Odavno se raspravlja o tome može li novac kupiti sreću. On je predmet znanstvenih istraživanja, kao i neobvezatnih razgovora u svakodnevnim ljudskim interakcija. Omogućuje siguran krov nad glavom, zadovoljenje potreba za prehranom i higijenom, ali i pohađanje tečaja fotografije, sportskih utakmica, putovanja kao i kupovinu novog odijela za nadolazeću svadbu. No, koja od tih stvari nas zaista čini sretnima? I kada je novcem moguće kupiti sreću?
Odgovor je puno jednostavniji nego što se isprva čini. Općenito govoreći, veća količina novca ne podrazumijeva veću razinu sreće. Ponovljena istraživanja (Akinin i sur, 2013) rezultirala su zaključcima da kada se dosegne razina prihoda malo viša od one potrebne za zadovoljenje osnovnih potreba (hrana, stanovanje, plaćanje režija, zdravstvena skrb, obrazovanje, slobodno vrijeme i sl.) viši izvori prihoda ne podrazumijevaju i veće razine osobne sreće mjerene iskazanim pozitivnim afektima.
Međutim, način na koji trošimo novac, koji nam preostaje nakon podmirenja osnovnih potreba (i računa!), ima učinka na iskazanu sreću. Naime, ako se novac troši na ispravan način, posljedica je viša razina osobne sreće iskazana dobrim raspoloženjem. Jedna od zanimljivih investicija novca koja donosi višu razinu osobne sreće odnosi se na kupovanje vremena, a druga na pomaganje drugima.
Kupovanje vremena i sreća
Vrijeme je jedini resurs u jednakoj mjeri darovan i dostupan svim ljudima. Nitko ga ne može kupiti, stvoriti, posuditi ili umnožiti. Jedina kontrola koju pojedinac ima nad vremenom, odnosi se na činjenicu kako ga troši. Ekonomisti Frey i Meier (2004) zaključuju kako vrijedi platiti 15% više za direktan let kojim se štedi vrijeme, ali i razina doživljenog stresa zbog presjedanja i gužvi prisutnih u većini zračnih luka.
Ponekad je isplativije zadržati posao u blizini mjesta stanovanja (ili unajmiti stan blizu lokacije radnog mjesta) jer uz više razine vremena provedenog u svakodnevnom prometu od mjesta stanovanja do mjesta zaposlenja i nazad, razina iskazanog stresa je viša, a sreće – niža.
Isti autori dolaze do zaključka kako je svakodnevni gubitak vremena u prometu od mjesta stanovanja do posla u vremenu jednog sata, jedan od uzroka veće razine nezadovoljstva vlastitim životom u odnosu na ljude koji putuju na kraćim dnevnim relacijama. S druge strane, racionalno korištenje vremena, tj. njegova „ušteda“ u dnevnom prometu, kao i poklanjanje sati za humanitarne aktivnosti i volonterski rad, povisuju iskazane razine sreće, dobrog raspoloženja i zadovoljstva životom te djeluju kao prevencija stresa i tjeskobe.
Sreća je u darivanju?
Protivno onome što većina ljudi misli, novac potrošen na druge (tzv. prosocijalno trošenje) rezultira većom osobnom srećom nego trošenje na samoga sebe. Psihologinja Dunn i sur. (2008) provela je nekoliko istraživanja o razinama iskazane sreće na zaposlenicima američkih poduzeća prije i poslije dobivenog godišnjeg bonusa. Pokazalo se da neovisno o visini dobivenog bonusa, zaposlenici koji su u većoj mjeri donirali novac dobrotvornim organizacijama, iskazuju značajno više razine sreće, dobrog raspoloženja i zadovoljstva vlastitim životom u odnosu na one zaposlenike koji su trošili većinu bonusa na sebe.
Dunn (2008) također otkriva da sudionici koji dobivaju uputu da uplate malu količinu novca drugima u potrebi (u jednoj skupini radilo se o iznosu od 5 dolara, a u drugoj o 20 dolara), izvještavaju o višim razinama sreće u odnosu na sudionike koji su upućeni da istu razinu novca potroše na sebe. Visina novčanog iznosa se nije pokazala značajnom. Ovo saznanje upućuje na zaključak da, neovisno o tome radi li se o osobnom izboru ili o uputi, ljudi osjećaju učinke sreće i zadovoljstva životom kad daju novac drugima, čak i kada je visina iznosa vrlo mala.
Čini li sve ljude trošenje novca na druge sretnima?
Mogu li se dobiveni rezultati generalizirati na druge kulture i društvene kontekste? Navedeno su provjerili Aknin i sur.(2013). Naime, oni su analizirali podatke iz 136 zemalja cijelog svijeta te su potvrdili da je prosocijalno ponašanje povezano s kontinuirano višim razinama iskazane sreće. Tako su npr. sudionici iz Kanade, Indije, zemalja južne Afrike i Ugande imali priliku kupiti košaricu punu prehrambenih i higijenskih namirnica, slatkiša i sl. Polovici ispitanika rečeno je kako mogu zadržati košaricu za sebe, dok je drugoj polovici rečeno kako će njihova košarica biti donirana bolesnom djetetu smještenom u obližnjoj bolnici. Sudionici čija je košarica donirana bolesnom djetetu, izvještavali su o značajno višim razinama sreće u odnosu na sudionike koji su je zadržali za sebe.
