlastitom razumu i moraju sami sebe prezirati. Samopreziranje ili strah od njega jedan je od faktora sprječavanja zla. Ukoliko osoba prekrši moralna načela društva unutar kojeg se nalazi osjetit će samopreziranje, a nekada će i sami strah od njega spriječiti ljude da čine zlo. Međutim, samopreziranje i strah od njega često nisu dovoljni za sprječavanje zla. Zbog čega? Zbog toga što se čovjek upušta u laganje samome sebi, navodi Arendt.
Najvažnije od svega - ne laži samoga sebe (Dostojevski)
Kant je često govorio o lažljivosti kao jednoj od najvećih mrlja ljudske prirode. U trenutku moralnog kolapsa osoba traži opravdanja za svoja djela, poziva se na okolnosti koje su je dovele do određene situacije, ublažava svoju krivnju lažući samu sebe. Vrijedi se sjetiti primjera (H.Arendt – Eichman u Jeruzalemu) dvojice kriminalaca. Jedan je pljačkao bez potrebe za egzistencijalnim sredstvima. Drugi je to učinio kako bi svojoj obitelji pribavio hranu. Jesu li njih dvojica jednako krivi? Opravdanja treba saslušati, kontekst cijele situacije svakako jest važan, ali obojica su krivi. Krivnja postoji u oba slučaja i nikakav kontekst niti opravdanje je ne može poništiti.
Na koji način izbjeći moralni kolaps? Arendt smatra da je najvažniji odnos osobe prema samoj sebi. Sami sebi ne smijemo proturječiti niti se dovesti u situaciju u kojoj moramo sami sebe prezirati. Slaže se s Kantom koji dužnosti prema sebi postavlja ispred dužnosti prema drugima. Ovdje nije riječ o ljubavi prema bližnjemu, ni ljubavi prema sebi nego isključivo o samopoštovanju. Ono što nas spašava jest nevidljivo ja koje nam se može suprotstaviti. Kada komuniciramo sa našim nevidljivim ja mi smo dvoje-u-jednom.
„Najveće zlo je zlo koje je počinio nitko, tj. ljudsko biće koje je odbilo da bude dvoje-u-jednom. Unutar konceptualnog okvira ovih razmatranja možemo reći da zločinci koji odbijaju razmišljati o onome što čine i koji također odbijaju retrospektivno razmišljati o tome, tj. okrenuti se unazad i sjetiti se što su učinili, ne uspijevaju se konstruirati kao dvoje-u-jednom.“ (H. Arendt)
Moralnost se bavi pojedincem. Kriterij ispravnoga i pogrešnoga, odgovor na pitanje što trebam učiniti, ne ovisi ni o običajima ni od onima koji nas okružuju ni o bilo kakvim zakonima nego ovisi o tome kako ćemo se sami prema sebi ponašati. Kada bi trebalo birati je li važnije biti u skladu sa svojim ja ili u neskladu sa cijelim svijetom, Arendt ističe da je prvo mnogo važnije, jer kada ste u svađi s vašim ja to je kao da ste prisiljeni svakodnevno se susretati sa svojim neprijateljem. Nitko ne bi želio tako nešto. Međutim, naše nevidljivo ja koje je zapravo korektiv našem ponašanju može izgubiti svoju funkciju u situacijama kada ne prakticiramo proces mišljenja. Ukoliko ne mislimo, odnosno ne komuniciramo sa svojim ja, (ne funkcioniramo kao dvoje-u-jednom) u toj situaciji možemo činiti i najveća zlodjela. Ista situacija bi se dogodila kada bi npr. hrabrost zanemarila osjet bola i postala potpuno bezobzirna.
Najveći zločinci su, smatra Arendt, oni koji ne misle, koji se ne suočavaju sa samima sobom, koji zaboravljaju. Višestruko smo ovisni o svojem ja i kada prestanemo razgovarati sami sa sobom tada i žalost i tuga i zadovoljstvo i radost i sve druge emocije postaju nepodnošljive, nijeme i neartikulirane. Bivanje sa sobom i prosuđivanje pomoću sebe je artikulirano u procesu mišljenja. Kako se ostvaruje taj proces mišljenja i dvoje-u-jednom postojanja? Ostvaruje se u samoći koja znači da iako smo sami, mi smo s nekim, odnosno sa samim sobom. Različita od samoće je usamljenost koja ne podrazumijeva ovu unutarnju dihotomiju. Samoću može prekinuti bilo tko obraćajući nam se ili pak mi sami kada je pretvorimo u usamljenost ili zamijenimo čitanjem ili nekom drugom radnjom. U tom trenu prestajemo biti dvoje-u-jednom i postajemo jedno. Usamljenost pak ne podrazumijeva samoću, usamljeni možemo biti i u gomili, a takva je usamljenost mnogo neugodnija od one u samoći. Arendt smatra da odnos prema sebi, kao vrhovni standard moralnog ponašanja postoji jedino u samoći.
Koliko je kompleksno upoznati samoga sebe, biti dvoje-u-jednom, prenijeti apstraktnu ideju morala u praktični život opisao je i Meša Selimović: „Život je širi od svakog propisa. Moral je zamisao, a život je ono što biva. Kako da ga uklopimo u zamisao a da ga ne oštetimo? Više je štete naneseno životu zbog sprečavanja grijeha nego zbog grijeha.
Onda da živimo u grijehu?
Ne. Ali ni zabrane ništa ne pomažu. Stvaraju licemjere i duhovne bogalje.“ (Derviš i smrt)
No, unatoč tome što je teško ne znači da moramo prestati iz dana u dan savladavati iskušenja, biti dvoje-u-jednom, boriti se i u svojim porazima i pobjedama jačati.
