Foto: Alexander Ustinov
Izbijanje rata u relativnoj blizini stavlja na kušnju sve što smo o njemu govorili ‘u principu’, u moralnim maksimama ili političkim parolama. Stvarni, živi (ako ova riječ nije i odveć ironična) rat baca nam u lice sve što donosi ljudima: ne samo dobri protiv zlih, pravo protiv krivoga, nego ranjavanje i smrt, uništavanje domova, škola, bolnica, ljudi ni krivi ni dužni bačeni da s malo nužnih stvari lutaju i traže zaklon pošto im je onaj normalni uništen… Ako si protiv rata kao takvoga, kao što autor ovih riječi jest, život ti kroz vijesti o razaranjima sada i gotovo ovdje baci u lice pitanje: a što s nasiljem koje se stvarno događa, baš u ovom trenutku? Kako ga zaustaviti ako ne silom?
Zbog toga je rat koji se događa u relativnoj blizini, ali ne kod nas, među stranim državama od kojih velik dio društva jednu smatra bližom, a drugu potencijalno neprijateljskom, prava prilika za provalu emocija i svođenje političkih odluka na krajnje pojednostavnjene odabire. Jer rekao tko što hoće, kada vidiš silu oružja koja može naprosto zdrobiti i ljude i kuće i sve što znači normalan život, naprosto nagonski vapiš za ‘dobrom’ silom koja će zaustaviti agresiju.
A u globalnom poretku takve sile nema. Ne jer je ne može biti, nego jer je sadašnji sklop odnosa među najjačim državama i vojnim savezima ne može stvoriti. Svakako, u ovom trenutku bi se većina bez prevelike izbirljivosti opredijelila za ono što postoji (misli se, dakako, na NATO) samo da zaustavi prijetnju još težeg ruskog razaranja Ukrajine. Potpuno iracionalno, jer je NATO formalno obrambeni savez, a nijedna njegova članica nije napadnuta, pa nema nadležnosti. A bogme ni realno-vojno-politički, jer dvije najveće nuklearne sile neće tek tako riskirati direktan međusobni sukob, koji vrlo lako može postati i nuklearni.
Ukratko, sada se na glavama nesretnih Ukrajinki i Ukrajinaca lomi ono što se kuha već decenijima, a to je nikad razriješen sukob supersila. Nad time se može nemoćno zdvajati, može se aktivno pridružiti međunarodnim antiratnim aktivnostima, a može se i prigrliti ovu pogubnu međunarodnu konfrontaciju, odabrati stranu i navijati, tj. zazivati još više još jačeg oružja, samo nek pobijede ‘naši’. O onome tko se tako opredijeli Tucholsky je već davno napisao – to nije čovjek nego patriot.
U takvim uvjetima pomoći ljudima u Ukrajini može se na više načina. Uključujući i pomoć u obrani, dakle – vojnu. Ali to nema nikakve veze niti s blokovskim opredjeljivanjem i navijanjem, niti s veličanjem vojne sile kao neke vrijednosti. Naprosto, ako se na ljudska naselja ide tenkovima, raketama i bombama, opravdano je i potrebno snabdjeti napadnutu stranu sredstvima da to oružje osujeti i uništi.
Ali mi oko sebe već vidimo, a viđali smo i kad je ratna nevolja bila mnogo bliže, kako se od te nevolje pravi vrlinu. Jer jedno je nužna obrana, a drugo veličanje vojne sile kao najviše vrijednosti i garancije države. Militarizacija društva u Hrvatskoj nikada nije ni prestala, a sada se stradavanje Ukrajine koristi i za ismijavanje antiratnog stava i za zazivanje povratka obavezne vojne službe, da o naoružavanju i već obavljenom pristajanju uz jedan vojni savez i ne govorimo.
Da, razlika je samo u toj jednoj sitnici: prihvaćaš li nužnu obranu od agresije ili ćeš vojnički način organiziranja, mišljenja i djelovanja prigrliti kao ideal. Pred ratnom opasnošću to se slabije vidi, ali u mirno doba ogromna je razlika da li dominira politika zbijanja redova pred navodnim neprijateljem ili slobodni pluralizam. Kako znamo iz domaćeg iskustva, odabir iz vremena rata progonit će društvo i u miru.