Ovo saznanje je posebno zanimljivo ako se uzme u obzir da je više od 20% stanovnika južnoafričkih zemalja, koji su sudjelovali u istraživanju, sebe procijenilo toliko siromašnim da nemaju dovoljno prihoda kojim bi osigurali hranu za svoju obitelj u tekućoj godini. Stoga se čini kako je istinska radost koja nastaje kao posljedica davanja novca drugima, univerzalna našoj prirodi. Naime, korištenje financijskih resursa kako bi se pomoglo drugima proizvodi pozitivne emocionalne učinke na ljude diljem svijeta.
Zašto prosocijalno trošenje čini ljude sretnijima?
Prema teoriji samoodređenja (Weinstein i Ryan, 2010) ljudska dobrobit mjerena iskazanim pozitivnim emocijama sreće, ovisi o zadovoljenju potreba za povezanošću, autonomijom i postignućem. Jedan od načina zadovoljenja tih potreba odnosi se i na prosocijalno trošenje novca. Ono tako može biti emocionalno nagrađujuće, kad nas povezuje s drugim ljudima. Tako su ispitanici istraživanja koje su proveli Aknin i sur. (2013) iskazivali veću razinu sreće kad su u Starbucksu dobili bonus od 10 dolara koji su potrošili časteći prijatelja, u odnosu na isti bonus koji su potrošili samo na sebe. Nadalje, efekt dolazi do izražaja kod pojedinaca koji žele vidjeti učinak svojih donacija na pozitivnu promjenu u svijetu. I to ih čini sretnima.
Autonomija se odnosi na mogućnost vlastitog izbora koliko novca donirati, kome i kada. Stoga učinci prosocijalne potrošnje na viši osjećaj iskazane sreće trebaju biti izraženiji pri doniranju koje je posljedica vlastitog izbora. Sukladno tome Weinstein i Ryan (2010) otkrivaju veću aktivaciju mozgovnih područja povezanih s nagradom, kada su sudionici samoinicijativno odlučili donirati novac lokalnoj dobrotvornoj ustanovi, u odnosu na situaciju u kojoj je njihova donacija bila direktno zatražena. Posljedično, sudionici koji su dobrovoljno odlučili donirati novac, izvještavali su i o većem stupnju osobne sreće i drugih pozitivnih emocija.
Naš podmukli mozak!
Međutim, analiza dostupnih istraživanja može nametnuti i sljedeće pitanje; ako prosocijalno trošenje novca čini da se osjećamo dobro i sretno, zašto mislimo da će nas trošenje novca na sebe učiniti sretnijima u odnosu na davanje drugima? Zašto nas je često strah da ćemo ostati bez novca, opravdavamo svoju komociju iskrivljenim razmišljanjem kako je „većina humanitarnih organizacija sklona prevari“, kao i siromašni sugrađani koji nas u prolazu pitaju za pomoć i odlučujemo se – ne donirati?
Odgovor leži u podmuklom učinku novca na ljudski mozak. Istraživanja pokazuju da najjednostavnija misao o novcu proizvodi brojne negativne učinke na ljudsko ponašanje (Vohs i sur. 2006). Naime, razmišljanje o novcu automatski smanjuje: vjerojatnost trenutne pomoći drugom čovjeku u potrebi, iznos donacije financijskih sredstava humanitarnim organizacijama, vrijeme koje provodimo s drugim ljudima, dok istovremeno povećava do tri puta želju za radom u samoći, uz posljedice povećanja obujma preuzetog posla. Posljedica je veće sagorijevanje kao posljedica stresa, uz više razine iskazane tjeskobe i emocionalne nelagode.
Trošenje novca na druge je zdravo!
Iako jednokratna odluka o tome kako potrošiti novac ima kratkotrajne učinke na biološke procese, dugoročno se efekti ovih odluka udružuju i utječu na zdravlje pojedinca. Primjerice, starije osobe koje izvještavaju o učestalijim donacijama novca, istovremeno izvještavaju i o boljem zdravstvenom stanju; od sluha do kvalitete sna (čak i ako se uzmu u obzir spol, visina dohotka i fizička mobilnost; Brown, Consedine i sur. 2005).
Zanimljivi su rezultati istraživanja koja pokazuju kako sudjelovanje u dobrotvornim aktivnostima povećava i fizičku snagu. Nakon doniranja humanitarnoj udruzi, sudionici jednog istraživanja su u prosjeku stiskali dršku 20 sekundi dulje u odnosu na ispitanike koji nisu donirali novac (Gray, 2010). Ispitanici su izvijestili i o većim razinama iskazane sreće, no zanimljivo je kako uzrok njihove fizičke snage ne leži u višim razinama sreće i iskazanog pozitivnog raspoloženja. Stoga se smatra kako prosocijalno trošenje novca na druge ima zasebne pozitivne učinke na emocionalno i fizičko zdravlje.
Za kraj – poticaj na (predblagdansko) promišljanje
Može se zaključiti kako novac sam po sebi nije ni dobar niti loš, dok način na koji ga koristimo – je. Istovremeno, razmišljanje o njemu ima određene negativne psihološke učinke na emocije, kao i na ponašanje. U određenim okolnostima može usrećiti i nas i druge ljude – npr. kad se njime omogući konzumacija kulturnog iskustva i tako razvesele bližnji te stvori zalog sjećanja novih proživljenih uspomena. Istovremeno, novac može motivirati na pozitivnu promjenu društvene svakodnevice pomaganjem i darivanjem drugih. Stoga, svjesno birajmo način na koji ga koristimo i budimo osjetljivi na potrebe ljudi oko nas. Dobro se dobrim vraća, a dodala bih – i sreća srećom!
Autor: Maja Sedmak – Istraži Me